Snažnija i ambicioznija uloga države u ekonomiji jasan je znak lijeve političke orijentacije, a slabija i diskretnija uloga isključivo desne orijentacije. Tako glasi “udžbenička” ideološka podjela čiji smo taoci već desetljećima. Ona je neodrživa na teorijskoj, apstraktnoj ravni, kao i na povijesno-empirijskoj. Naime, državne intervencije mogu služiti različitim interesima. Nema ništa inherentno “lijevo” u državnom utjecaju na ekonomiju. Tome u prilog idu i podaci iz vladavine ikone neoliberalizma Margaret Thatcher. U osamdesetima je udio državne potrošnje u BDP-u Velike Britanije ostao isti. A u realnim brojkama je narastao za 7,7%.
Unatoč problemima s teorijskom i empirijskom održivošću, ta podjela i dalje kroji naše političke horizonte. No, proteklo desetljeće obilježeno (odgođenim) ekonomskim krizama koje su “kulminirale” pandemijskim okolnostima polako nagriza tu “zdravorazumsku” perspektivu. Razlozi su, očekivano, praktične naravi kao što je to uvijek slučaj kad su u pitanju ekonomske politike. Njihovo krojenje sukladno ideološkoj dimenziji i udžbeničkim receptima “privilegija” je manjih zemalja i slabijih ekonomija. Ipak, čini se da su posrijedi pomaci koji se ne mogu svesti na “iskreniji” odnos prema praktičnim zahtjevima. Država se, po svemu sudeći, “vraća” u političku ekonomiju na način koji podsjeća na neke skoro pa zaboravljene epizode prije doba tržišnog trijumfalizma.
Pandemija i nužnost državnih reakcija su, dakako, bili okidač, ali i nekoliko drugih faktora uvjetovalo je uočljivu promjenu trenda. Ta je promjena prisutna diljem svijeta, ali negdje je planirana kao privremena suspenzija idolatrije slobodnog tržišta, a negdje kao snažniji zaokret. Recimo samo da su europske zemlje bliže prvoj varijanti, a Sjedinjene Američke Države drugoj. O tim spomenutim faktorima smo ovdje već pisali, a tiču se prvenstveno rasta političke nestabilnosti koji se povezuje s rastom nejednakosti i kineske konkurencije. Riječima glavnog savjetnika Joea Bidena za ekonomiju, Briana Deesea, ne možemo ekonomiji koja svoj razvoj zasniva na ne-tržišnim principima konkurirati isključivo tržišnim principima. Da parafraziramo srpsku reperku Mimi Mercedez: kineski kapital me je naterao.
Unatoč proklamiranim ciljevima koji se tiču smanjenja nejednakosti, snažnijih državnih investicija i stvaranja “autonomnijih” opskrbnih lanaca, postoje ključne razlike u odnosu na državne politike iz sredine 20. stoljeća. Faktor koji oblikuje te razlike isti je kao u slučaju analogija s periodom koji je prethodio tim politikama: 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća. Kao što današnju ekstremnu desnicu ne možemo porediti s povijesnim fašizmom zbog nepostojanja snažnog radničkog pokreta i komunističkih partija na koje su fašistički pokreti bili reakcija, tako ni današnje “progresivne” državne ekonomske politike ne možemo izjednačavati s onima iz perioda nakon Drugog svjetskog rata. Premda su i drugi motivi igrali ulogu u formiranju tadašnjih politika, snažan radnički pokret sa svojim ambicioznim zahtjevima igrao je jednu od presudnih uloga.
Te se razlike mogu primijetiti i u redistributivnoj i investicijskoj politici, a povezuje ih izostanak procesa dekomodifikacije određenih društvenih sfera. Drugim riječima, (zamišljena) država blagostanja se više ne zasniva na odstranjivanju određenih društvenih potreba poput zdravstva, obrazovanja ili stanovanja iz sfere tržišnih odnosa. Kao što su primijetili i precizno analizirali u nedavnom članku znakovitog naslova “Welfare without Welfare State” (Blagostanje bez države blagostanja), Daniel Zamora i Anton Jäger, sve rasprostranjeniji oblik “podrške” su izravni gotovinski transferi stanovništvu. S obzirom na to da više sindikati, stranke i drugi oblici civilnodruštvenih udruženja ne igraju ulogu posrednika demokratski ustanovljenih zahtjeva za realizacijom određenih potreba ne postoji više ni pritisak na državu da tu realizaciju učini neovisnom od tržišta.
Redistribucija se dakle događa sukladno atomiziranim interesima u suvremenom društvu, a svakoj individui je “dopušteno” da se ponaša suvereni potrošač. Posrijedi je dakle tržišno rješenje za probleme nejednakosti i nedostatka potražnje kakvo je u obliku negativnog poreza zagovarao i Milton Friedman. Kako ističu Zamora i Jäger, društvene potrebe se danas tretiraju kao apstrakcije, a ne kao konkretne potrebe u obliku novih škola ili priuštivih stambenih jedinica: “Siromaštvo je konceptualizirano kao jednostavan nedostatak novca, a ne kao nedostatan pristup uslugama.” Drugim riječima, više se ljude ne štiti od hirova tržišta svojevrsnim društvenim zaklonima već im se donekle pomaže da se individualno uspješnije nose s tim hirevima. Radi se o ustanovljenom trendu, ali već mu se može prognozirati nešto dugoročnija popularnost: desnici načelno odgovara tržišno rješenje, a ljevica se ne može tek tako oduprijeti bilo kojim oblicima pomoći.
Što se tiče pak investicijske politike, u najavama izostaje upravo izgradnja infrastrukture za dekomodifikaciju. Iako je sama infrastruktura postala buzzword proteklih mjeseci u financijskoj štampi. Međutim, uglavnom se radi o infrastrukturi koja bi jačala konkurentske kapacitete nacionalne ekonomije. I nema tu ništa sporno, ali važno je istaknuti razlike. Doduše, u Bidenovom infrastrukturnom planu značajna se sredstva planiraju za sektor skrbi, ali pitanje je na koji će se način ona utrošiti i hoće li prevladavati subvencije privatnim pružateljima usluga. Te razlike proistječu iz još jednog važnog faktora: država ne planira putem nacionalizacija ili izravne kontrole nad sektorima, već planira i koordinira u suglasju s uspostavljenim interesima određenih frakcija kapitala.
Ovdje su naglašeni tek uočeni trendovi i određene političke zadatosti, a realizaciju i učinke tek treba pričekati. Što se tiče pak prognoza, vjerojatno ćemo svjedočiti različitim protekcionističkim intenzitetima s različitim ciljevima, ovisno o boji političkih snaga koje budu njima upravljale. A nešto konkretnije, nema spora da će Europska unija kaskati za trendovima i da će se to kaskanje odvijati u politički pogubnim oblicima. Dakle, nova verzija države blagostanja je na obzoru, ali bitno drukčija od prethodne jer ju nisu oblikovali zahtjevi i borbe radničkog pokreta, već isključivo kalkulacije interesa upravljačkih elita i predstavnika određenih frakcija kapitala.