Ekološki pomak u klimatskim politikama uvijek je ovisio o integraciji zelenih pitanja u sve oblike financiranja. Najnoviji korak u boljem smjeru – iako je to daleko od optimalne zelene politike koju čovječanstvo može provoditi – predstavlja najava Kristaline Georgijeve, šefice MMF-a – da ta institucija razmatra prijedloge kako bi osigurala podršku za oporavak od pandemije “klimatski ranjivim zemljama srednjeg dohotka”.
Terminologija “zemlje srednjeg dohotka” promijenjena je nakon što su oznake “zemalja u razvoju” ili “zemlje globalnog juga” razvile negativne kulturološke konotacije. Svjetska banka zamijenila je te pojmove običnom matematičkom klasifikacijom s obzirom na veličinu BDP-a i BND-a, razvijajući tako iluziju da je prelazak iz kategorije “zemlje u razvoju” u kategoriju “razvijena zemlja”, tek obično matematičko pitanje, koje nema nikakve geopolitičke, socioekonomske, kulturološke konotacije, ili prepreke. Time je još jednom zamagljena ideološka perspektiva globalnih vjerovnika svođenjem kompleksnih društvenih odnosa na puke ekonomske brojke, da ne kažemo: na stvarne odnose među ljudi.
Kako piše Svjetska banka, zemlje sa srednjim dohotkom su raznolika skupina po veličini, broju stanovnika i razini dohotka. One su definirane kao ekonomije sa nižim srednjim dohotkom – one s BND-om po stanovniku između 1.036 i 4.045 USD; i gospodarstva s višim srednjim dohotkom – ona s BND-om po stanovniku između 4.046 i 12.535 američkih dolara (2021.). U zemljama sa srednjim dohotkom živi 75 posto svjetske populacije i 62 posto siromašnih u svijetu. Istodobno, ove zemlje predstavljaju oko trećinu globalnog BDP-a i glavni su motori globalnog rasta. Usporedbe radi, recimo da je Hrvatska 2019. godine imala BND po stanovniku 29.680 dolara, Srbija 17.990, a Slovenija 40.330. BND (bruto nacionalni dohodak) je isto što i BDP (bruto društveni proizvod) plus neto prihodi iz inozemstva po glavi stanovnika.
U zemlje srednjeg dohotka spadaju otočne zemlje čiji prihodi uvelike ovise o turizmu. Njima je pristup međunarodnoj financijskoj pomoći ograničen, što se pokazalo posebno problematičnim usred globalne pandemije koja je turizam bacila na koljena. Problem se dodatno produbio spoznajom da su iste te zemlje najugroženije klimatskim promjenama, budući da su često otočne i obalno orijentirane. Takva zemlja je na primjer Belize, čiji je međunarodni dug skočio na 126 posto domaćeg BDP-a, ali i druge, obližnje, karipske zemlje.
Budući da klimatski faktori napokon počinju imati financijske posljedice, kako “zemlje sa srednjim dohotkom” ne bi prozvale one “sa visokim” za klimatski dug – a budući da su za klimatsku krizu odgovorne tradicionalno najbogatije zemlje, MMF djeluje preventivno, uvrštavajući kriterij “klimatskog rizika” u pristup financijskoj pomoći. MMF je već prethodnih godina napravio nekoliko koraka u dobrom smjeru, pa tako sada imaju veći fond nepovratnih sredstava namijenjenih zemljama koje se nalaze u najvećem klimatskom riziku, a također planiraju i nove klimatske fondove. No, svakako je poželjno i da se ekološki kriteriji počinju uvrštavati u sve oblike financiranja koje nude međunarodne institucije.
Malo prije MMF-a, sastančile su i “zemlje visokog dohotka” okupljene u G20 koje su velikodušno zaključile da se moratorij na otplatu dugova “zemalja sa niskim dohotkom” može prolongirati do kraja ove godine. To se odnosi na frapantan broj od 73 zemlje na svijetu i ne uključuje one sa srednjim dohotkom, što MMF želi promijeniti. Ministri G20 za sada su odbili proširiti inicijativu na zemlje sa srednjim dohotkom kojima dug eksponencijalno raste zbog kombinacije troškova pandemije, i manjka prihoda od turizma. No, moratorij nije rješenje. Rješenje je da klimatski ugrožene zemlje ekonomske periferije (sve zemlje sa niskim i srednjim dohotkom) naplate svoj klimatski dug od zemalja ekonomskog centra (zemlje sa visokim dohotkom, ili: razvijene zemlje), i da ne pristaju na kompromise.