Uništenje Uljanika i Politehnike dvije su teme o kojima nema ni riječi u predizbornoj kampanji IDS-a. Zato je Marta Baradić razgovarala s Goranom Zgrablićem, bivšim zaposlenikom pulske Politehnike, koji ima puno toga za reći o povijesti i sadašnjosti te institucije, kao i o trenutnoj političkoj vlasti u Istri.
Od lokalnih izbora dijele nas tek dva dana. U Istarskoj županiji i Gradu Puli, IDS gazi prema četvrtom desetljeću vladavine. U kampanji upadljivo izostaju dvije teme – uništenje Uljanika i Politehnike. Upadljiva tišina povod je za razgovor s višim znanstvenim suradnikom s Instituta za fiziku Goranom Zgrablićem1, jednim od ukupno četrnaest zaposlenika u punom radnom odnosu te 25 stručnih suradnika koji su nakon IDS-ovog blitzkriega napustili Politehniku.
Za početak, možeš li predstaviti Politehniku prije IDS-ove ofanzive, o kakvoj je ustanovi bila riječ, u kojem se smjeru razvijala?
Osvrnuo bih se na zlatno doba Politehnike koje započinje 2015. kad dekan postaje Davor Mišković. To zlatno doba kulminira 2017. godine kad Politehnika dobiva akreditaciju za izvođenje studija Mehatronike. To je vrlo moderan studij koji spaja strojarstvo, elektroniku, IT. Dakle, primjenjivost je ogromna u svim sektorima – proizvodnji, turizmu, poljoprivredi… Rekao bih da je to bio prvi pravi tehnički studij u Istri. Od 2015. ubrzavalo se dovođenje mladog kadra na Politehniku, a za to je osim Miškovića najviše bio zaslužan prodekan za nastavu Branimir Ružojčić. On je pulskoj javnosti poznat po svojoj uspješnoj pulskoj firmi TEMA čiji se izvoz mjeri u milijunima eura, a bavi se proizvodnjom sofisticiranih elektromotora. Radi se o čovjeku iz struke koji zna potrebe privrede. Ružojčić je malo po malo okupljao kvalitetan kadar u STEM području – strojare, elektrotehničare, matematičare s namjerom da stvori mladu nastavnu bazu kadra. Na Politehnici sam se osjećao kao na školi koja ima perspektivu. 2016. prestao sam raditi na sinkrotronu u Trstu i odlučio da je to sad moja karijera, da se želim dati Puli i Istri. Ostvario mi se san koji seže još do Korada Korlevića i Zorana Ivezića, koji su prvi, rekao bih i u ovom dijelu Europe, pokrenuli programe za nadarene učenike u STEM području. O STEM-u se danas puno govori, a oni su to pokretali već krajem 80-ih godina. Politehnika je zatvorila taj krug, Istra je napokon imala STEM studij na kojem su svi ti geekovi i štreberi – kakav sam i sâm bio – napokon mogli studirati. Ljudi koji stvaraju robote, razne uređaje, koje Istra nikad nije znala prihvatiti i koji su uvijek odlazili studirati u Zagreb, Rijeku, Trst, Padovu, Milano. Dakle, najbolji kadar uvijek je odlazio, a ja sam, kao profesor fizike i ekologije, primijetio da nam se polako počinju upisivati sve bolji i bolji studenti koji nemaju problema s matematikom i fizikom na prvoj godini.
Razdoblje do sredine 2018. godine nazvao bih zlatnim dobom Politehnike jer se tad škola zaista iskristalizirala i imala jasnu viziju razvoja. Osjećao sam da ću tamo ostati i planirao sam napraviti nove laboratorije iz fizike, u suradnji s primjerice sjajnom Teom Zubin, kemičarkom koja je radila na Metrisu, Institutu koji se sad pripojio Istarskom veleučilištu. U taj sam moderni istraživački institut vodio svoje studente na laboratorijske vježbe. Uvodili smo nastavu prilagođenu studentima, koja je sve manje bila ex cathedra, a sve više uključivala studente u sam proces nastave, studenti su radili male projekte i bilo im je zabavno učiti kroz rješavanje problema iz prakse.
Možeš li izložiti kronologiju propasti Politehnike?
