Čini se da nakon pandemije, zaista, svijet više neće biti isti, barem što se tiče neumoljive prednosti ideologije slobodnog tržišta nauštrb društvenih potreba. Prošle godine, netom prije uvođenja karantena diljem svijeta, Europska unija izložila je svoju industrijsku strategiju koja nije preživjela pandemiju. Sada, pametnija za pandemijsko iskustvo, Europska komisija izdala je novi industrijski strateški dokument u kojem je naglasak stavljen na osiguravanje autonomije u ključnim opskrbnim lancima. Strukturno, dokument je opterećen netransparentnim birokratskim jezikom, no kad se probijete kroz “bottom up” i “top down” opise industrije, kao i kroz “eksternalije” i “internalije”, može se zaključiti da se radi o još jednom europskom strateškom pomaku. Kao i obično, Komisija ima oštro oko za prepoznati točke prijepora, pa ovaj puta pokušava uvjeriti kapital da će se štititi sva načela tržišnog natjecanja, iako je iz same promjene strategije jasno da neće, odnosno da hoće ali samo ako to zajedničke potrebe budu dopuštale.
Ova se strategija pritom dobro nadovezuje na prošlotjedne najave o uvođenju carine na robu proizvedenu uz ugljično intenzivne proizvodne procese, budući da obje po novome, preferiraju proizvodnju roba u Europi, na ekološki način, i za europsko tržište. Epidemija je pokazala da se Europa previše oslanja na uvoz ključnih komponenti poput aktivnih farmaceutskih sastojaka i mikročipova, čija je nestašica tokom karantena u Europi zaustavljala čitave industrijske sektore. S obzirom na to, nova industrijska strategija obilovat će “činjenicama”. Naglašavanje toga, podrazumijeva da prethodne strategije nisu bile bazirane u činjenicama, iako da autore prošlih dokumenata u trenu donošenja strategija pitali, da li su one bazirane u činjenicama, odgovor bi bio indignirano potvrdan. Proturječja Europske unije, tako su čini se napokon postala jasna i samim europejcima.
Premda je jasno da je Europa siromašna sirovinama potrebnima za visoku tehnologiju, Komisija tu ovisnost o sirovinama planira smanjiti kvalitetnijom reciklažom kako bi se smanjila ovisnost o uvozu. Tokom pandemije pokazalo se da su dijelovi europske ekonomije znatno otporniji na krize nego što se predviđalo, dok su dijelovi izloženiji od očekivanja. Tako je nastao popis od 137 proizvoda koji dolaze iz uvoza, i koji se smatraju najslabijom karikom europske otpornosti na buduće krize. Među 137 proizvoda, posebno je kritično njih 34 – uglavnom sirovina koji se najčešće uvoze (polovica) iz Kine. Radi se o različitim sirovinama od dijamanata, do rijetkih minerala i farmaceutskih proizvoda za koje Europa ima “nizak diverzifikacijski potencijal”, odnosno koji se ne mogu proizvoditi u Europi.
Bruxelles je također izdao detaljnu analizu potreba 14 takozvanih industrijskih ekosustava, ukazujući na nedostatke u ulaganju i mogućnosti za potporu politici, te studiju slučaja o izazovu dekarbonizacije sektora čelika, sugerirajući upotrebu instrumenata trgovinske obrane i carinske granice zaštiti od odlaganja, kao i subvencije za čisti čelik. Komisija također predlaže pokretanje četiri nova industrijska saveza na polju svemirskih lansera, aviona bez emisije, tehnologije u oblaku te procesora i poluvodiča. Među ovih 14 industrijskih ekosustava kao najvažniji prepoznat je zdravstveni sektor kojeg bi trebale dočekati najveće promjene nakon implementacije nove industrijske strategije. Znači li to da će se prioriteti davati zapostavljanim institucijama poput zagrebačkog Imunološkog zavoda, ili da će periferija dobiti proizvodnju maski, a zemlje centra visokotehnološke proizvodnje, treba vidjeti. Vjerojatno će se raditi o nedovoljno socijalno osjetljivom sustavu, ali znatno osjetljivijem nego što je bio prije desetak godina. EU ima puna usta zajedničkog tržišta, ali po prvi puta, kao da prihvaća da to tržište mora biti uravnoteženo ako misli opstati. EU dokumente treba čitati između redova. Kad god u nekom dokumentu postoji fraza koja se opetovano pojavljuje – kao npr. u ovoj strategiji “sloboda tržišta” zamijenjena “tržišnim pravilima”, i “zajedničko tržište” ublaženo “otpornošću na krize” fraze su tu jer se upravo u tom dijelu očekuju najveći prigovori. Novost je da se po prvi put kompromisi odnose na kapital, a ne na javni sektor.