Ekolozima je prošle godine potajno laknulo, kada su zbog zatvaranja uzrokovanih pandemijom naglo pale emisije stakleničkih plinova, iako nitko nije imao iluzija o tome da takav jednokratan čin može išta promijeniti na makro-skali turobne stvarnosti. Situacija je predaleko otišla da bi ju bilo tako jednostavno riješiti. Dapače, upozorenja klimatskih stručnjaka išla su upravo u tom smjeru da istaknu da vrijeme za obrtanje klimatskih posljedica ističe najkasnije sa 2020. godinom, no zapravo i puno puno ranije, kada se očekivalo i dogodilo probijanje psihološke granice od 2 stupnja prosječnog zagrijavanja planete.
Zatvaranja uzrokovana pandemijom predstavljaju najveći pad emisija stakleničkih plinova od Drugog svjetskog rata, pokazuju najfriškiji podaci Međunarodne agencije za okoliš (IEA). Ukupni pad iznosio je 6 posto, ali varijacije po regiji i dobu godine su ogromne. Globalne emisije opale su za gotovo 2 milijarde tona 2020. godine, što je najveći apsolutni pad u povijesti. Većina toga – oko milijardu tona, što je više od godišnjih emisija u Japanu – nastala je zbog manje upotrebe nafte za cestovni promet i zrakoplovstvo. Kako se turističke i gospodarske aktivnosti ubrzavaju diljem svijeta, potrošnja nafte i njene emisije ponovno rastu. Rekordni porast prodaje električnih vozila nije dovoljan da nadoknadi rast emisija uzrokovanih porastom cestovnog prometa širom svijeta, navodi IEA.
Godinu dana od prvih karantena, Međunarodna agencija za okoliš izdala je novo izvješće koje je dalo očekivane rezultate, pokazavši da je nagli pad stakleničkih plinova u 2020. bio tek jednokratna iznimka, koja nije ništa promijenila. Tako su već u decembru prošle godine emisije CO2 povezane s proizvodnjom energije (struja, ali i toplane) bile 2 posto (odnosno 60 milijuna tona CO2) veće nego 2019. godine. To pokazuje, da se promjene energetske politike zapravo ne vide u uštedama CO2. To onda znači da su promjene prespore i da još ne daju rezultate, što sve upućuje na famozni manjak političke volje, koji nastaje kao posljedica manjka javnog pritiska, i držanja političara odgovornih za loše odrađene poslove.
Slično naglašava i IEA čiji direktor naglašava kako je “oporavak globalnih emisija ugljika potkraj prošle godine oštro upozorenje da se ne poduzima dovoljno za ubrzavanje tranzicije čiste energije širom svijeta. Ako se vlade ne budu kretale brzo s pravim energetskim politikama, to bi moglo dovesti u opasnost globalnu povijesnu priliku da 2019. učini konačnim vrhuncem globalnih emisija” rekao je dr. Fatih Birol, izvršni direktor IEA. Iz Agencije dodaju i kako je “u ožujku 2020. IEA pozvala vlade da stave čistu energiju u središte svojih ekonomskih poticajnih planova kako bi osigurale održiv oporavak. No, naši brojevi pokazuju da se vraćamo uobičajenom poslovanju s intenzivnim emisijama ugljika. Ova je godina ključna za međunarodnu klimatsku akciju – i započela je s velikim nadama – ali ovi najnoviji brojevi oštar su podsjetnik na neizmjeran izazov s kojim se suočavamo u brzoj transformaciji globalnog energetskog sustava.”
