Dunja Kučinac donosi izvještaj s međunarodne online diskusije “Gig Workers Unite Beyond Borders” na kojoj su se 30. ožujka okupili predstavnici nekih od entuzijastičnijih i borbenijih kolektiva platformskih dostavljača i vozača iz raznih zemalja – od Norveške, preko SAD-a do Australije.
Početkom veljače, mala skupina domaćih vozača Ubera i Bolta prvi je put izašla na cestu ne da bi sjela za volan i odradila šihtu, nego da bi protestirala. Iako su njihovi zahtjevi obuhvatili sve vozače taksija, a ne samo one koji rade preko međunarodnih platformi, prosvjed će ipak ostati zabilježen kao prvi slučaj kolektivnog istupa platformskih radnika u Hrvatskoj protiv loših radnih uvjeta i egzistencijalne klopke u kojoj se nalaze. Skromnost tog prosvjeda, kao i dosadašnja tišina drugih skupina domaćih platformskih radnika poput dostavljača Wolta, Glova i Pauze, mogli bi navesti na pomisao da platforme u Hrvatskoj brinu o položaju svojih radnika ili da pak domaći vozači i dostavljači naprosto nemaju potrebnu snagu da bi se šire okupili i organizirali. No ne bih se kladila ni na jednu od ove dvije pretpostavke. Puno je vjerojatnija ona treća – da ćemo ljutite glasove domaćih radnika koji okreću volane i pedale iza šarenih aplikacija tek početi slušati.
Platformska internacionala
Na takav izgledan scenarij, ako ništa drugo, itekako upućuju dosadašnje dinamike i nemiri u polju platformske iliti takozvane gig ekonomije diljem svijeta. Nizozemski Uber, finski Wolt, španjolski Glovo, estonski Bolt, njemački Delivery Hero (majčinska tvrtka domaće Pauze) – da nabrojim samo par platformi koje su nam poznate i posluju u Hrvatskoj – već godinama su meta radničkih prosvjeda, štrajkova i pravnih bitki koje se vode diljem svijeta. Na tapeti su uvijek isti ili slični problemi: premale plaće, nepostojanje minimalnih standarda radnih uvjeta i prava poput plaćenih bolovanja, godišnjih, pauza i osiguranih sredstava za rad, izostajanje prava na organiziranje te netransparentni algoritmi koji dostavljače i vozače prisiljavaju na suludi tempo rada, ali i sloboda platformi da (opet netransparentno) vozača ili dostavljača u bilo kojem trenu isključe iz aplikacije, no strings attached. Sve to više-manje proizlazi iz ključne neuralgične točke platformskog rada: strateškog tretiranja vozača i dostavljača kao “samostalnih poduzetnika” odnosno “partnera” umjesto kao radnika, kako bi se izbjeglo većinu obaveza i troškova vezanih uz zapošljavanje radne snage, te ih prebacilo na same radnike, zajedno s dobrim dijelom rizika poslovanja.
Na koje god da nacionalno tržište uđu, sve platforme prate ovu istu abecedu izigravanja radnog zakonodavstva i eksploatacije radne snage. Pardon, “samozaposlenih partnera”. Stoga ne čudi što dostavljači, vozači i drugi platformski radnici koji se organiziraju na lokalnim razinama i udružuju sa sindikatima polako sve više posežu za iskustvima i pokušavaju uspostaviti veze sa svojim kolegama iz drugih gradova, zemalja, ali i kontinenata, u želji da se međusobno informiraju i osnaže. Upravo je zazivanjem svojevrsne internacionale platformskih radnika, odnosno pozivom na povezivanje drugova iz cijelog svijeta otvorena online diskusija “Gig Workers Unite Beyond Borders” na kojoj su se 30. ožujka okupili predstavnici nekih od entuzijastičnijih i borbenijih kolektiva platformskih dostavljača i vozača iz raznih zemalja – od Norveške, preko SAD-a do Australije. Želja im je, kako je to istaknula dostavljačica, sindikalna organizatorica i moderatorica razgovora Jennifer Scott iz Kanade, da učine prvi korak u zajedničkoj međunarodnoj borbi za ljudsko dostojanstvo i promjenu gig ekonomije.
