Talijansko sudjelovanje u okupaciji jugoslavenskih prostora u Drugom svjetskom ratu tamošnja politika sjećanja uglavnom potiskuje ili obrađuje kroz figuru “dobrog talijanskog vojnika” i usputne “ekscese”. Nedavno otvorena virtualna izložba o tom periodu nastoji “zakomplicirati” te politike sjećanja studioznom rekapitulacijom zločinačke prirode tog pothvata.
Kada je o Drugom svjetskom ratu riječ, u talijanskoj kulturi sjećanja ističe se narativ koji Italiju portretira kao dvostruku žrtvu: prvo, kao žrtvu nacističke Njemačke i, drugo, kao žrtvu jugoslavenskih partizana-komunista. Potonja se pozicija žrtve veže prvenstveno uz događaje i procese neposrednoga poraća a čija je komemoracija institucionalizirana 2004. godine u obliku Dana sjećanja na žrtve fojbi i na masovni odlazak Talijana iz onih područja koja su nakon rata pripala Jugoslaviji. Prateći pak diskurzivno oblikovanje prve pozicije, Italija se (samo)predstavlja kao zemlja koju je nacistička okupacija pogodila gotovo pa i slučajno, ali koja je iz rata izašla na strani savezničkih antifašističkih snaga i svoje oslobođenje slavi 25. travnja.
I dok talijanski pokret otpora i doprinos autohtonog antifašizma oslobođenju zemlje još uvijek ima svoj, doduše povremeno klimavi, status i simboličku vrijednost u kontekstu kulture sjećanja, iz šire je panorame talijanskog iskustva u Drugom svjetskom ratu već odavno ispalo gotovo sve ono što se događalo prije, od samog tijesnog savezništva s Njemačkom pa do promašene i krvave grčke epizode. Iz ove je vizure odavno ispala i okupacija dobrog dijela tadašnje Jugoslavije koju je Italija izvršila s Njemačkom i drugim saveznicama, a koja je rezultirala oštrom represijom antifašista i civilnog stanovništva, podrškom uspostavljanju NDH i nizom zločina fašista i talijanske vojske. Šestog travnja ove godine obilježila se osamdeseta godišnjica okupacije Jugoslavije: u Italiji je ovaj datum odabran za otvaranje jedne značajne izložbe i pokretanje inicijative čiji je cilj rasvjetliti upravo talijansku ulogu u toj ratnoj epizodi.
“Ognjem i mačem“
Virtualna izložba “Ognjem i mačem. Talijanska okupacija Jugoslavije 1941.-1943.” simbolički je otvorena na dan kada su talijanske trupe krenule na Jugoslaviju. Izložba predstavlja pokušaj izravne i kritičke konfrontacije s kompleksnom epizodom talijanske povijesti koja je istisnuta onkraj margina kolektivnog pamćenja i potisnuta selektivnim povijesnim diskursima koji ističu herojske i (auto)viktimizacijske aspekte talijanske priče o Drugom svjetskom ratu. Naime, kako je naglašeno u najavi i prezentaciji projekta, cilj izložbe je prelistati neke od najmračnijih stranica talijanske povijesti, koje su “toliko mračne da ih dugo vremena gotovo nitko u Italiji nije htio pročitati”.
Pritom, “Ognjem i mačem” nije koncipirana kao izložba pukog deskriptivnog karaktera, već kao poziv na prepoznavanje i priznavanje zločina – kako onih fašističkih, tako i zločina regularnih talijanskih postrojbi. U tom je smislu izložba specifična i, na neki način, unikatna, budući da predstavlja i prvu inicijativu koja na sveobuhvatan i prijemčiv način javno progovara o zločinima talijanskih snaga i sustava represije u cjelini, o zločinima koji su kroz vrijeme mistificirani reprodukcijom revizionističke slike “dobrog” talijanskog vojnika. Autorice i autori izložbe, svojim angažiranim pristupom, otvaraju dakle jednu tabuiziranu temu i problematiziraju prešućeno nasljeđe talijanskog nacionalizma čija je ekspanzionistička praksa ostavila tragove u kolektivnim iskustvima i memorijama susjednih zemalja, otvarajući tako pitanje institucionalnog suočavanja s poslijeratnom amnezijom.
Međunarodna suradnja
Budući da je ovdje riječ o problematici koja je šira od talijanskih nacionalnih okvira, organizatori izložbe – Nacionalni institut “Ferruccio Parri”, Regionalni institut za povijest otpora i suvremeno doba regije Friuli-Venezia-Giulia te Odsjek za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Trstu – na produktivan su način otvorili prostor suradnji sa Slovenskom narodnom i studijskom knjižnicom iz Trsta i s organizacijama iz Slovenije i Hrvatske: s Muzejom novejše zgodovine Slovenije, Zavodom Apis i Documentom. Izložba, koju je kurirao povjesničar Raoul Pupo, okuplja 200 fotografija, 25 svjedočanstava i 81 intervju sa znanstvenicama i znanstvenicima iz ovog područja. Materijal je podijeljen na deset sekcija koje tematiziraju različite aspekte događaja, od samog ulaska u rat i ugrađivanja talijanskog sustava u okupirane zone, preko specifičnosti antifašističkog otpora u pojedinim krajevima Jugoslavije, pa do konkretnih točaka koje su ujedno i povod za pokretanje ovog virtualnog projekta, poput većih operacija talijanske vojske, sistema represije i sustava koncentracijskih logora.