Nakon spomenutog lijepog perioda, početak propasti kreće negdje sredinom 2018., kad smo imali edukaciju o ishodima učenja, izradi silabusa itd. Za to je angažirana vanjska predavačica, Dijana Drandić, i moram reći da je ona tu edukaciju dobro odradila, slagao sam se s njenim modernim načinima izrade silabusa te na taj dio, a po struci je pedagoginja, nisam imao primjedbe. Negdje krajem 2018. u moj ured – tada sam bio član stručnog vijeća koje odlučuje o zapošljavanju i daje mišljenje o kompetencijama kandidata za određeno radno mjesto – dolazi dekan Mišković i kaže da smo dobili nalog iz Županije da se Dijana Drandić zaposli za stalno te me zamolio da glasam za nju jer je Županija naš vlasnik. Tada smo smatrali da je to u redu i da će nam pomoći te sam glasao za Dijanu Drandić. Mislio sam da je dobrodošla, modernih ideja u predmetima koji možda nisu STEM područje, ali Politehnika je bila inovativna škola upravo zato jer je spajala STEM znanja s gospodarstvu izuzetno potrebnim projektnim menadžmentom. U Hrvatskoj nedostaje dobrih studija projektnog menadžmenta koji su orijentirani na STEM, a to je bio studij proizvodnog inženjerstva na Politehnici.
Sve što govorim, govorim iz vlastitog iskustva. Ne zanimaju me rekla-kazala priče. Dakle, pričam samo ono što sam konkretno doživio. Tada se sve više govorilo o tome da Dijani Drandić rastu apetiti te da želi postati prodekanica za nastavu. Na to se čitavo stručno vijeće pobunilo jer kao što sam već rekao, Branimir Ružojčić je bio osoba stvorena za to. Dovodio je mlade kadrove koji su željeli raditi na Politehnici. Znamo koliko je teško pronaći predavača fizike i matematike za osnovne škole, a kamoli na razini fakulteta koji nije u Zagrebu. Tko će doći u Pulu?! Kadar nije bilo lako pronaći, STEM kadar ograničen je resurs i nema ih na tone. S Dijanom Drandić sam kontaktirao preko rada u stručnom vijeću. Raditi s njom bilo je potpuno različito od mog dotadašnjeg iskustva u drugim radnim sredinama, iskustva da se konstruktivno prolazi kroz neki problem i proba pronaći rješenje. Radilo se o osobi koja je uvijek iznalazila prepreke i na taj način opstruirala rad. Ako joj nešto nije bilo po volji, pokupila bi papire i izašla iz stručnog vijeća. S takvim ljudima, koji ne znaju komunicirati, ne znaju raditi u timu, dotad nisam nikada u životu radio. Politehnika uči ljude da rade u timu, a Dijana Drandić to nije znala i očito je da je imala neku drugu agendu za koju tad nisam znao. Mislio sam da jednostavno ne zna drugačije raditi. Na ljeto 2018. održala se dramatična sjednica stručnog vijeća na kojoj sam se rasplakao. Radilo se o tome da je Politehnika ušla u EU projekt Dynamic, kojim se Politehnika trebala uključiti u eksperimentalni program dualnog studija sa partnerima iz Italije, Rumunjske i Bugarske, uz mentorstvo partnera iz Austrije i Njemačke. Projekt je okupljao firme i visoke škole, a s ciljem da se uvede dualno obrazovanje. Da se nastava odvija 50% na faksu, a 50% u firmi, tako da već obučeni studenti dolaze na tržište rada. To se htjelo postići dualnim obrazovanjem, koje postoji u Njemačkoj i Austriji, a najbolje je bilo da studenti za to vrijeme dobivaju i neku naknadu. Tada je Dijana ustala i opstruirala takav, za realan sektor izuzetno bitan projekt. I tad sam se rasplakao, rekao sam da mi je žao studenata jer vidim da su sve bolji i bolji, a da mi ne možemo pronaći dogovor da se taj projekt provede kako spada. S druge strane, više instance iz Zagreba su tad govorile da se to može riješiti da sve bude u skladu sa zakonom, za razliku od Drandić koja je to proglasila nezakonitim. Dakle, sve se može kad se hoće.
Otprilike tad nam dekan govori da više ne može komunicirati s našim osnivačima, s Istarskom županijom gdje je ranije regularno i bez problema dolazio na razgovore. Taj se komunikacijski kanal dolaskom Dijane Drandić ugasio te je sva komunikacija išla preko nje. Neću ulaziti u eventualne financijske malverzacije, time se ne želim baviti i govorim samo o stručnom dijelu s kojim sam bio upoznat. U rujnu 2018. godine smo već bili u ratu sa Županijom, dekan je dobio odluku o razrješenju i u listopadu 2018. godine je smijenjen. Tada se odvio simultani napad, pogotovo putem Glasa Istre koji je napadao dekana Miškovića i sve oko njega. S druge strane, svi nastavnici i studenti podržali su dekana. Nakon toga slijedi zatišje, dolazi novi dekan i počinje mučna atmosfera straha na hodnicima Politehnike. Straha od čistki jer smo se usudili suprotstaviti Županiji. Sjećam se da smo mi nastavnici, u potpunom očaju jer mediji nas nisu uopće doživljavali, poslali županijskoj skupštini pismo (nismo se usudili pojedinačno potpisati jer nas je bilo strah) u kojem smo izložili katastrofalno stanje na Politehnici nakon smjene Miškovića. No moram reći da niti jedna opozicijska stranka nije tada pokrenula raspravu o tome u županijskoj skupštini. Ljudi su se zatvorili u urede, nije bilo komunikacije i tako su odlazili, neki milom, neki silom. Silom primjerice Branimir Ružojčić i njegova kći koji su bili razapeti u Glasu Istre. Tu je bilo i mobinga, ljudi se više nisu osjećali dobrodošlo jer su bili na “krivoj strani”, odnosno nisu se svrstali uz Dijanu Drandić.