Razgovor je organizirao Gig Workers United, kolektiv iz Toronta koji uz podršku kanadskog Sindikata poštanskih radnika (CUPW) okuplja i organizira, kako kažu, različite tipove radnika u gig ekonomiji, odnosno ekonomiji jednokratnih, honorarnih poslova: dostavljače koji rade puno ili nepuno radno vrijeme, migrantske radnike, žene, trans osobe, međunarodne studente, ljude s obiteljima. Kolektiv je prethodno djelovao kao Foodsters United, okupljajući dostavljače Foodore iz Ontarija. Od 2018. do 2020., koliko je trajalo njihovo ujedinjavanje i osnivanje službenog sindikata – prvog sindikata platformskih radnika u Kanadi – kolektiv se osnažio i politizirao, što se pokazalo presudnim u trenutku zdravstvene i ekonomske krize. Naime, prošlog proljeća u jeku pandemije, taman prije otvaranja glasačkih kutija i formaliziranja sindikata, Foodora je proglasila bankrot i pobjegla s kanadskog tržišta. Dostavljači (samo u Torontu ih je tada bilo oko 800) su preko noći ostali bez posla, ali priči tu ipak nije bio kraj, upravo zahvaljujući sindikaliziranju. Prvo su sindikat i Foodsteri uspjeli pritisnuti Foodoru i izboriti nagodbu tešku 3,46 milijuna dolara distribuiranih dostavljačima pogođenima Foodorinim odlaskom. Potom su odlučili odustati od organiziranja u okviru jedne (odbjegle) firme i obratiti se širem krugu gig radnika.
Trenutno su fokusirani na borbu protiv Uberovog prijedloga reforme pod nazivom “Flexible Work +” kojim bi se kanadski zakon o radu izmijenio kako bi – bar tako tvrde iz Ubera, odjednom silno senzibiliziranog za prava radnika – “omogućio vozačima određene benefite i sigurnosne mehanizme” ne narušavajući pritom postojeću fleksibilnost. Ali riječ je zapravo, tvrde Gig Workers United, o “trojanskom konju” – mjeri kojom se daje određene ustupke vozačima, ali po cijenu toga da se zadrži njihov status nezavisnih poduzetnika i time onemogući sindikaliziranje i ostvarivanje niza drugih radničkih prava. Predloženu mjeru prozvali su “Prop 22 North”, odnosno kanadskom verzijom Prijedloga 22 (Proposition 22) koji je nedavno Uber izlobirao u Kaliforniji i tako spriječio da vozači u toj saveznoj državi dobiju status radnika i pravo na organiziranje. Protiv toga se borio i kolektiv Gig Workers Rising, čiji su predstavnici Cherry Murphy i Chase Copridge također sudjelovali na prošlotjednom panelu i upozorili na poziciju koju u SAD-u imaju vozači Ubera i Lyfta koji su migranti i/ili tamnije boje kože. Kako bi dobili podršku što šireg kruga vozača tijekom kampanje kojom su lobirali za kalifornijski Prijedlog 22, Uber i Lyft su uložili su ogromne napore da se dokažu kao veliki protivnici rasizma: od billboarda (“Ako tolerirate rasizam, izbrišite Uber.”) do videa s pjesmom Maye Angelou. Riječ je o ultimativnom licemjerju, ističu Gig Workers Rising, jer Prijedlog 22, uskraćujući radnička prava poput plaćenog bolovanja i prekovremenih sati, zakonski propisane minimalne satnice i prava na organiziranje, najviše negativno pogađa upravo osobe tamnije boje kože, koje čine 78% kalifornijskih vozača, dok 55% njih čine imigranti.
Svuda slični problemi
Borbu za minimalna radnička prava vodi i Delivery Riders Alliance iz Australije, uz pomoć australskog Sindikata transportnih radnika (Transport Workers’ Union Australia). Ovog su siječnja uspjeli izboriti da dostavljači platforme Deliveroo dobiju radničke predstavnike zadužene za zaštitu na radu, koji će od firme dobivati plaću za taj posao i moći opomenuti ili prijaviti Deliveroo ukoliko je dostavljačima ugrožena sigurnost na radnom mjestu. Nažalost, ovom malom ustupku prethodila je krvava jesen zbog koje je sindikat i digao uzbunu: samo od rujna do kraja studenog prošle godine zabilježeno je pet smrti dostavljača na cesti u gradovima diljem Australije. Jurnjava s hamburgerima i pizzama u brzom ritmu algoritma aplikacije koja završava pod kotačima kamiona ili auta scenarij je koji je i prije crne statistike, nažalost, itekako nastanjivao noćne more australskih dostavljača. Od njih 200 koji su u rujnu ispunili sindikalnu anketu, njih više od 70% bojalo se da će biti ozbiljno ozlijeđeni ili ubijeni na poslu, skoro 80% nikada nije dobilo naknadu za bolovanje niti ikakvu kompenzaciju za vrijeme samoizolacije, više od pola ih nije imalo dovoljno maski, rukavica i dezinficijensa, 80% ih je reklo da nema nikakvu podršku platformi, a njih 70% imali su problema s plaćanjem računa i hrane. I tako dalje, i tako dalje – niz surovih brojki se nastavlja.