Različiti su aspekti teme, kroz pedeset i četiri sadržajna panela, kontekstualizirani i elaborirani kroz više perspektiva i medija, oslanjajući se na raznovrsne primarne i sekundarne izvore. Tako, pored značajne zbirke fotografija, prikaz i analizu ovog mozaika nasilja i zločina popunjavaju svjedočanstva i iskazi žrtava, ali i svjedočanstva talijanskih vojnika i službenika u obliku dnevnika i pisama. Dodatak vizualnom i tekstualnom elementu izložbe predstavljaju doprinosi povjesničarki i povjesničara koji, putem videosnimaka, interpretiraju određene događaje nudeći jednu proširenu perspektivu i metodološke okvire za daljnju razradu pojedinih tematskih cjelina. U tom pogledu, autorice i autori pripremili su i svojevrsnu orijentacijsku bibliografiju i popis korištenih arhivskih izvora kao set alata za produbljivanje istraživanja teme koje se ne zaustavlja samo unutar okvira ratnoga konteksta.
Demistifikacija poslijeratnih procesa
Naime, jedna od interesantnijih sekcija jest ona o uklanjanju problema ratnih zločina i zločinaca iz poslijeratnih procesa i šireg društvenog imaginarija. U sekciji se tako rekonstruiraju strategije talijanskih vlasti, od 1943. godine nadalje, kojima je izbjegnuto izručivanje osumnjičenih ratnih zločinaca Jugoslaviji, ali i pravosudno obračunavanje s istim osumnjičenicima u samoj Italiji. Ono što je zanimljivo i relevantno jest to što se dobri dijelovi ovih strategija retorički apliciraju i danas u kontekstu kulture sjećanja i historiografije. U komemorativnim govorima, literaturi i raznim medijskim istupima i prikazima nerijetko se nailazi, primjerice, na distinkciju između žestoke nacističke kampanje i benigne, pa čak i humanitarne, talijanske ratne avanture, čime se mit “dobrog Talijana” rutinizirano učvršćuje u povijesne narative. A kada je riječ o “ekscesima” talijanskih snaga, oni se uokviravaju kao logične, uzročno-posljedične reakcije na partizansko-komunističke zločine na kojima se gradi veći dio narativa Dana sjećanja.
Autorice i autori izložbe na koncizan način prezentiraju materijale koji vrlo jasno negiraju i dekonstruiraju takvu sliku, pozivajući na preuzimanje povijesne odgovornosti za tragične događaje, podcrtavajući činjenicu da se u Italiji – za razliku od Njemačke – nisu vodili poslijeratni procesi protiv onih osoba odgovornih za brojne ratne zločine. Postavljanje ove izložbe predstavlja zanimljiv korak u tom smjeru, a prati ga još jedna inicijativa koja pitanje odgovornosti i priznavanja zločina dovodi na višu institucionalnu razinu.
Apel institucijama
Naime, na stranicama instituta “Ferruccio Parri” objavljen je “Apel institucijama za službeno priznavanje fašističkih zločina povodom osamdesete godišnjice okupacije Jugoslavije od strane talijanske vojske”. U dokumentu koji je upućen najvišim instancama talijanske države – od Predsjednika i Premijera, preko Senata i Zastupničkog doma, pa do Ministarstava obrane i vanjskih poslova – naglašava se kako Italija do sada nije osudila sudjelovanje talijanske vojske u zločinačkim pothvatima na jugoslavenskom teritoriju, od kojih se do danas nije oficijalno ni ogradila. Od državnih se institucija traži zauzimanje jasnog stava po tom pitanju, pozivajući ih na službeno priznavanje zločina u formi službene deklaracije ili pak odavanjem počasti žrtavama posjetom Rabu, gdje se nalazio zloglasni fašistički koncentracijski logor. Dokument su potpisale i podržale povjesničarke i povjesničari, istraživačice i istraživači iz Italije, Slovenije, Hrvatske i Crne Gore – njih 133. Kako ističe Eric Gobetti, autor studije o talijanskoj okupaciji Jugoslavije i jedan od pokretača inicijative, ovo bi službeno priznavanje konačno omogućilo izravno i nedvojbeno ograđivanje Republike Italije od počinjenih zločina, kao i njeno jasno distanciranje od samog fašističkog režima te napokon otvorilo i prostor za preuzimanje povijesne odgovornosti.
U talijanskom kontekstu ovaj apel i izložba predstavljaju svojevrsno osvježenje u javnom diskursu, iako je teško predvidjeti potencijalne efekte dviju inicijativa u okruženju koje je prožeto, tako reći, permanentnom krizom i nestabilnošću državnih institucija koje otvaraju mnogo prostora radikalnim i revizionističkim desnim grupama koje su najglasnije upravo u sferi kulture sjećanja. Pritom, imajući na umu to da su do danas prilikom Dana sjećanja državne institucije odlikovale nekoliko stotina fašista i osumnjičenin ratnih zločinaca kao mučenike nacije, pitanje je kako će, i hoće li uopće, središnje institucije reagirati na ovaj jasan i precizan poziv za preuzimanjem odgovornosti. Prihvaćanje zahtjeva značilo bi revidiranje i odbacivanje dosadašnje ustaljene institucionalne prakse, što bi moglo otvoriti i sukobe s desnim političkim grupama koje su de facto monopolizirale dobar dio dominantnih povijesnih narativa. Takav bi scenarij mogao prouzročiti neželjene turbulencije za tehnokratsku elitu u okviru sadašnje labave vlasti, elitu koja pak preferira prepuštati takozvane “ideološke” teme nekim drugim društvenim i političkim akterima koji na njima grade vlastiti politički imidž. Dekontaminacija komemorativnog prostora i rad na demontaži ustaljenih nacionalističkih mitova koji iskrivljuju sliku talijanske prošlosti predstavljaju stoga složen i kompleksan proces. Izložba i apel tek su prvi, ali značajni i odvažni, koraci u tom smjeru.