Danska razmatra prijedlog zakona koji bi tražitelje azila prebacivao u treću zemlju (izvan EU) dok se njihov zahtjev obrađuje. Ovaj opasan zakonski presedan bi, ako bude usvojen, mogao naići na plodno tlo i drugdje, jer postupanje s izbjeglicama nije trulo samo u Danskoj, već i u zemljama regije i ostalim članicama EU. Piše Ivana Perić.
Nema što nije trulo u državi Danskoj kad su u pitanju izbjeglice i migranti. Prije pet godina, dok je u nekim europskim zemljama još postojao tračak dobrodošlice prema izbjeglicama, Danska je donijela odluku da se izbjeglicama pri ulasku u zemlju oduzima vrijedna imovina. Više od deset godina Danska ima status domaćina najmanjeg broja tražitelja azila, zbog stalnog uvođenja novih ograničenja za izbjeglice i migrante, poput smanjenja iznosa novčane pomoći tražiteljima azila i odgoda ponovnog ujedinjenja obitelji.
Danski parlament 2019. godine promijenio je polazišnu točku azila za izbjeglice iz dugotrajne integracije u kratkoročni boravak, s naglaskom na povratke izbjeglica u zemlje porijekla što je prije moguće. Te su godine na vlast došli socijaldemokrati, ali time se ništa nije promijenilo na bolje. Pisali smo nedavno kako Danska priprema novi zakon kojem je cilj borba protiv “paralelnih društava”, odnosno “ublažavanje rizika nastajanja religijski i kulturno paralelnih društava”. To se planira postići na sljedeći način: u nijednoj četvrti ne smije živjeti više od 30 posto stanovništva ne-zapadnog porijekla, a do tog omjera namjerava se doći u roku od deset godina.
Šut karta kao “pravednija i humanija shema azila”
Zakon o paralelnim društvima nije jedina danska zakonska novina u pripremi. Krajem prošle godine sastavljen je nacrt izmjena Zakona o strancima, za koji još nije određen datum prvog saslušanja u parlamentu, ali je već digao mnogo buke. O prijedlogu novog zakona razgovaramo s Elnom Søndergaard, pravnom savjetnicom organizacije DIGNITY, Danskog instituta protiv mučenja. “Ovaj bi prijedlog značio da će tražitelji azila koji u budućnosti dolaze u Dansku svoj zahtjev za azilom obrađivati u trećoj zemlji. Postoji rizik da bi u danskom parlamentu većina usvojila neku verziju ove ideje”, kaže nam Søndergaard. Iz organizacije su nam ustupili i englesku verziju dokumenta prijedloga izmjena Zakona o strancima.
U tekstu koji se dodaje u prijedlogu, između ostalog, stoji: “Od 2015. godine u EU je podneseno više od 4,9 milijuna zahtjeva za azil. Ali velik dio ne ispunjava uvjete za azil. Istodobno, više od 16.500 izbjeglica i migranata utopilo se u Sredozemlju pokušavajući doći do EU. U Danskoj je više od 38.000 zahtjeva za azil registrirano od 2015. godine. U 2020. godini stopa priznavanja bila je samo 44 posto u slučajevima azila koji su odlučeni u prvom stupnju. Dansku državu košta u prosjeku 300.000 kruna godišnje da smjesti odbijenog tražitelja azila u deportacijski centar u Danskoj. Vlada smatra da je postojeća shema azila koja izbjeglice i migrante tjera da teže prema EU neodrživa. Stoga će vlada raditi na pravednijoj i humanoj shemi azila u okviru međunarodnih obveza Danske.”
Dalje se objašnjava kako “novi sustav azila mora pridonijeti tome da je mnogo manje ljudi koji traže azil u Danskoj i daleko manje izbjeglica i migranata koji se utapaju u Sredozemlju i koji su izloženi zlostavljanju na migracijskim putevima, tako da su danski resursi usmjereni na ljude koji imaju stvarnu potrebu za zaštitom u neposrednim područjima i da je više izbjeglica bolje zaštićeno u neposrednoj blizini.”
Vizija “poštenog i humanog azila” je, dakle, stvoriti shemu u kojoj državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva koji traže međunarodnu zaštitu (azil) u Danskoj bivaju prebačeni u treću zemlju u kojoj se onda odvija obrada zahtjeva za azil i smještaj tražitelja azila. U slučaju takvog premještaja u treću zemlju, zahtjev za azil koji je izvorno podnesen u Danskoj više neće donositi i boravišnu dozvolu u Danskoj. Vlada kao treću zemlju razmatra zemlje izvan EU, a iz DIGNITY-a nam govore kako bi se sporazum vjerojatno potpisivao s nekom afričkom zemljom.
Danski – bez obaveza
DIGNITY je u veljači uputio komentare danskom Ministarstvu za imigraciju i integraciju, upozoravajući kako izuzetno zabrinjava to što Vlada razmatra prenošenje postupka azila i zaštite izbjeglica na treću zemlju izvan Europe. Posebno ih brine kako će se osigurati adekvatni uvjeti za žrtve mučenja i druge ranjive i traumatizirane izbjeglice, a ističu i kako iskustva drugih zemalja (Australija i SAD) pokazuju da takvi modeli eksternalizacije često rezultiraju kršenjem osnovnih obveza u pogledu ljudskih prava.
