Njemačke banke i štedionice počele su ograničavati iznos koji građani u njima mogu držati, a za više iznose naplaćuju kaznene kamate. Zašto o tome šute naši liberalni komentatori, inače žestoko zgroženi idejom oporezivanja štednje u domaćem kontekstu?
Sjećamo li se još kako je prije nepunih godinu dana u hrvatskoj javnosti bila dočekana sugestija Katarine Peović, čelnice Radničke fronte, o potrebi drastičnog oporezivanja većih privatnih ušteđevina? Ne sjećamo se, ili se u najmanju ruku ne sjećamo rado, jer je bilo previše neugodno. Mediji su joj tjednima potpaljivali lomaču i zgražali se nad takvom i sličnim – historijski navodno davno prevladanim – idejama i ideologijama. Osvrti su bili intonirani kao hibrid poruge i potjernice, uz proročanstvo da će sama Peović i njezina anakronična i obijesna stranačka družba skončati zasluženo i ekspresno u političkoj kanalizaciji, pravo im budi.
Zatim je ona na izborima početkom ljeta ipak ušla u sabor, i to relativno komforno, pa su junački domaći kritičari neko vrijeme u tišini trpjeli laganu blamažu. Odnosno, sve dok im ostatak zeleno-lijeve koalicije nije indirektno pohrlio ususret, žustro se otresavši i RF-a i osnove za prostorno-metaforičku determinantu u svom nazivu, ostajući tako faktično samo na onoj kolorističkoj.
Kapital miruje
No pustimo sad malo lanjske zauzete i redizajnirane pozicije, godina je već 2021. Opet je proljeće, makar donekle zakašnjelo, i cvate oko nas behar, ali i daljnje političke i ekonomske strategije redistribucije vrijednosti. A najavangardnijom se pokazala jedna inicijativa otprije desetak dana; točnije, tad je ušla u ovdašnji javni prostor, i to opet na velika vrata. Naime, gotovo da nema značajnijeg informativnog medija koji nije prenio članak Deutsche Wellea o tome kako u Njemačkoj dramatično stradava potrošačka aktivnost, ista ona koja je vodeću kontinentalnu ekonomiju onomad spasila iz financijske krize.
Lani su depoziti privatnih domaćinstava, prema statistikama Deutsche Bundesbanka, porasli za teško zamislive 182 milijarde eura, a diljem Njemačke je potražnja samo na bankomatima opala za otprilike tri četvrtine. A sve to je “problem i za banke: već su i neke štedionice počele ograničavati iznos koji je građanima uopće dozvoljeno držati”, izvještava DW, “inače moraju plaćati kaznene kamate. Granica je u pravilu određena na 100 tisuća eura, ali već se čuje kako neke banke tu granicu žele smanjiti na samo 25 tisuća eura.”
Riječ je mahom o privatnim poslovnim bankama, za razliku od prvonavedene njemačke centralne banke. Štedionice, također u privatnom vlasništvu, ovdje su poslužile naprosto u funkciji implementatora nove prakse u branši. Ipak, taj detalj s kraja teksta o njemačkoj atrofiranoj potrošnji nije u Hrvatskoj dosad prokomentirao nitko, ako se nekim slučajem ne varamo.
A događa se ono što je kod nas već u hipotetičkoj fazi bilo prokazano kao crvenokmerski brutalna otimačina teško zarađenih ušteđevina pristojnoga građanstva. S jednom ne posve beznačajnom specifičnošću: u njemačkom se primjeru financijski penali ne bi slijevali u javnobudžetsku blagajnu, nego k dividendama vlasnika banaka. Ovo sigurno nije nužno prevoditi, ali za svaki slučaj napomenimo da bi njemački bankovni porez – nazovimo ga tako zbog praktičnosti – stoga i dalje ostao u privatnim rukama, osim što bi ih bilo kudikamo manje negoli prije te osebujne nadrifiskalne preraspodjele. Primjetno je i da inicijativa nije potekla iz državnog, nego privatnog sektora.
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i kako njemačka država, a za njom i ostale, pounutriti još i ovaj impuls krupnog kapitala, te nam ga servirati u obličju nekih mjera s formalnom izlikom u najširem javnom interesu. Onaj banaka je savršeno očit: stiglo ih je prokletstvo stabilno prenabijenih trezora, noćna mora svakog suvislog financijaša, jer u tom biznisu nema goreg ishoda od sve većeg kapitala koji uporno miruje.
Liberalna srca uz kapitaliste
Bankama pod hitno treba pokretanje novog ciklusa investiranja i poslovanja, ekonomski rast i obrtaj. Nikad nisu držale šapu na većoj novčanoj masi, i nikad nisu više očajnički tragale za prilikom da se to bogatstvo ne pretvori u hrpu papira tj. brojeva, označitelj ispražnjen od svakog materijalnog sadržaja. Pa i onog koji su decenijama uspijevale proizvesti čisto iluzionistički napuhujući balon špekulacija do pucanja svog i našeg.
Ako ne može tržišnim načinom, onim što ga kapital u pravilu sakralizira dok mu ne prestane biti dovoljan, može i direktnije. Može se ljudima jednostavno uzeti dio štednje, ili ih se može osuditi na bjesomučnu potrošnju bez njihove volje i potrebe, jer neće valjda desetke tisuća eura ustrajno čuvati doma. Uostalom, lako da pogolemi dio redovne potrošnje ionako nije baziran na marketinškoj i suštinski nasilnoj produkciji želja mimo realnih nužnosti.
I naravno da je potrošnja inače u općem interesu, zbog ovako neopozivo tržišno postavljenih odnosa, ali indikativno je da niti iskušenje pandemije – kojoj ne vidimo kraja s iole značajnijom sigurnošću – još nije razdrmalo uobičajene strateške ekonomske paradigme. Kao što nema te politike velikih sila koja bi stisnula farmaceutsku industriju i okončala svjetsku zarazu koronavirusom, tako i dalje nema ni one koja će utjerati u red financijsku. Kudikamo lakše možemo vjerovati da će na snazi ostati dosadašnji, obrnuti poredak, s liberalnom demokracijom u ulozi smjerne sluškinje kapitala.
Stoga je financijska industrija spremna prilagoditi sve nas sebi, kad već mi ne poduzimamo to nad njom. No zašto zbog bankovno-porezne ideje nije prepuklo nijedno hrvatsko liberalno srce, dok su tolika lani krvarila uslijed prijedloga da se razreže žestoki porez bogatijim pojedincima, a u korist izrazitoj većini ostalih? Pritom je ovdje predloženi cenzus od 100 tisuća eura kudikamo blaži od mogućega njemačkog, pogotovo s obzirom na razliku između tamošnjeg i ovdašnjeg prosječnog imovnog stanja. Jasno, sad reakcija nema zato što naši dominantni opinionmejkeri ne stoje na braniku šireg, nego vlastitoga klasnog interesa, i – u izravnoj vezi s tim – kapitalistâ s kojima politički kolaboriraju.
Otkad je Radnička fronta gurnuta na marginu, straha od zazivanja istinski progresivnog oporezivanja u Hrvatskoj više nema, pa ne očekujmo ni javna alibi-razmatranja ili barem tropizme na dodatna reakcionarna presezanja. Bolje je da pričekamo ne bi li se u Njemačkoj etablirala nekakva življa socijalna ideja, tek onda ćemo je možda ponovno doživjeti nekako i ovdje.