Još u periodu post-ratne obnove međunarodne su financijske institucije promovirale mikrokreditne organizacije kao jamac pokretanja posrnule bosanskohercegovačke ekonomije. Rezultat te promocije je općepoznat, ali pandemijska kriza je ponovo potaknula širenje tih organizacija koje zapravo igraju ulogu dužničkog nadomjestka za kolaps socijalne države.
Danas zvuči čak pomalo i samorazuvljivo ako kažemo da su upravo grad i prostor najvidljivija i najopipljivija fronta suvremenog kapitalizma, njegovih dinamika i transformacije. O tome su još devedesetih pisali David Harvey (The Urban Experience) i Mike Davis (City of Quartz: Excavating the Future in Los Angeles) dok smo mi još prolazili kroz naše ratne tranzicije i izgubljene klasne borbe u kojima su nestajali životi, a onda i tvornice. S tvornica je borba 2000-ih prešla na trgove, parkove i obale rijeka, dijelom inspirirana i ranije spomenutim autorima koji su upravo problematizirali otimačinu javnog prostora i resursa. Nekad zajednička dobra, odjednom su postali izvori bogatstva pojedinaca, a ne više seoskih ili gradskih zajednica.
Kriza 2010-ih je intenzivirala građanske bune po cijelom prostoru bivše države do te mjere da je teško napraviti sveobuhvatna mapiranja tih manjih ili većih džepova otpora oko prostornih i prirodnih resursa. Istovremeno, dugotrajna kriza i stalne bune bez opipljivih efekata su iscrpili narod, život je postajao egzistencijalno sve nesigurniji, a slika gradova kao onih prostora na kojima se prvo primjećuje promjene u socijalnoj organizaciji proizvodnje dobila je i neke nove elemente. Sada su dugi redovi pred ambasadama zemalja Europske unije postajali svakodnevnica. Radnicima je radna viza u zapadnim zemljama ostala jedini preostali oblik bunta. S druge strane, punktovi za stjecanje brze zarade kroz igre na sreću u BiH su odavno postale gotovo paralelne socijalne institucije u kojoj rodna podjela rada nije više onako tradicionalna kako je nekad bila. Kladionice kao prostori ekskluzivno muškog druženja “narušavala” je sve veća prisutnost žena koje nisu više za šalterima, nego i za stolovima s kojih se pozorno prate sportski rezultati.
Nezaobilazna tranzicijska uloga
Površna etnografija koju sam proveo posljednjih tjedana ulicama Sarajeva i Mostara, osim ove nove rodne dimenzije kladioničarskih mušterija, zamijetila je inflaciju mikrokreditnih institucija u gradskom prostoru. Pored toga što su im poslovnice po broju postale opasna konkurencija kladionicama, zauzimaju i bitan reklamni prostor na bosanskohercegovačkim televizijama, često angažirajući neke od prepoznatljivih lica ovdašnje estrade. Zaključak koji se sam od sebe piše kaže da je vjerojatno riječ o prvim vidljivijim posljedicama COVID-19 krize. Ekonomija s visokim postotkom neformalnog i neproizvodnog sektora koji je izravno pogođen različitim mjerama i zatvaranjima posljednjih godinu dana, očito traži “brze” novce kako bi se bar malo osovila na noge. Banke u ovom slučaju nisu prvi adresat kreditnog zaduženja građana ako uzmemo u obzir da neformalni sektor, kao i neformalni oblici rada koji dominiraju bosanskohercegovačkom ekonomijom od velike većine građana stvaraju kreditno nesposobne subjekte. Dok čekamo neke egzaktnije podatke, za pretpostaviti je i da su dotacije iz inozemstva od članova obitelji koji rade u Zapadnoj Europi također smanjene što direktno pogađa upravo najsiromašnije slojeve, većinom penzionere s niskim penzijama.
