Niti jedan kandidat na dubrovačkim lokalnim izborima, pa ni kandidat ljevice, ne spominje problem sezonskog i prekarnog rada na kojem Dubrovnik egzistira. Dapače, većina kandidata smatra da bi sezonski i kulturni radnici, redovito ignorirani i/ili napadani kako žive na državnoj sisi i ništa ne rade, sada trebali poduzetništvo izvlačiti iz korona krize.
Prošla turistička sezona u Dubrovniku gadno je podbacila iz dobro nam znanih razloga. Ova će biti nešto bolja, ali ni približno dovoljna da blagajnu napuni kao inače. Nakon nevjerice izazvane činjenicom da je grad s jednim od najvećih proračuna u državi (po glavi stanovnika) odmah u drugom tjednu lockdowna spustio plaće svim zaposlenicima u gradskim institucijama – bez obzira na visinu, dakle bez imalo socijalne osjetljivosti – čini se da su se svi naviknuli na “novo normalno“. Ideje kako se vratiti na staro ili nešto promijeniti oduševljavaju: i dalje svi govore samo o oštećenim poduzetnicima i rentijerima, pa se u tom tonu mogu pratiti i predizborne kampanje osmero kandidata za gradonačelničku fotelju.
Puna usta kulture
Mladi SDP-ov kandidat Ivan Tropan, koji stiže iz privatnog sektora, i sam vlasnik rent a car agencije, smatra kako u Dubrovnik svi dolaze zbog kulture, i da kultura gradu donosi novac. Pritom valjda misli na zidine i ostalu kulturnu baštinu od koje većinu prihoda ubire Društvo prijatelja dubrovačke starine, a na kojoj se već dugo parazitira bez volje i ideje kako te novce uložiti u daljnji razvoj kulture i nezavisne scene koja u Dubrovniku, osim u okviru Art radionice Lazareti, praktički ni ne postoji. Tropan smatra kako osim na industriji turizma treba inzistirati i na filmskoj industriji, odnosno na dovođenju što više megalomanskih stranih filmskih produkcija koje će snimati u Dubrovniku, a sve to kako bi se dubrovački poduzetnici što prije oporavili od gubitaka pretrpljenih tokom pandemije.
Sličnog je mišljenja i bivši dubrovački gradonačelnik, Andro Vlahušić, koji se na prošlim izborima nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude – Uskokova optužnica teretila ga je za nezakonitu pozajmicu u iznosu od 2 milijuna kuna iz gradskog proračuna privatnoj tvrtki Dubrovačko primorje. Sada potpuno rehabilitiran, Vlahušić priča o dovođenju HBO-a, Disneya i Lucasfilma natrag na Stradun: “Tri milijarde kuna, koliko je Hrvatska do sada zaradila od Igre prijestolja, preko Dubrovnika su se slile u državni proračun isključivo dubrovačkom diplomacijom. Upravo tim pristupom u narednim godinama ponovno ćemo dovesti svjetske produkcije i napuniti i gradsku i državnu blagajnu i tako ubrizgati nužno potrebnu financijsku injekciju kao lijek za korona krizu”.
U programu stranke DDS (Dubrovački demokratski sabor), čiji je kandidat Pero Vićan, također osuđen u aferi Šipan i vlasnik spomenute tvrtke Dubrovačko primorje kojoj je Vlahušić nezakonito pozajmio 2 milijuna kuna, kultura kao pojam ne postoji. Na njenom mjestu stoji pojam baština koja govori o spomeničkoj baštini koja služi ubiranju novaca od turizma. Iako u programu riječ kultura kao takva ne postoji, Vićan smatra da se iz državnog proračuna ne izdvaja dovoljno za dvije stvari – za vojsku i za kulturu, navodi i razlog zašto je važno izdvajati za kulturu: ako niste znali, to je zato što su nakon rata sve tvornice propale – ali kultura nije.
Aktualni gradonačelnik, HDZ-ovac Mato Franković, obećava gradnju filmskog studija, te su i njemu usta puna filmske industrije i kulture, iako u četiri godine mandata, unatoč silnim obećanjima, nije uspio ni početi graditi azil za napuštene životinje koje Dubrovnik još uvijek nema, kršeći time zakon koji nalaže da svaka jedinica lokalne samouprave mora imati gradsko sklonište. Za vrijeme pandemije, također u mandatu HDZ-a, sredstva dodijeljena iz budžeta za javno financiranje kulture su srezana za 50% svima koji su ih dobili prije proglašenja krize, a od radnika i radnica na nezavisnoj sceni se očekivalo da se programi održe u cijelosti bez obzira na epidemiološke mjere. Bez javnog natječaja, 100.000 kuna iz gradske blagajne otišlo je zagrebačkom studiju za animaciju, za izradu propagandnog crtanog filma o Orlandu kao ugostitelju koji je Dubrovnik trebao predstaviti kao sigurnu zonu, a turiste vratiti na Stradun.
