Na hrvatskoj se desnici trenutno odvija prilično interesantno natjecanje. Nema tko u njemu ne sudjeluje, a zadatak glasi: tko će uvjerljivije “raskrinkati” Tomislava Tomaševića i platformu Možemo! čiji je kandidat za gradonačelnika Zagreba. Kao što to obično biva kad se takva natjecanja pojavljuju na desnici, klasna pozadina raskrinkavanja je prilično raznolika i proturječna. Tomašević je istovremeno i “lubeničar”, što hoće reći izvana zelen iznutra crven, i rigidni komunist, ali i pijun domaćih ili stranih centara moći – krupnog kapitala. Jučer je svoj prilog raskrinkavanju ponudio i Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture i saborski zastupnik Domovinskog pokreta.
Njega u javnosti bije glas najpedantnijeg intelektualca na desnici i konzistentnog političara. Premda intelektualnim kapacitetima zasigurno nadmašuje konkurenciju na desnici, intelektualni imidž mu se prvenstveno oslanja na dosljednu upotrebu prefiksa para- ili kvazi- pri pokušajima diskreditiranja pojava i lica među liberalnim i lijevim strujama. Što se tiče pak aure političke konzistentnosti i nepotkupljivosti, nju je bespovratno izgubio koalicijom s Milanom Bandićom. Bez obzira na to, vrijedi se pozabaviti njegovom interpretacijom političke platforme Možemo! i njenog frontmena Tomaševića.
Nedavno smo ovdje pisali o tome kako desnica oblikuje politički okvir djelovanja u Hrvatskoj. To se oblikovanje zasniva na jamcu svake političke autentičnosti – hrvatstvu. Hasanbegovićevo “raskrinkavanje” Tomaševića slijedi isti obrazac, ali je nešto “inkluzivnije”. On, barem u ovoj izjavi, jamcem političke autentičnosti ne smatra hrvatstvo već autohtonost pojave u hrvatskom političkom prostoru. Tomašević i njegova platforma nisu autohtona hrvatska politička pojava već proizvod dugogodišnjeg stranog financiranja udruga civilnog društva čiji su Tomašević i njegovi suradnici bili članovi. Drugim riječima, Hasanbegović implicira da se ne radi o političkom projektu koji je nastao kao odgovor na lokalne političke probleme, već o projektu i idejama koji su u Hrvatsku uvezeni. I zaključuje da se ne radi o “ekološkom gibanju” već o “stranoj franšizi”.
Hasanbegovićeva optužba za manjak autohtonosti leži na prilično klimavim pretpostavkama, a jedinu dozu uvjerljivosti daje joj samo politička putanja istaknutijih aktera unutar platforme. Točno je da su godinama bili dio civilnog društva i da su njihove udruge primale donacije za projekte. Te su donacije dolazile iz stranih fondacija i iz državnog proračuna. I možemo se složiti s time da je način djelovanja u tom političkom trećem sektoru donekle mutno polje. S pravom se mogu postavljati pitanja o tome zašto se nečiji zapravo politički rad financira na ovaj ili onaj način i kako se u tom sektoru stječe demokratski legitimitet. No, iz djelovanja Tomaševića i suradnika u tom sektoru ne mogu se izvući zaključci o desetljećima planiranom projektu etabliranja strane političke franšize u našem političkom prostoru. To zapravo kaže i sam Hasanbegović kad doslovno sebi pripisuje zasluge za politički uspon te “franšize”. Naime, tvrdi da su ga poslušali kad im je rekao da “s para-političkog prijeđu na političko-stranačko područje”.
No, to nije jedini problem Hasanbegovićeve optužbe. Pored toga što polju projektnog finaciranja kojeg obilježavaju neizvjesnost i raspršenost pripisuje moći koordinacije stvaranja političkog projekta, on zaboravlja da se i desni dio civilnog sektora, kako u Hrvatskoj tako i drugim zemljama, financira sličnim putem. Drugi je par opanaka to što desnica u Hrvatskoj do prije desetak godina naprosto nije znala pisati projekte i konkurirati na različitim natječajima. U međuvremenu su to naučili, kao što su i usvojili civilnodruštveni i ljudskopravaški žargon i tako postali “legitimni” dio tog sektora. Čitav smisao “konzervativne revolucije” koja se u Hrvatskoj odvijala sredinom prošlog desetljeća, a u kojoj je itekako aktivno sudjelovao i sam Hasanbegović, bio je u tome da i desnica uhvati dio civilnodruštvenog financijskog kolača. Kad se zalažeš za “tradicionalne vrijednosti” onda je takvo političko računovodstvo valjda autohtono.
Postoje još dva problema s Hasanbegovićevom diskreditacijom. Prvi se tiče samog koncepta političke autohtonosti u određenom nacionalnom prostoru. On zapinje već na svojim premisama. “Mjerenje” autohtonosti u prostoru nacionalne države naprosto zaboravlja da ideja nacionalne države nije nastala istovremeno u svim današnjim nacionalnim državama. Sama ta ideja nije bila “autohtona” već se širila svijetom u razmjeni i promoviranju različitih političkih ideja. I nije samo ideja nacije bila uvozni proizvod, slična je bila povijesna putanja različitih političkih ideja koje oblikuju naše današnje institucije i politički poredak. Naravno da svaki politički prostor sa sobom nosi neke “autohtone” političke izazove i probleme, ali oni se često rješavaju upravo idejima i konceptima koji su uvezeni. Politički koncept smišljen jučer u Švedskoj ili Argentini može biti puno djelotvorniji u našem kontekstu od onoga koji je smislio neki naš političar u 19. stoljeću. Samim tim nas ideja političke autohtonosti drži svojevrsnim taocima fosiliziranih političkih predodžbi. A i dubinski ograničava demokratsku cirkulaciju političkih ideja.
Drugi problem se nastavlja na prvi i tiče se jednog od ključnih sadržaja političkog programa i imidža platforme Možemo!. Riječ je o ekologiji i zelenoj politici. Kako, pobogu, mjeriti autohtonost političkog djelovanja u borbi protiv klimatskih promjena? Kako u problemu koji je rješiv isključivo na globalnoj razini nekom spočitavati uvoz ideja i manjak autohtonosti? Kako održati zrak čistim bez promjena u industriji prijevoza? Kako održati razinu mora bez međunarodno koordiniranog napuštanja fosilnih goriva? Kako biti zelena politička opcija u Hrvatskoj bez povezanosti sa zelenim opcijama u svijetu? Sva ta pitanja upućuju na dubinsku promašenost ideje o političkoj autohtonosti unutar nacionalnog okvira. No, zapravo nismo ni trebali ulaziti u globalne probleme da bismo ukazali na promašenost ideje. Dovoljno se bilo samo prisjetiti da je Hasanbegoviću nekad jako draga politička opcija, a i valjda autohtona, na vlast došla talijanskim kamionima. I to doslovno.