Obljetnice vojnih akcija u Hrvatskoj se smatraju “uspješnima” ako na njima izostanu ustaški simboli. Međutim, kako pokazuje nedavno obilježavanje obljetnice Bljeska, ni službeni protokoli nisu lišeni krajnje problematičnih stavova i poruka.
Osim Praznika rada i pravoslavnog Uskrsa prva dva dana mjeseca svibnja obilježavali smo i obljetnicu akcije Bljesak iz 1995. godine. U posljednje vrijeme mogli smo se navići na to da obilježavanja obljetnica iz rata devedesetih postanu poprišta političkih sukoba. Predsjednik Zoran Milanović se prilikom prošlogodišnjeg obilježavanja Bljeska (a kasnije i prilikom obljetnice akcije Maslenica) sukobio s HOS-ovcima po pitanju isticanja eksplicitno ustaških simbola. Ovogodišnja ceremonija u Okučanima protekla je bez takvih simbola i čarki. Čak su Milanović i Plenković svoje višemjesečne sukobe u potpunosti odbili komentirati te su poslali pomirljive poruke o zajedništvu. Prigodni govori povodom 26. obljetnice Bljeska protekli su u standardnom tonu kojim se u Hrvatskoj govori o ratu. Govorilo se o velikom vojnom umijeću, slamanju neprijatelja, časti i ponosu koji bismo svi trebali osjećati pri spomenu Bljeska. Goran Jandroković izjavio je: “S velikim ponosom, velikom čašću došao sam iskazati poštovanje hrvatskim herojima, vojnicima i policajcima koji su izveli jednu od najvažnijih operacija Domovinskog rata – ‘Bljesak’, kojom su slomili kralježnicu projektu Velike Srbije i pokazali agresoru što će se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije u briljantnoj VRO Oluja.” Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH admiral Robert Hranj dodao je kako je “vrhunski planiranom i pripremljenom te silovito provedenom akcijom Hrvatske vojske i pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u nešto više od jednog dana razbijena je srpska okupatorska vojska na području Zapadne Slavonije.”
Ako “sitničavo” inzistirate na povijesnoj istini ovakvu ceremoniju nećete vidjeti kao naročit korak naprijed u odnosu na neke prošlogodišnje u kojima su sudjelovale i ustaše. Nema nikakve naznake da će neka značajnija politička figura uskoro odstupiti od nacionalistički subjektivnog tumačenja ratnih sukoba i revizionističkih mantri o djevičanski čistoj ulozi Hrvatske vojske )HV) u njima. Ratne dogme kao najveći hrvatski politički konsenzus potvrđuju i osvrti mejnstrim medija koje je od ponovnog prešućivanja srpskih civilnih žrtava i etničkog čišćenja Zapadne Slavonije više ljutila činjenica da će zbog pandemijskog protokola u kojem delegacije polažu vijence u intervalima od 30 minuta prisutni vojnici morati nekoliko sati stajati u počasnom stroju kao dio scenografije za pojavljivanje političara. Već tradicionalno, potpuniju sliku o Bljesku i sličnim povijesnim događajima možete dobiti isključivo u člancima tjednika Novosti i ostalim još manje tiražnim manjinskim glasilima. Ovaj članak biti će jedan od rijetkih objavljenih van takvih medija kojim će se ukazati da je od govornika u Okučanima blizu istine nenamjerno bio jedino Goran Jandroković kada je rekao da je Bljeskom najavljeno ono što će se dogoditi u Oluji – barem kada je riječ o uništenju, ubijanju, protjerivanju kao i kasnijem nekažnjavanju počinitelja ratnih zločina.
Ofanziva HV-a započela je 1. svibnja 1995. oko 5.30 sati ujutro iz tri pravca na teritorij pod tadašnjom zaštitom mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na kojem je živjelo 15.000 Srba. Dva dana kasnije biti će ih oko 12.000 manje. Operacija je nekoliko dana prije imala svoju nasilnu uvertiru. Vlado Gavrić, Hrvat protjeran iz obližnjeg sela na teritoriji Republike Srpske Krajine, na benzinskoj pumpi smještenoj uz autocestu pored Nove Gradiške ubio je 25-godišnjeg Tihomira Blagojevića koji je tamo došao natočiti gorivo zato što je Srbin. Žrtvi je prišao s leđa i zadao smrtnosne rane lovačkim nožem kojeg je krio u rukavu jakne. Ubojstvo se desilo pred brojnim svjedocima, a prema pisanju Novosti Gavrić je policiji izjavio da je naprosto došao na ideju da ubije nekoga srpske nacionalnosti. Nekoliko dana uoči zločina na istom je mjestu prisluškivao razgovore prisutnih da slučajno ne bi ubio nekog pogrešnog. Ubojstvo se dogodilo na području pod nadzorom UNCRO-a (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) na kojem je bio otvoren promet autocestom, pa su se njome mogli kretati ljudi s obje strane. Blagojeviću bliski ljudi iz osvete su organizirali zasjedu, oteli nekoliko osoba hrvatske nacionalnosti koje su putovale autocestom, a neke i ubili. Ovo je poslužilo kao povod za već pripremljenu operaciju Bljesak.
