Motivacija iza klikbejt naslova je jasna, ali metode su različite. Jedna od pouzdanijih metoda zasniva se na formulaciji naslova koja čitatelju sugerira da je protagonist javnog života ili glup ili zločest. A ako tog protagonista mrzi otprilike pola zemlje, onda se metoda nameće sama od sebe. Tako su ju jučer iskoristile gotovo sve medijske kuće pri prepričavanju intervjua koji je Milorad Pupovac dao Novom listu. Najpopularnija verzija naslova je bila – “Pupovac: Nazivanje koalicije HDZ-a i SDSS-a trgovačkom je antisemitizam”.
Naslov, dakle, pretpostavlja ovakav redoslijed reakcija zamišljenog čitatelja: Pupovac očito bulazni. Zašto bi netko tko kritizira koaliciju Srba i Hrvata bio antisemit ako u toj koaliciji nema uopće Židova? Hm, zapravo on nije glup, nego proračunat i zao. On koristi stradanje Židova u Drugom svjetskom ratu samo kako bi dodatno viktimizirao Srbe i tako sebi priskrbio još presudniju ulogu u političkom životu. Prvi problem s ovim klikbejtom je taj što ne funkcionira kao udica: ciljano čitateljstvo će sve zaključiti iz naslova i neće uopće kliknuti na članak. No, to nije društveni problem nego problem bilanci samih medijskih kuća.
Društveni problem se tiče “prilagodbe” jednog Pupovčeva odgovora iz intervjua apetitima šovinističkog dijela čitateljstva. Taj dio više nije ograničen na desnicu. Predsjednik Zoran Milanović je nedavno dao licencu i liberalima da legitimno “uživaju” u blaćenju Pupovca. No, da se vratimo spornom odgovoru. Pupovac nije rekao da je prozivka koalicije antisemitizam po sebi već da korištenje atributa “trgovačka” samo slijedi obrazac antisemitizma. Taj obrazac se zasniva na teoriji zavjere po kojoj Židovi putem svoje trgovačke ili financijske moći zakulisno upravljaju svijetom. U našem današnjem političkom životu, smatra Pupovac, Židove su zamijenili Srbi.
Predmet Pupovčeve kritike bio je Miroslav Škoro, trenutni kandidat za gradonačelnika Zagreba te bivši neuspješni kandidat za predsjednika države i neuspješni kandidat za premijera. To je već drugi put u nekoliko tjedana da je Škoro predmet slične kritike. Njega i članove Mosta na portalu Faktograf su iz pera Petra Vidova kritizirali da koriste antisemitski obrazac u nastojanju da prokažu Tomislava Tomaševića i platformu Možemo!. U ovom slučaju obrazac uključuje i konkretnog Židova, Georgea Sorosa, ali se širi i na lokalne kapitalističke moćnike poput Emila Tedeschija, koji po uvjerenju Mosta svojim kapitalom stoji iza zeleno-lijeve koalicije. Škoro i članovi njegove stranke su na kritike odgovorili tako što su im pripisali doslovnost i onda rekli da oni nikad nisu bili antisemiti.
Trik je proziran, ali kritike, pogotovo Pupovčeva, nisu do kraja precizne. Naime, u antisemitskoj retorici se poseže za trgovačkom i financijskom moći kojom Židovi guraju svijet u smjeru koji im odgovara, ali u slučaju Srba, prema stavu desnice, ne “trguje se” financijskom moći već statusom žrtve. Srbi u hrvatskom političkom životu spadaju u nešto drukčiji obrazac teorije zavjere popularan na suvremenoj desnici, a tiče se koalicije između elita i manjina koja upravlja svijetom nauštrb interesa običnog ili većinskog naroda, ovisno o kontekstu. Dakle, Srbi u predodžbi hrvatske desnice u toj koaliciji nisu ekonomska elita (premda se Pupovcu spočitava taj status, ali u odnosu na siromašne Srbe), poput Židova nekad, već manjinska skupina koju elita iz nekog razloga štiti.
Faktografova kritika je razrađenija. Ako zbog ničega drugoga jer je posrijedi autorski članak, a ne odgovor na pitanje u intervjuu. I samo bi ju trebalo nadopuniti jednom sitnicom. Ta sitnica proizlazi iz specifičnog proturječja međuratnog antisemitizma. Za razliku od Pupovčeve kritike koja antisemitski obrazac vidi u mijenjanju mjesta Židova i Srba, Faktografova kritika se tiče ljevice kao navodno “podmazane” židovskim novcem. Naime, u međuratnom periodu se Židove istovremeno optuživalo i za sve nedaće kapitalizma, ali ih se sumnjičilo i kao glavne kreatore komunističke zavjere. Istovremeno su bili krivi i za kapitalizam i za svrgavanje kapitalizma. Upravo iz drugog dijela kontradikcije se vuče i inspiracija za prokazivanje Tomaševića. No, tu antisemitski stavovi ne igraju presudnu ulogu, posrijedi je daleka inspiracija. Dakako, ako bez imalo ograde ciljate na Sorosa kao glavnog krivca teško da vam ti stavovi previše smetaju. No, Soros na hrvatskoj desnici više igra ulogu partnera jugoslavenskih elita, “crvene buržoazije”, poput Tedeschija, koje još uvijek vladaju, a ne dijela židovske zavjere. Drugim riječima, hrvatska desnica ne misli da Židovi vladaju Hrvatskom već jugoslavenski komunisti koji su zapravo kapitalisti.
Postoji još jedan razlog (pored česte fascinacije državom Izrael) zašto se ovdašnja desnica neće baš tako lako okomiti na Židove. A razlog je prilično perfidan. Prisjetimo se samo spomenika Holokaustu na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Priznavanjem vlastite uloge u Holokaustu koji se tretira kao općesvjetsko zlo koje je eto i nas zadesilo, a koga nije, dovoljno smo se iskupili i ne moramo se kajati za naš autentični fašizam koji se zasnivao na istrebljenju Srba. Gotovo pa po logici – tko prizna pola mu se prašta. Inzistiranjem na opisu Drugog svjetskog rata na našem prostoru kao Holokausta, sama se zbivanja depolitiziraju. A ako se depolitiziraju, onda anti-srpstvo može komotno preživjeti kao legitimna politička opcija na desnici. I to se najbolje ogleda u tome da u slučaju optužbe za anti-srpstvo neće ni trepnuti, a ako ih optužite za antisemitizam skočit će na zadnje noge.
Zaključno, određeni aspekti antisemitskih obrazaca su prisutni kao neki oblik daleke inspiracije, ali nisu ni blizu presudni faktor u oblikovanju politike i stavova na desnici. No, to nije razlog za veselje, prevladavajući obrasci su još bizarniji.