Rješenje: Revolucija
Kratkoročna zatvaranja ekonomija dovela su do naglog pada stakleničkih plinova u aprilu 2020. ali nova otvaranja ubrzala su potrebe zemalja za što bržim oporavkom što je dovelo do povećanja potražnje za energijom što nije bilo popraćeno ekološkim energetskim politikama, i otud podaci o povećanju od 60 milijuna tona CO2 ispuštenih u atmosferu 2020. u odnosu na decembar 2019. godine. Ukupni rezultat trenutno je da brojna gospodarstva trenutno bilježe veći porast emisija stakleničkih plinova nego prije korona krize. Na primjer, Kina koja je bila najveći globalni distributer sekundarne medicinske opreme (maske i slično), povećala je svoje emisije za 75 milijuna tona, odnosno 0.8 posto. Kina je bila prva velika ekonomija koja je izašla iz pandemije i ukinula ograničenja, što je potaknulo njezinu ekonomsku aktivnost i emisije od travnja nadalje. Kina je bila jedina velika ekonomija koja je rasla 2020. godine. Situacija s porastom je slična i u SAD-u, Brazilu, Indiji, a precizni podaci su dostupni na stranicama IEA.
Američki stručnjaci ističu da bi bez pandemije, prošlogodišnji porast stakleničkih plinova bio apsolutno najveći ikada zabilježen. Sada, 2021. godine, budući da nismo djelovali prethodnih 30 godina, nemamo više izbora nego naglo do 2050. potpuno obustaviti ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu, a čak ako i uspijemo taj gotovo nemogući poduhvat, situacija se neće odmah popraviti. Ako spustimo emisije na nulu do zadanog roka, klima će se polako stabilizirati, ali ne u jednoj generaciji.
Globalne emisije iz elektroenergetskog sektora smanjile su se za 450 milijuna tona u 2020. To je djelomično rezultat niže potražnje za električnom energijom, ali i povećanja proizvodnje električne energije solarnim panelima i vjetrom. Da bi svijet postigao klimatske ciljeve Pariškog sporazuma, posebno ograničenje globalnog zatopljenja na znatno ispod 2°C, pad emisija u sektoru električne energije od oko 500 milijuna tona treba dogoditi svake godine. Još veći godišnji pad emisija iz proizvodnje električne energije bio bi potreban da bi se svijet doveo do zagrijavanja od 1.5°C. Drugim riječima, politički ciljevi najavljuju smanjenje zagrijavanja od dva posto, ali znanost sada pokazuje da to više nije dovoljno da se zaustavi kaskadno propadanje ekosustava.
S obzirom na sve te loše podatke, stručnjaci počinju naglašavati da se u sanaciji klime ne radi o pojedinačnim osobnim izborima, što je čini se postalo nužnim, budući da je poveći broj političara odgovornost pokušao svaliti na privatne odabire građana, ne kako bi problem riješio, nego kako se ne bi morali njime baviti. Dovedeni pred zid, znanstvenici polako ostvaruju konsenzus naglašavajući kako rješenja klimatske krize “nadaleko nadilaze kratkoročne individualne odgovornosti; u konačnici će zahtijevati kolektivnu i kontinuiranu strukturnu reformu u svim glavnim sektorima gospodarstva.”
Štoviše, prošlogodišnja iskustva, poduprta podacima IEA, pokazuju na primjer, kako letenje avionom (koje je prošle godine palo za 75 posto), što Europa posebno smatra odgovornošću pojedinca, zapravo nije toliko pripomoglo ukupnom padu CO2. Novi podaci američkih znanstvenika pokazuju kako bi CO2 pao za svega 2.5 posto da avio industrija kolabira u potpunosti. Zašto? Zbog sistemskih faktora. Nasuprot tome, najznačajnije uštede bile bi ostvarene u sektoru proizvodnje električne energije i topline, koje prema američkim znanstvenicima, ipak najviše pridonose globalnom zatopljenju čineći oko 25 posto emisija stakleničkih plinova. To je ujedno i sektor koji je zbog karantena zahtijevao veću potrošnju energije, u cijelom svijetu. Stoga znanstvenici diljem svijeta trenutno zaključuju kako je nužno reformirati upravo ovaj sektor. A da stvar bude gora, to je sektor za kojeg već postoje brojna i raznolika rješenja čija kombinacija može doprinijeti znatnom poboljšanju situacije s klimatskom krizom, ali isto tako izvući i gomile ljudi iz energetskog siromaštva. Dakle, radi se o problemu za kojeg politička i tehnološka rješenja već postoje. No ona su prije svega socioekonomski revolucionarna, a takva rješenja koštaju kapital jako mnogo moći, stoga se jednostavno ne provode.