Kronologija zbivanja
Snage UN-a su o napadu obavještene su tek 45 minuta prije, no s obzirom na često pasivnu ulogu međunarodnih snaga u ratovima na području bivše Jugoslavije nitko ne može tvrditi da bi ranije obavjštenje značajno izmijenilo kronologiju akcije. Već u prvih pola sata hrvatske snage ušle su u selo Medare. Od 24 srpskih civila zatečenih u selu, ubijeno ih je 22. Preživjele su jedino 6-godišnja Zvjezdana Dićko i njena mlađa sestra. Sakrivale su se u ormaru dok su im ispred kuće ubijeni otac i baka. Kasnije ih je spasio nepoznati hrvatski vojnik. “Molim vas, nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive, preklinjala sam vojnika koji nas je pronašao. Ne brinite, došao sam da vas spasim, odgovorio je i potom me uzeo u naručje, a drugi seku. Tako su nas nosili do obližnje kuće u kojoj je bio Crveni križ”, svjedočila je za Novosti Zvjezdana koja danas živi u Njemačkoj. Među 22 pobijenih Zvjezdaninih suseljana bilo je troje djece i 11 žena. U selu Paklenica pored Novske ubijeno je 20 Srba, većina hladnim oružjem. U poslijepodnevnim satima prvog dana akcije HV je bombardirao izbjegličku kolonu koja se kroz selo Nova Varoš kretala ka bosanskoj strani Save tj. prema Republici Srpskoj. Idući dan je uz pomoć dva aviona HV-a granatirana Bosanska Gradiška, ubijeno je dvoje djece, 12-godišnji Nemanja Gojić i njegova 5-godišnja sestra Dajana. Mnogi ratni zarobljenici iz Bljeska završili su u mučilištima poput splitske Lore. Ukupan broj žrtava nije utvrđen. Službena brojka poginulih pripadnika HV-a je 42, njima je posvećeno spomen-obilježje “Kristalna kocka vedrine“ u Okučanima kod kojeg se početkom svakog svibnja i odvija komemoracija. Ministarstvo hrvatskih branitelja iznosi brojku od 160 do 169 ubijenih osoba srpske nacionalnosti, te da je među identificiranima 45 posto civila. Istraživači iz beogradskog Veritasa i zagrebačke Documente raspoložu sa nešto većom evidencijom civilnih žrtava među kojima je 56 žena i 75 osoba preko 60 godina starosti. U svakom slučaju – nitko od ovih žrtava još nije spomenut na dosadašnjim obilježavanjima Bljeska u Okučanima, a na hrvatskim sudovima još nije donesena nijedna osuđujuća presuda za ove ratne zločine.
Vratimo se na slučaj Tihomira Blagojevića čije je ubojstvo u danima uoči Bljeska pokrenulo spiralu nasilja. Pravni pakao koji je njegova obitelj pretrpjela od strane hrvatskog pravosuđa pokušavajući iole zadovoljiti nekakvu pravdu predstavlja uobičajen odnos državnog aparata prema hrvatskim Srbima u ovakvim postupcima. Ubojica Vlado Gavrić je odmah 1995. pušten da se brani sa slobode. Županijski državni odvjetnik iz Požege optužio ga je iste godine, ali suđenje u sljedeće tri godine nije ni započelo. Intervencijom predsjednika Franje Tuđmana Gavrić je pomilovan i oslobođen daljnjeg kaznenog progona. Novosti su u nedavnom feljtonu pisale o Tuđmanovoj sklonosti ka pomilovanjima. Prvi hrvatski predsjednik donio je 3.266 takvih odluka. Mnogima od njih oslobođeni su dokazane ubojice i silovatelji. Obitelj Trpimira Blagojevića podnosila je žalbe svim mogućim sudovima, od općinskih do Ustavnog, a rezultat su odbijenice i 18.000 kuna sudskih troškova koji su im stavljeni na teret.
U Hrvatskoj je danas civilizacijski doseg izbaciti najvulgarnije ustašoide iz službenih protokola, dok istovremeno ignorancija medijskih i političkih aktera prema patnji naših sugrađana srpske nacionalnosti okoštava i jača. Čak i kada razgovor ne vode ekstremni desničari u potpunosti je usvojen nacionalistički i revizionistički govor o ratu. Srbe se tumači jedino kroz pripadnike snaga “JNA i četnika” odnosno kao agresore. Razina do koje je srpski narod kolektivno izjednačen sa ratnim zločincima i stvarnim agresorima na Hrvatsku vidi se po prihvaćenosti slogana kao što je “došli su na tenkovima a otišli na traktorima”, kao da protjerani srpski civili koji su u Hrvatskoj živjeli generacijama (odnosno stoljećima) prije rata mogu biti strani element u povijesti našeg društva. Prisutno je i tendeciozno govorenje o okupaciji koje se nedavno moglo čuti u Okučanima. HV se tokom Bljeska nije borio s JNA o kojoj se tada može govoriti kao o vojsci strane države, već isključivo s vojno-policijskim snagama RSK. Vojska Krajine naravno nije poznata po humanosti i počinila je mnoge zločine uključujući i etničko čišćenje Hrvata, ali ostaje nejasno kako možete biti okupator na teritoriji na kojoj živite. Objektivnije sagledavanje ratnih dešavanja dovelo bi nas do nekih pojmova kao što je “građanski rat”, ali hrvatski desničari mu se histerično protive. Zašto to čine u potpunosti je jasno – nije dovoljno samo to što je većina Srba fizički uklonjena iz Hrvatske, već ih kroz čitavu povijest treba označiti kao nekoga tko ovdje ne pripada, kao nekoga tko se pojavljivao isključivo u ulozi stranog agresora i okupatora. Ako je suditi po razmjerima zaborava kojim su obavijene nevine žrtve Bljeska, to im i uspijeva.