Početnu rečenicu Komunističkog manifesta o bauku koji kruži Europom se toliko izlizalo proteklih tridesetak godina, što parafrazama što neutemeljenim ljevičarskim optimizmom, da joj treba povijesni odmor do nekih sretnijih vremena. No, teško je odoljeti još jednoj aktivaciji njene efektnosti kad se pročitaju silne reakcije na najavu uspostave europske nogometne Superlige. Prirodu tih reakcija možda najbolje oprimjeruje izjava Igora Štimca, trenutnog izbornika reprezentacije Indije, (bivšeg?) poduzetnika i personifikacije otpora demokratizaciji upravljanja Hajdukom. On je posegnuo za retorikom koje se ustručavaju i nominalno lijevi političari u ovoj zemlji: “To je sramota za klubove koji sudjeluju u tom cirkusu. Ljudi koji ih vode sramota su nogometne obitelji i vlastitih navijača, a većina njih su pohlepni kapitalisti zbog kojih nogomet već godinama gubi svoj šarm i identitet.”
Razni drugi štimci širom Europe su odjednom otkrili antikapitalistički senzibilitet, a oglasili su se, naravno, i oni koji se desetljećima bore protiv valova komercijalizacije nogometa: navijači. I dok je u svom karikaturalnom primjeru Štimac pokazao do kojih je razmjera taj senzibilitet raširen, jedan drugi bivši igrač i poduzetnik svojim je istupom ogolio prirodu bunta među onima koji su te nedjelje navečer postali sumnjičavi prema kapitalizmu u njegovom “nogometnom obliku”. Riječ je o Garryju Nevilleu, bivšem desnom beku Manchester Uniteda i engleske reprezentacije. Isječak njegovog TV nastupa je postao viralan i preplavio društvene mreže kao svojevrstan manifest otpora protiv formiranja Superlige. On je optužio vlasnike engleskih klubova koji su među osnivačima Superlige za pohlepu, izdaju tradicije i zajednice. Pritom je priznao da on nema ništa protiv novca u nogometu, da i on ulaže u nogomet, ali da traži poštenu tržišnu utakmicu.
Nevilleov stav je najbolje sažeo britanski sociolog Will Davies na svom Twitter profilu. On je usporedio Nevilleovu putanju s onom slavnog ekonomista Paula Krugmanu koju je nedavno u članku za London Review of Books precizno opisao Adam Tooze. Krugman je devesetih igrao ulogu centrista koji se bavi suptilnim korekcijama “neuspjeha tržišta”, da bi se postepeno radikalizirao stupanjem na scenu moćnih snaga prepunih novca i nezainteresiranih za poštenje. Tako je i Garry Neville relativno šutke promatrao trendove u nogometu koji traju već tridesetak godina i koji su najavom osnivanja Superlige doživjeli kulminaciju. I nije samo on bio “žrtva” slične putanje. Mnogi su i dalje mislili da “čuvaju tradiciju” iako idući tjedan u polufinalu Lige prvaka igraju Manchester City i Paris Saint Germain, petrodolarske mašine za pranje imidža autokratskih režima.
Situacija podsjeća na ponavljajuću scenu iz poznatog crtića koju Slavoj Žižek uvijek prepričava. Ptica trkačica se zaleti preko provalije, “hoda” dalje zrakom i padne tek kad shvati da je u zraku. No, puno važnije, podsjeća i na još jednu fikciju, a to je vjera u slobodno tržište. Garry Neville je svojom putanjom i istupom precizno ogolio paradoks vjere u slobodnotržišnu utakmicu: vjeruješ dok netko ne pobijedi i izbaci te s tržišta. Naprosto vjeruješ u tržište kao u fikciju iz ekonomskih udžbenika u kojoj vlada vječna ravnoteža. Ili da se prebacimo na kladioničarski rječnik kad smo već u nogometnom kontekstu: igraš na vječni X.
Osnivanje Superlige samo je legitiman tržišni potez najbogatijih i najmoćnijih. Oni su se odlučili za oligopolnu strukturu koja će izbaciti posrednika iz igre, UEFA-u, i time ju lišiti prihoda. Za to im treba kredit, a osigurao im ga je JP Morgan po prilično visokoj kamati. Tajming odluke je zasigurno uvjetovan pandemijskim okolnostima i njima prouzročenim velikim deficitom u proračunima klubova. Kao i time da je zabranjen dolazak navijača na stadione čime je efikasno prigušen bunt. No, još je jedan važan razlog posrijedi. Kako ističe Simon Kuper, kolumnist Financial Timesa i koautor utjecajne knjige Soccernomics, Superliga predstavlja i zaokret u poslovnom modelu klubova. Mnogi od njih su se odlučili ponašati kao prave kapitalističke firme i donositi vlasnicima profit. Rijetki su dosad bili isključivo klasično profitno usmjereni. Neki su bili igračke bogataša, neki sredstvo za popravljanje reputacije vlasnika, a neki su ulagali novac s namjerom da osvoje trofeje, a ne da ostvare profit. No, bez obzira na izostanak klasičnog kapitalističkog cilja, oni su se ponašali kao kapitalisti u smislu brendiranja i odnosa prema konzumentima – navijačima. Sad bi naprosto htjeli “pravu stvar”, a okviri tradicije i “poštene konkurencije” koju brane Gary Neville i društvo im smetaju.
Teško je još predvidjeti epilog. Ova eskalacija sukoba vjerojatno predstavlja predigru za još jednu rundu pregovora s UEFA-om. Međutim, ako se i postigne neki kompromis, on će biti kratkog vijeka jer je Superliga neizbježna. A ako niste zadovoljni s takvim oblikom nogometa onda ne trebate kretati od fikcije poštenog tržišta. Trebate sasvim drukčije zamišljati nogometne klubove. Prigodnu početnu definiciju je dao upravo spomenuti Kuper: “Klubovi moraju znati što su. Umjesto profitno orijentiranih kompanija oni moraju biti institucije koje sliče muzejima: organizacije u javnom duhu koje služe zajednici i održavaju razumnu razinu solventnosti.”