Međutim, primjetan rast mikrokreditnih organizacija nije tek posljedica trenutačne krize. On ima nešto dužu povijest koju možemo trasirati još od vremena post-ratne obnove zemlje i međunarodne intervencije koja se obično u literaturi i javnom mijenu gleda kroz isključivo vojne i političke mehanizme, zaboravljajući na utjecaj “međunarodne razvojne zajednice” (prije svega institucije poput Svjetske banke, Europske banke za obnovu i razvoj te stranih što privatnih što javnih razvojnih agencija i institucija) na današnju socijalnu i ekonomsku sliku Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina u kritičkoj i heterodoksnoj političkoj ekonomiji mikrofinancija, zauzima značajno mjesto. Ne treba nam puno guglati da nađemo radove u međunarodnim i priznatim publikacijama koje Bosnu i Hercegovinu svrstavaju uz bok Bangladeša kao primjer države s jednom od najviših penetracija mikrokredita na globalnoj razini i to u jeku financijske krize 2008. godine. Pritom je implementacija mikrofinancijskih mehanizama kao razvojne poluge pokazala porazne rezultate koji su se primarno odrazili upravo na najsiromašnije slojeve stanovništva koji su te mikrokredite potraživali da bi onda nerijetko završavali u nekom od oblika dužničkog ropstva. Kako pokazuje analiza ekonomista Milforda Batemana i Deana Sinkovića iz 2017. godine, taj visoki postotak mikrofinancijalizacije bosanskohercegovačke ekonomije nije, kako su predviđale međunarodne institucije, doveo do investicija, a onda i reindustrijalizacije zemlje i povećanja njene učinkovitosti i produktivnosti. Mikrokrediti su primarno služili osobnoj potrošnji, a u ekonomiji su dominatno financirali njen neformalni sektor koji je sam po sebi nesiguran, tehnološki nerazvijen i vrlo često osuđen na kratki vijek poslovanja.
U ekonomiji devastiranoj ratom, deindustrijalizacijom i manjkom investicija u tehnologiju i razvoj koji bi eventualno rezultirao i stvaranjem izvoznih poduzeća, mikro krediti su služili upravo suprotnom cilju, primarno uvozu. To je čak u svojem izvještaju priznao i neoliberalni američki think tank Center for International Private Enterprise (CIPE) ustvrdivši da se ekonomija Bosne i Hercegovine zamišljena na poticanju pokretanja malih i srednjih poduzeća koji se financiraju mikrokreditima ne razvija nego “vraća unatrag” uz slikovitu opasku da tamo gdje su se nekad proizvodili avioni, sad se proizvodi samo sirovina poput aluminija (a više ni to), tamo gdje se proizvodio i izvozio namještaj, sad se tek izvozi samo drvo
Bogaćenje upravljačkih kadrova
Socijalnim i pravnim posljedicama ove povijesti mikrofinancijalizacije bosanskohercegovačke ekonomije, svjedočimo danas. Najveća mikrokreditna organizacija iz perioda 2000-ih i 2010-ih, Prizma iz Banjaluke, likvidirana je. Jedna od većih organizacija, LOK, postala je dio crne kronike u istoimenom procesu u kojem je menadžment ove organizacije osuđen na Kantonalnom sudu u Sarajevu na višegodišnje zatvorske kazne zbog pranja novca. Jedan od čelnika LOK-a, Nusret Čaušević, 2015. je sam sebi okončao život. Drugim riječima, osim što su kreditno opteretili građane, poslovanja mikrokreditnih organizacija su služila primarno bogaćenju njihovih upravljačkih struktura. Kao bilješka u povijest post-ratne bh. ekonomije ostaje i podatak da je temeljni kapital mikrokreditnih organizacija u velikom dijelu osiguravala država, a dodatno financirala upravo Svjetska banka.
Što nam pak rast poslovanja mikrokreditnih organizacija u BiH posljednih godina govori o njenoj ekonomiji danas? Ništa više nego ono što smo već naučili iz prethodnog perioda. Nisu otklonjeni strukturni deficiti u ekonomiji da bi se eventualno pucanje balona izbjeglo u skoroj budućnosti. Paralelno, socijalna država je u daljnjem procesu odumiranja što je pandemija najbolje pokazala kroz nefunkcionalnost institucija i javnog zdravstvenog sustava. Drugim riječima, mikrokrediti će i ovaj put služiti za financiranje bazične potrošnje, odnosno preživljavanja i egzistencije koja je samo dodatno narušena pandemijom i njenim posljedicama. Država ne posjeduje gotovo nikakve mehanizme intervencije u ekonomiju koji bi riješili neke strukturne probleme na koji upozoravaju spomenuti ekonomisti, i kojima bi se ispravila ranije greške potpuno dereguliranog financijskog tržišta i eventualno interveniralo u razvoj. Ne možemo se oteti dojmu da je Bosna i Hercegovina pokupila sve ono najgore od ekonomskih doktrina i politika koji su 2000-ih bili na stolu postavši prostor za svojevrsni eksperiment koji ju je do kraja i nepovratno socijalno devastirao.