Europska komisija sprema se provesti prvi veliku mjeru osmišljenu s ciljem zaštite klime. Radi se o shemi naplate emisija ugljika u proizvodima uvezenima u Europu. Premda još uvijek ne postoji detaljna razrada te sheme (koju očekujemo do kraja juna), često ju se opisuje kao sestrinski sustav naplate ugljikovih bodova (ETS). Radi se o carini na uvoz roba s obzirom na karbonske rizike i emisije koje je proizvodnja određene robe sadržavala. Svi uvoznici trebali bi kupovati na tržištima od EU dozvole za uvoz roba proizvedenih uz intenzivne emisije stakleničkih plinova. Proizvođači već sada plaćaju EU za emisije CO2, čija tona trenutno košta 47 eura, što je eksponencijalni porast u odnosu na pretklimatske politike EU, a očekuje se da će ova cijena još rasti.
Zbog rasta cijene proizvodnje u Europi, mnoge su europske firme svoje proizvodnje selile u zemlje sa lošijim ekološkim standardima, čemu je Komisija odlučila stati na kraj. Čak i domaće firme morale bi po ovoj shemi plaćati emisije (odnosno “kupovati dozvole za emisije”) ako će robu proizvodit izvan EU, a prodavati unutar Unije. Ako pak odluče vratiti proizvodnju u EU, njihove će tvornice morati odgovarati novim klimatskim propisima. Mjera neće pogoditi sve trgovačke saveznike unije u jednakoj mjeri. Dok će se europske zemlje vjerojatno lakše prilagoditi ovome – zbog toga što Island, Lichtenstein, Norveška, Švicarska i Velika Britanija već imaju slične cijene po toni emisija, one će vjerojatno činiti iznimku od ove carine. No, istočnu Europu, ove će mjere više pogoditi, doduše i iznosi će biti manji zbog manje trgovinske razmjene. Od zemalja s kojima EU ima značajniju razmjenu, očekuje se da će Rusija stradati više od Kine. EU planira reducirati pritisak SAD-a na svoju novu politiku tako da u shemu povuče i SAD. To bi trebala biti jedna od dominantnih tema na skorom klimatskom sastanku kojeg planira američki predsjednik Joe Biden. Kina međutim europske mjere naziva protekcionitičkima, te se posljednjih tjedana EU i Kina ping-pongaju ovom optužbom u različitim aspektima svojih ekonomskih politika.
U ovoj priči – uvođenja poreza na robu proizvedenu uz ugljično intenzivne tehnologije – posebno je zanimljivo da Svjetska trgovinska organizacija očito više nema globalni ugled ni težinu koju je nekada imala. Kao prvo, kao što smo već pisali više puta, ETS ima i sustav kvota, pa određeno zagađenje europske firme dobiju besplatno, što je u radikalnoj suprotnosti sa donedavno dominantnom politikom slobodne trgovine, budući da bi besplatno zagađenje kući, a carina na isto izvana zaista predstavljala kršenje brojnih ekonomskih pravila, EU je ovaj put jednostavno odlučila ukinuti sve besplatne kvote, kako bi optužbe za protekcionizam imale manju težinu. Drugo, EU svoju shemu uopće ne rješava preko WTO-a nego izravno sa najvećim trgovinskim partnerima i uz pomoć diplomacije. Nadalje, njemačka kancelarka je – kako piše Politico – već tjednima na izravnoj telefonskoj vezi s Pekingom, što je očito novi-stari bilateralni model rješavanja otvorenih pitanja, te je stav WTO-a za EU, SAD, Kinu i Rusiju očito sve manje bitan.
Ipak se kreće…
I dok Europska komisija globalno priprema teren za provedbu svog Zelenog plana, situacija kod kuće je znatno teža. Tako je do sada samo 9 članica EU (Austrija, Češka, Danska, Francuska – kao glavni proponent ove politike, Luxembourg, Nizozemska, Slovačka i Španjolska) pristalo na novu carinu, dok je naizgled paradoksalno, najveći problem – Njemačka čija industrija ovisi o izvozu te se boji odmazde u slučaju jednostranih europskih politika. No, tu je i Poljska, koja je tražila da se ne ukidaju kvote na zagađenje – što je njoj samoj omogućavalo da i dalje koristi ugljen nekažnjeno. Ostale članice se još nisu izjasnile.
Na kritike nove politike resorni član Europske komisije Frans Timmerman inzistira kako se ovdje radi samo o obavezi koja proizlazi iz Pariškog sporazuma te kada bi se sve zemlje pridržavale preuzetih obaveza, nijedna ne bi morala plaćati ovu carinu. Europa se stoga nada da bi njezin potez privolio i druge zemlje na dekarbonizaciju. Nova carina uvela bi se između ostaloga u industrije poput energetike, građevine i prometa, no Timmerman nije siguran treba li isto uvesti na cestovni prijevoz jer bi ovakva odluka mogla dovesti do povećanja cijena goriva što bi najviše pogodilo najsiromašnije građane, čiji bi odgovor mogao nalikovati na otpor kakav su u Francuskoj prije nekoliko godina pružale tzv. Žute košulje (Gilets Jaunes).
U konačnici, možemo zaključiti da iako možda nismo uvijek zadovoljni brzinom kojom EU provodi klimatske mjere, mora se priznati kako su posljednje tri godine napravljeni konkretni pomaci prema provedbi zelenih politika. Na primjer pomjeranje brojnih politika koje je propisivao WTO, što je prije samo deset godina bilo gotovo nezamislivo. Termini poput slobodne trgovine i državne protekcije sada se prilagođavaju nekim novim – zelenijim – paradigmama, a kompromisi su često nužan politički korak ne samo prema kapitalu, nego i za očuvanje socijalnog mira. Dok su u ekonomskoj krizi koja je izbila 2007. godine u SAD-u sav teret snosili radnici, sada je jasno da za zelene politike teret mora snositi kapital. Također možemo zaključiti i da se otpor kapitala smanjuje kako se politička odlučnost za neki cilj povećava.