Lijeva opcija
Opcija koja se jedina nameće kao lijeva je novoosnovana stranka Srđ je Grad, i ovo je njihova prva kandidatura. Srđ je grad je dio koalicije Možemo, Nove ljevice i Zaokreta1 – a njihov kandidat Đuro Capor nedavno je pred muzejom Crvene povijesti govorio o kulturnim i kreativnim industrijama kao jednoj od budućnosti kulture, hvaleći mlade poduzetnike koji su svoje novce uložili u pokretanje posla. Kao da su imali izbora.
Iako u medijima ne govore puno o tome, jer se kultura kao i razgovori o istoj generalno svode na rasprave o dubrovačkim zidinama i holivudskim produkcijama, u programu objavljenom na njihovim stranicama može se naći detaljna analiza stanja na kulturnoj sceni u ovom trenutku i prijedlozi izmjena koje su nužne, kao što je vraćanje programskih vijeća koji odlučuju o različitim poljima umjetničke i kulturne proizvodnje umjesto jednoga koji sada odlučuje o svemu, transparentnije donošenje odluka o financiranju, povećanje budžeta za nezavisnu scenu, otvaranje gradskih prostora za kulturno-umjetničke radne sobe.
Program SJG sastavljen je od tri O: Otporan, Održiv i Otvoren grad. Otpornost se bazira na ideji transparentnosti, snažnije komunikacije s kotarima i mjesnim odborima koje se dosada uglavnom ignoriralo te bolje razvijenih digitalnih platformi koje bi jačale komunikacije između lokalnih javnih servisa i privatnika koji nude pojedine usluge i onih koji te usluge potražuju. Drugi O stoji za Otvoren grad koji polazi od inzistiranja na jačoj demokratizaciji upravljačkih procesa, te transparentnosti proračuna, ugovora i ostalih javnih dokumenata. U ovom programskom pravcu pronalazimo i kulturu kao važnu točku, kroz koju se spominje i kriza stanovanja, a koja proizlazi iz visokog stupnja apartmanizacije cijelog grada, a posebice stare gradske jezgre. Kritizira se komodifikacija i komercijalizacija kulturnih sadržaja, centraliziranost proizvodnje i reprezentacije istih, dominacija institucionalne infrastrukture nad nezavisnom, te se problematizira manjak interesa lokalnog stanovništva za kulturu koja se u Dubrovniku (ne)proizvodi. Program se dotiče i rodne i LGBTQ ravnopravnosti. Obećava se osiguranje dovoljnog broja mjesta u skloništima za rodno uvjetovano nasilje, te proširenje i veća dostupnost usluga predškolskog odgoja, te usluga njege i brige za starije i nemoćne, ali se pritom ne definira cijena te usluge i pitanje je bi li iste bile dostupne svima.
Unatoč programu koji se elaborirano bavi problemima u polju kulturne proizvodnje, SJG podržava i ideju kulturnog i kreativnog poduzetništva (kojeg misli useliti u bivšu tvornicu TUP, gdje je nedavno osnovan Muzej crvene povijesti), koja se kosi s idejom kulture kao javnog i svima dostupnog dobra.
Naposljetku, tu je zadnje O za Održiv grad. Tu se Srđevci dotiču pitanja prostora koje im je blisko i kroz dugogodišnji prostorni aktivizam, vezan za velike i štetne investicije na području županije, koje su uspješno zaustavljene. Održivost se bazira i na ideji sadnje zelenila, širenja i očuvanja zelenih površina, rješavanja problema pitke vode, sustava oborinske odvodnje, inzistiranja na javnom prijevozu te smanjenju prijevoza privatnim vozilima, kao i na stambenim i prehrambenim politikama.
O radnicima ni riječi
Srđ je grad nudi se kao jedina lijeva opcija za dubrovačke glasače, i iako njihov program pokriva lijeve i zelene ideje održivog turizma, javne kulture, transparentnosti proračuna, bolje komunikacije s mjesnim odborima i gradskim kotarima, te čitav niz politika koje bi Dubrovnik sigurno učinile boljim mjestom za život, teško se oteti dojmu da pri komunikaciji s medijima strateški biraju teme i naginju liberalnom diskursu. Tako se na pitanja o ideji održivog turizma odgovara negirajući možebitno smanjivanje broja stolova i stolica na javnim površinama, kao i ukidanje uplovljavanja kruzera koji posjećuju Dubrovnik, ponavljajući priču o boljem upravljanju turizmom od kojeg će profitirati svi akteri; stanovnici, poduzetnici, civilno društvo… Čini se sporno da niti jedan kandidat, pa ni kandidat ljevice, ne spominje problem sezonskog i prekarnog rada koji u Dubrovniku prevladava i na kojem Dubrovnik egzistira, niti nudi načine da se u ovim trenucima zaštiti najslabije karike koje svojim radom pune privatne kase – sezonske radnike, koji si često nakon sezone ne mogu priuštiti stan pa se vraćaju kućama; u Crnu Goru, Slavoniju, Makedoniju ili Srbiju. Štoviše, stiče se dojam kako većina kandidata smatra da bi sezonski radnici, a i kulturni i filmski, redovito ignorirani i/ili napadani kako žive na državnoj sisi i ništa ne rade, na vlastitim leđima sada trebali poduzetništvo izvlačiti iz korona krize.
- Zaokret – Nezavisna lista Općine Orebić za izbore 2021. [↩]