A jednako se tako nastavlja i niz kolektiva i sindikata koji se opiru surovosti platformskog rada. U Oslu je kolektiv Norway Foodora Couriers, uz pomoć Norveškog sindikata transportnih radnica i radnika, nakon petotjednog štrajka u rujnu 2019. izborio prvi kolektivni ugovor za platformske radnike u Norveškoj, ali i općenito prvi kolektivni ugovor koji je rezultat štrajka. Pri Nezavisnom radničkom sindikatu Velike Britanije (IWGB) 2015. je osnovana dostavljačka sekcija (IWGB Couriers and Logistics Branch) koja je odonda organizirala štrajkove, bojkote i kampanje, pružala podršku dostavljačima u slučaju suspenzija, diskriminacije ili neisplate plaće i stavila gig ekonomiju na nacionalnu političku agendu. Jedan od najmlađih kolektiva na spomenutoj diskusiji, koji je nastao upravo u jeku kovid krize prošlog ožujka, je Los Deliveristas Unidos, kolektiv migrantskih platformskih radnika iz New Yorka. Iako posljednjih kriznih godinu dana, kažu, oko 80.000 dostavljača doslovno “prehranjuje New York”, njihov se rad odvija u groznim radnim uvjetima: prevaljuju ogromne udaljenosti, nemaju pristup restoranskim toaletima, suočavaju se s konstantnim krađama bicikala, a ni od 12 sati rada dnevno na hladnoći i kiši često ne uspijevaju zaraditi dovoljno da bi prehranili svoje obitelji tijekom pandemije. Osim problema koje dijele s drugim platformskim radnicima, dodatni razlog zašto ih je jednostavno izrabljivati je i činjenica, kažu Los Deliveristas Unidos, da taj posao u New Yorku uglavnom rade migranti koji se boje buniti, ali često i slabo govore engleski, na što platforme itekako računaju kada im na potpis daju isključivo ugovore na engleskom jeziku. Osim što se bore za osnovne radne uvjete, LDU dostavljačima nastoji pomoći i direktnim savjetima, pa se tako na njihovoj stranici može pronaći gomila praktičnih informacija – od spiska njujorških javnih toaleta do detaljno objašnjene procedure prijave krađe bicikla.
Borba u susjedstvu
No borbe za prava platformskih radnika ne vode se samo na dalekom zapadu, sjeveru ili jugu, nego i u našem susjedstvu. Online razgovoru se tako s dobrim, još vrućim vijestima pridružio i Marco Marrone, član Riders Union Bologna, kolektiva koji od 2017. organizira štrajkove talijanskih dostavljača, a 26. ožujka ove godine organizirao je tzv. No Delivery Day, koji se pretvorio u do sada najveću nacionalnu mobilizaciju dostavljača. Njih nekoliko tisuća štrajkalo je u 30 talijanskih gradova, uz široku podršku kupaca koji su se pridružili jednodnevnom bojkotu ne naručujući taj dan ništa preko platformi. Samo par dana nakon, 29. ožujka, platforma Just Eat potpisala je nacionalni kolektivni ugovor za sektor transporta, dostave i logistike prema kojem će četiri tisuće njihovih dostavljača dobiti ugovor o radu i ostvariti prava poput zagarantirane minimalne satnice, sigurnosne opreme za rad, naknade za prijevoz, prava na godišnji, bolovanje i organiziranje. Just Eat je utoliko prva platforma koja je slijedila nedavnu naredbu milanskog tužitelja da platforme zaposle dostavljače, a u tijeku ili na vidiku su, kako javlja Riders Union, pregovori i s drugim platformama.
Iako ova dobra vijest, kao i niz sličnih partikularnih uspjeha platformskih radnika diljem svijeta pokazuju da je gig ekonomiju itekako moguće regulirati ili obuzdati u korist radnika, bolonjski je aktivist istaknuo dvije stvari. Prva: platforme će nastaviti uporno i snažno lobirati da bi prilagodile nacionalno i europsko zakonodavstvo svojim profitnim interesima i zato borba talijanskih i drugih platformskih radnika mora stalno ići dalje i jače. Druga: ta borba nije samo borba za njih, nego za sve. Neka njegove riječi i završe ovaj tekst, uz moj mali parolaški dodatak: borba za sve, preko granica nacija i aplikacija.