U nacrtu zakona apsolutna se odgovornost za zaštitu prebacuje na treću zemlju – kada stranac zatraži azil u Danskoj, zahtjev dolazi samo u takozvanoj početnoj fazi azila, gdje imigracijske vlasti brzo odlučuju hoće li se zahtjev za azil obrađivati u Danskoj (za rijetke i iznimne slučajeve) ili u nekoj drugoj zemlji. Konačna odluka o tome zaslužuje li stranac koji tvrdi da je obuhvaćen člankom 7. (azil) odbijanje, protjerivanje ili premještanje i po potrebi deportaciju, neće se donositi u Danskoj, nego se obrada prebacuje u treću zemlju. Treća zemlja morat će pružiti potrebnu zaštitu, a ako se strancu odbije azil, i to će biti odgovornost treće zemlje, koja će morati izvršiti protjerivanje tj. deportaciju.
S ovako predloženom shemom, Danska imigracijska služba moći će odlučiti o premještaju osobe koja podnosi zahtjev za azil u treću zemlju, bez obzira na to podnosi li se zahtjev tijekom ili nakon ulaska u zemlju, bez obzira na to je li osoba ušla preko vanjske ili unutarnje schengenske granice, i bez obzira na to koliko dugo je dotični stranac boravio u Danskoj prije nego što je zatražio azil. “Ako se očekuje da će tražitelj azila biti premješten u treću zemlju, Vlada bi trebala objasniti koja će njihova prava i kako biti zaštićena u toj zemlji. Nacrt zakona ne opisuje ni zakonske obveze Danske u odnosu na specifične uvjete u centru za smještaj u trećoj zemlji. Govori se o mehanizmu nadzora, ali iskustvo pokazuje da je uspostavljanje autonomnog mehanizma nadzora izvan Europe teško provesti u stvarnosti. Nacrt zakona ne daje odgovor na ključno pitanje, a to je kako će danske institucije moći provoditi nadzor u trećoj zemlji”, komentiraju nam iz DIGNITY-a.
Zaključuju kako ih je strah da će nacrt zakona biti predstavljen i usvojen u parlamentu u trenutnom obliku, a to bi bilo pogubno i za ideju i za praksu traženja azila u Europi.
Vizija o “nula tražitelja azila“
Sličnog su mišljenja i iz UNHCR-a, koji su se o ovom nacrtu zakona oglasili u ožujku. Po mišljenju UNHCR-a, prijedlog zakona ne sadrži dovoljno detalja o aranžmanu s trećom zemljom, a posebno ističu sljedeće “upitnike”: kako će se jamčiti da će se Danska, kao i treće zemlje, pridržavati međunarodnih pravnih obveza u praksi; koji su primjereni uvjeti za prihvat, postupci za azil, pravni status, prava i usluge i trajna rješenja koja će biti dostupna u trećoj zemlji, koje kategorije tražitelja azila će biti izuzete od premještanja, kakav će biti premještaj, konkretno i u praksi, slijedom postupka prema Dublinskom sustavu, koji će učinkoviti pravni lijekovi biti dostupni osobama pogođenim premještajem u slučaju da treba osporiti ponašanje danskih vlasti prije, tijekom ili nakon premještaja, ali i ponašanje vlasti u trećoj zemlji.
Utvrđivanje odgovora na ta pitanja ne bi trebalo prepustiti proizvoljnim dogovorima kroz sporazum s trećom zemljom, koji možda u svojoj cijelosti i neće biti predmet saborske rasprave. Ako bi države uopće razmatrale ovakvu vrstu suradnje, to bi trebalo biti poduzeto s ciljem jačanja, a ne ograničavanja pristupa zaštiti onima kojima je to potrebno – dijeljenjem, a ne prebacivanjem odgovornosti. Iz UNHCR-a podsjećaju da je na svijetu trenutno oko 80 milijuna prisilno raseljenih ljudi. Regije u razvoju primaju najveći postotak izbjeglica, a velik dio odgovornosti otpada i na najmanje razvijene zemlje, koje pružaju azil jednoj trećini ukupnog broja izbjeglica na svijetu. Samo mali dio raseljenog stanovništva preseljava se i kreće prema Europi.
“U svjetlu ovih globalnih perspektiva i trenutnog, povijesno malog broja tražitelja azila u Danskoj, UNHCR smatra da vladina vizija o ‘nula tražitelja azila’ nije u skladu s globalnom solidarnošću i podjelom odgovornosti. Pristup azilu trebaju osigurati sve države kao temeljnu međunarodnu obvezu i važan dokaz međunarodne solidarnosti i podjele odgovornosti. U svjetlu brojki visokog raseljenja na globalnoj razini, države moraju surađivati putem regionalnih i globalnih sporazuma na rješavanju važnih izazova koje predstavlja prisilno raseljavanje, i to moraju raditi na predvidljiv i pravedan način”, zaključuju iz UNHCR-a.
Danski korak dalje u EU praksi prebacivanja “tereta”, izbjegavanja odgovornosti i onemogućavanja pristupa međunarodnoj zaštiti, opasan je zakonski presedan koji bi, ako se usvoji, mogao naći plodno tlo i u drugim europskim zemljama. U uniji u kojoj Frontex objavljuje poziv za foto natječaj na temu suradnje i solidarnosti, a Ustavni sud RH presuđuje kako obitelji Madine Hussiny nisu povrijeđena prava, Danska je zapravo svugdje i nimalo daleko.