Europska zelena taksonomija jedan je od onih kompliciranih birokratskih dokumenata Europske unije osmišljenih tako da isiše entuzijazam iz dobronamjernog čitatelja. Stoga, kako vi ne biste morali, mi smo je malo proučavali. Taksonomija opisuje koje su gospodarske aktivnosti u skladu s Pariškim sporazumom i ciljem ograničenja globalnog zatopljenja na 1,5°C. Najnoviji nacrt dokumenta upravo je objavljen, no finalna verzija još uvijek nije usuglašena. O makro-strukturnom problemu Taksonomije, već smo pisali a sada ćemo ući u prigovore ekoloških aktivista.
No, prije nego se pozabavimo prijeporima, definirajmo taksonomiju: to je, kako sama EU kaže, “robustan, znanstveno utemeljen alat za transparentnost za tvrtke i investitore.” Taksonomija osigurava “zajednički jezik koji investitori mogu koristiti prilikom ulaganja u projekte i gospodarske aktivnosti koji imaju značajan pozitivan utjecaj na klimu i okoliš.” Taksonomija bi također trebala uvesti obveze objavljivanja podataka o tvrtkama i sudionicima financijskog tržišta. No, hoće li se to dogoditi, i pod kojim i kakvim uvjetima, ostaje za vidjeti. Drugim riječima, Taksonomija bi trebala kategorizirati investicije s obzirom na njihov ekološki aspekt i ona bi sama trebala biti kriterij prema kojem će se javna sredstva usmjeravati u industrije i kompanije, samo ako na temelju Taksonomije te firme dobiju oznaku „održivosti“. Države neće moći subvencionirati ništa što nije u skladu sa taksonomijom koja obuhvaća 13 sektora, uključujući obnovljive izvore energije, promet, šumarstvo, proizvodnju, zgrade, osiguranje, pa čak i umjetnost, koji zajedno čine gotovo 80 posto emisija stakleničkih plinova u EU, rekla je Europska komisija.
Taksonomija bi trebala osiguravati niz tehničkih kriterija za utvrđivanje koje aktivnosti značajno doprinose dvama ciljevima zaštite okoliša: prilagodbi na klimatske promjene i ublažavanju klimatskih promjena. Ti se kriteriji temelje na znanstvenim savjetima Tehničke stručne skupine (TEG) o održivom financiranju. No, nakon brojnih političkih izmjena i izmotavanja, ekolozi smatraju da sa svakom novom turom političkog pregovora u dokumentu ostaje sve manje znanosti, a sve je više politike. Problem je što se dokument onda i dalje reklamira kao znanstven, iako to zapravo nije.
Na primjer, znanstveno se smatra da su tehnologije zelene onda kada proizvode manje od 100 grama CO2 po kilovat satu struje. To isključuje ugljen i plin, čak i onda kada ispušne plinove koje proizvode hvataju i spremaju u zemlju. Ovo načelo može se nazvati “do no harm” (načelo ne nanošenja nikakve štete okolišu). Drugi prag je postavljen na 270 grama CO2 po kWh, a tu spadaju tehnologije štetne za okoliš i koje spadaju u logiku “significant harm” odnosno one nanose značajnije štete okolišu. Između ta dva nalazi se politički prag nazvan “do no significant harm” (načelo ne nanošenja “veće” šete), a koji je njegov prag, ovisit će o tome hoće li plinski lobiji natjerati Komisiju da uvrsti plin u zelene tehnologije. To bi išlo u korist zemalja periferije sa manje razvijenom tehnologijom, ali i Njemačkoj zbog Sjevernog toka 2.
Teška zadaća
S druge strane nalazi se i nuklearna energija oko koje se također lome koplja. Premda takva struja ne ispušta CO2 u atmosferu, ona u slučaju katastrofe može izazvati ogromne i generacijske štete po okoliš i žive vrste. Protiv nuklearne energije stoji primarno Njemačka, a za nju su Francuska i zemlje periferije koje ne stignu razviti zelene tehnologije za proizvodnju iste količine struje koju dobivaju iz ugljena, ali već poznaju nuklearnu energiju. Nakon žestokih kontroverzi, plin i nuklearna energija izostavljeni su iz aprilskih izmjena Taksonomije. Zemlje članice EU i zastupnici u Europskom parlamentu zaprijetili su vetom na raniji nacrt jer plin nisu smatrali prijelaznim gorivom. Odluka o plinu i nuklearnoj energiji, dva najspornija aspekta taksonomije, odgođena je i bit će obrađena odvojeno.
Ovo su možda najveći prijepori oko taksonomije, ali praktički nema resora u kojem nema takvih suštinskih neslaganja oko političke definicije “zelenosti”. Na primjer, ekolozi upozoravaju da se u posljednje vrijeme sječe sve veća količina drveća kako bi se od toga proizvodila struja – jer drvo spada u biomasu – iako se sječom drva nanosi velika sistemska, kaskadna, šteta okolišu. Ono također proizvodi CO2 prilikom sagorijevanja, te je teško razumjeti kako može biti uključeno u zelenu taksonomiju. Tzv. bioenergija i šumarstvo također još nisu “znanstveno” definirani za potrebe taksonomije jer ni tu ne postoji konsenzus. Taj će se problem rješavati preko zajedničke poljoprivredne strategije te se nova definicija očekuje na stolu ovoga ljeta.
Problemima tu nije bio kraj, pa je posljednji zabilježeni prigovor stigao od udruge Zero Waste koja upozorava da ni odredbe oko recikliranja otpada i plastike, kao ni biokemijski procesi nisu dobro definirani. Kemijski procesi su dozvoljeni u omjeru koji je kao i ovi prethodni više politički nego znanstveni i po političkoj definiciji spada u “do no significant harm” načelo, s kojim se aktivisti ne slažu. Najnoviji nacrt Taksonomije, uklonio je kako ističu, odredbu da kemijski procesi u sanaciji otpada moraju smanjiti stakleničke plinove za 27 posto s obzirom na cijeli svoj životnom ciklus: od proizvodnje iz djevičanske sirovine do zadnjeg recikliranja. Ovo ograničenje od 27 posto odnosilo se i na plastiku dobivenu iz obnovljivih sirovina, ali je također uklonjeno.
Taksonomija je važan dokument jer će obuhvatiti 40 posto ekonomske aktivnosti firmi izlistanih na burzama, i to u sektorima odgovornima za 80 posto emisija. Iako dokument ima i pozitivnih strana – na primjer utrošak energije u razvoj ovog dokumenta svjedoči ozbiljnoj političkoj želji da se klima sanira, no, usprkos naporima, kad se pogleda znanost, nije sigurno hoće li svi ovi kompromisi rezultirati smanjenjem globalnog zatopljenja. Kompromisi nisu rezultat samo ustupaka kapitalu, već i objektivnom manjku komercijalno isplative tehnologije i nužnosti da se očuvaju brojna radna mjesta. Zadaća je teška, kako god da se pogleda.