U listopadu 2020. Europska komisija je predložila Direktivu o minimalnoj plaći na razini EU koja bi obavezala države članice na donošenje zakona o minimalnoj plaći. Glavni kriterij pri određivanju minimalne plaće prema prijedlogu Direktive trebao bi biti da ona iznosi najmanje 60 posto medijalne plaće u pojedinoj zemlji. Međutim, neke države taj prijedlog nisu dobro primile, uključujući i jedinih šest članica EU koje nemaju propisanu minimalnu plaću – to su Danska, Cipar, Finska, Švedska, Austrija i Italija.
Kako bi se izbjeglo miješanje Direktive u postojeće mehanizme kolektivnog pregovaranja i određivanja plaća, Direktiva bi također štitila i promovirala dogovaranje plaća putem kolektivnih pregovora. To je važno s obzirom na trend pada pokrivenosti kolektivnim ugovorima u EU – trenutno manje od 40% radnika/ica u EU prima plaću koja je rezultat kolektivnog pregovaranja, dok svi ostali radnici nemaju nikakav mehanizam na raspolaganju koji bi predstavljao protutežu moći poslodavaca u određivanju njihovih plaća. Također, 24 milijuna radnika diljem EU radi za minimalnu plaću čiji je iznos ispod linije siromaštva, što podriva osnovnu poantu minimalne plaće.
Međutim, prijedlog Direktive izazvao je protivljenje nekih država članica i udruga poslodavaca iz raznih država koje ne žele da ih EU obaveže na podizanje minimalne plaće. Oni tvrde da EU nije nadležna za donošenje obvezujućeg okvira za minimalne plaće, pozivajući se na članak 153. stavka 5. Ugovora o funkcioniranju EU-a (UFEU), koji isključuje ‘plaću’ iz nadležnosti EU. Međutim, kako pišu Susanne Wixforth i Lukas Hochscheidt za Social Europe, u istom zakonu postoji i članak 153(1)b koji dozvoljava EU da oblikuje radne uvjete u državama članicama ukoliko je takva intervencija nužna i ako države članice zadržavaju autonomiju u određivanju iznosa plaća – a Direktiva o minimalnim plaćama ispunjava oba uvjeta.
Dok se predstavnici poslodavaca uglavnom protive donošenju Direktive, prije nekoliko tjedana nizozemski zastupnici u Europskom parlamentu Agnes Jongerius i Denis Radtke predložili su i nekoliko amandmana na Direktivu u interesu još bolje zaštite radnika. Poboljšanja koja su Radtke i Jongerius predložili, a Europska sindikalna konfederacija podržava, uključuju osiguravanje da u kolektivnim pregovorima sudjeluju izričito sindikati a ne „radničke organizacije“, jer bi to moglo značiti i lažne sindikate i predstavnike radnika izabrane od strane poslodavaca; osiguravanje pristupa radnom mjestu sindikatima; određivanje granice pristojne plaće ispod koje neće biti moguće odrediti minimalnu plaću.
Iz ETUC-a naglašavaju da iako potpuno podržavaju ove prijedloge, te pravne promjene same za sebe neće zaustaviti rastuću nejednakost u EU i padajući trend u pokrivenosti kolektivnim ugovorima. S obzirom na rašireno protivljenje Direktivi od strane poslodavaca, zamjenica glavnog tajnika ETUC-a Esther Lynch upozorila je na opasnost od “razvodnjavanja” ideje Direktive i komentirala: “Najniže plaćeni radnici bili su posebno pogođeni tijekom posljednje recesije, a tako je i trenutno zbog Covid pandemije. Mnogi od tih radnika/ica su s pravom prepoznati kao esencijalni kad je izbila pandemija a oni su nastavili raditi u ekstremno teškim i stresnim okolnostima da bi se život neometano odvijao. (…) Sindikati prate kako će zastupnici u Europskom parlamentu glasati sljedećih tjedana i hoće li podržati ta bitna poboljšanja”, a mi pozivamo europarlamentarce i ministre da preuzmu odgovornost kako bi omogućili poštene plaće za radnike.“ Lynch je također izjavila da bi Direktiva o adekvatnim minimalnim plaćama i predloženi amandmani “učinili život podnošljivijim za radnike s niskim plaćama i usporili rast nejednakosti”, ali i da je potrebno puno više od toga da bi se radnicima vratio novac koji im je oduzet u desetljeću smanjenih plaća, prekarnog rada i rastuće nejednakosti.