Tijekom onog prvog, proljetnog lokdauna prošle godine lomila su se interpretacijska koplja oko razloga uspješnosti zemalja srednje i istočne Europe u suzbijanju širenja zaraze. Neki su razloge pronalazili u nižem standardu koji nije dopuštao većem broj ljudi da posjete sporna skijališta, a neki u cjepivima koja su se primala u socijalističkom periodu. Ipak, prema svemu sudeći, ključne su bile brze reakcije u obliku obuhvatnih i učinkovitih lokdauna. No, ni te epidemiološke mjere nisu prošle bez povijesno-ideoloških argumentacijskih akrobacija. Nemali broj analitičara požurio je spremnost politike, ali i običnih ljudi na lokdaun, proglasio nasljeđem socijalizma. Drugim riječima, lokdaun je u bivšim socijalističkim zemljama išao glatko zbog mentaliteta ljudi dok nešto takvo nije bilo moguće u zemljama zapadne Europe.
Međutim, nastavak pandemije vrlo je brzo opovrgnuo takav tip teorija kojima se inače objašnjavaju gotovo sve razlike između istoka i zapada kontinenta. U pregledu trenutne pandemijske situacije u tzv. Višegradskim zemljama, Politico je precizno ocrtao zaokret u rezultatima suzbijanja zaraze. Premda se posljednjih tjedana bilježi pad oboljelih i umrlih, spomenute zemlje prilično nadmašuju prosječan broj umrlih od bolesti COVID-19 u Europskoj uniji. Iako i Poljska i Slovačka bilježe značajno veće brojke od prosjeka, Mađarska i Češka su tužni rekorderi: broj umrlih u tim zemljama po glavi stanovnika je dvostruko veći od EU prosjeka. Vjerojatni faktor u prilog tim rezultatima su slabija izdvajanja za zdravstveni sustav u usporedbi sa bogatijim zemljama na zapadu. No, ključan faktor nalazi se u političkim odlukama. A prvenstveno u odustajanju od iskušanih lokdaun metoda i pokušajima pronalaska “jednostavnog” rješenja.
U svim se zemljama, kako navodi Politico, dogodio sukob između političara i znanstvenika te javnozdravstvenih stručnjaka. Naime, vladajući su se oglušili na zahtjeve i stavove epidemiologa i ostalih znanstvenika te nastojali riješiti problem “zaobilazno”. U Slovačkoj su ga pokušali “riješiti” masovnim antigenskim testiranjem. Osim što su nekoliko dana zauzimali naslovnice u svim svjetskim medijima kao svojevrsna “avangarda”, do rješenja očito nisu došli. U Češkoj je pak tenzija između politike i struke doživjela takve razmjere da su u proteklih godinu dana izmijenili četiri ministra zdravstva. Sukobi u Poljskoj odvijaju se oko relaksacija mjera za praznike kojima je vlada išla u prilog određenim dijelovima uslužne ekonomije i moćnoj Katoličkoj crkvi. Stručnjaci u području javnog zdravlja u Mađarskoj su se usprotivili odluci vlade da relaksira mjere i upozorili i da bi se i stanovništvo usprotivilo kad bi znalo da uslijed medijske kontrole ne raspolažu stvarnim podacima o stanju u bolnicama.
Trajni sukobi između struke i politike rezultirali su i “zbunjivanjem” građana. U kontekstu plasiranja proturječnih informacija i uputa došlo je do stanovitog zamora koji je dodatno pridonio nepoštivanju mjera. Također, zamjena sustavnog donošenja paketa mjera ad hoc rješenjima rezultirala je čestim zaobilaženjem parlamentarnih procedura i obaranjem tih zaobilaženja u kasnijim sudskim postupcima. Sasvim očekivane, vlade većine tih zemalja bile su i više nego spremne da pandemijske sukobe pretvore u obrasce kulturnih ratova kojima se uvijek vraćaju. Uglavnom, bilanca je poražavajuća i navodi nas na daljnja odstupanja od uvriježenog interpretacijskog ključa u čitanju političke prirode tih zemalja. Da ponovimo, očito je da njima ne vlada “socijalistički mentalitet”. Kao i da vlasti nisu toliko moćne koliko se čini. Bilo da se radi o pritisku struke, građana ili predstavnika kapitala. Svi ti pritisci su pridonijeli tome da političko strpljenje u nošenju s pandemijom brzo ishlapi.