Kad odlaziš s Politehnike?
Odlučio sam da ću ostati do kraja akademske godine, do ljeta 2019. da studenti ne budu oštećeni, da imaju istog predavača do kraja. Nisam se miješao u ostalo, odrađivao sam nastavu i pokušavao studentima objasniti što se događa. Na ljeto 2019. sam otišao, a najviše zbog ponosa. U Lausanni mi je primjerice profesor na doktoratu bio netko tko može biti kandidat za Nobelovu nagradu, nakon toga sam radio deset godina u Trstu gdje mi je šef i profesor bio jedan od ljudi koji su sagradili FERMI Free Electron laser u Trstu, dakle najmoderniji izvor svjetlosti za istraživanja u ovom dijelu Europe. A vrlo sam cijenio i Branimira Ružojčića jer je on stvarno pravi čovjek iz struke. Mogu reći da me Politehnika obrazovala kako postati bolji predavač te da vidim da nije sve u fundamentalnoj znanosti, nego da je i primjena, transfer znanja prema gospodarstvu jako bitna, a to mogu zahvaliti Ružojčiću. Na svim institucijama na kojima sam dotad radio imao sam ljude kojima sam se divio i od kojih sam mogao učiti. I onda mi dođe jedna takva. Rekao sam no way, nema šanse da tu provedem ostatak života. Imao sam tu privilegiju da sam u životu uvijek radio ono što želim, ono što mi predstavlja igru i zabavu, ali sam imao i privilegiju voditi se onom “što na umu – to na drumu”. A s Dijanom to ne bi bilo moguće. Iako nisam živio u “dobu mraka”, ta atmosfera straha na Politehnici tako mi je izgledala – moraš šutjeti jer te ovi odozgo promatraju. U listopadu 2019. zaposlio sam se na Institutu za fiziku u Zagrebu kao laserski fizičar.
Svojim si radom naglašavao širu društvenu ulogu ustanove poput (ex) Politehnike. Možeš li navesti neke od primjera?
Studenti koji ovdje žive znaju prepoznati probleme regije, a Politehnika ih je učila kako probleme riješiti stečenim znanjem. Neki od studenata su imali svoje firme i radom su pokazali da zelena ekonomija može biti i financijski održiva. Imao sam sjajne završne radove studenata koji su se bavili problemima s kojima se suočava Istra. Jedan je student napravio završni rad o kompostiranju stajskog gnoja. Budući da gnoj ne možeš baciti, dobivao je sirovinu besplatno i napravio kompost i pokazao da je to financijski isplativo. To je primjer čovjeka s terena koji je riješio problem nitratne direktive iz svog neposrednog okruženja. Zatim rad o uporabi komine maslina, od koje se rade peleti. Rad je pokazao da se može dobiti energetski vrijedan ogrjev iz komine maslina. Jedan je student iz fizike istraživao utjecaj PVC stolarije na vlažnost zraka. Kako PVC stolarija previše dihta, premalo je strujanja, što pogoduje razvoju gljivica koje su štetne za zdravlje. To su neki problemi s terena koje su studenti uspjeli načeti, a u tom su procesu stvarali nove vrijednosti i stjecali znanja.
Nedavnim izvješćem o reakreditaciji nekadašnje Politehnike, a današnjeg Istarskog veleučilišta, tom je veleučilištu zabranjen upis novih studenata uz niz različitih nepovoljnih ocjena. Možeš li istaknuti ključne nalaze tog izvješća?
Mi smo se već 2018. počeli spremati za tu reakreditaciju, čak smo htjeli ići više od toga. Htjeli smo ISO 9001 standard za studij i ESG europski standard visokog školstva, standard viši od nacionalnog. To je sve bilo spremno. Komisija AZVO-a ustanovila je da su autsorsali 90% svog nastavnog kadra. Vanjski suradnici su zamjenjivali glavni nastavni kadar. A znamo da se core business ne autsorsa. To je bila glavna zamjerka. Studenti nemaju prave profesore, nemaju mentore, nego imaju ex cathedra predavače koji dođu, odu i ne mogu se posvetiti studentima. Sve ono što smo mi htjeli promijeniti i što smo mijenjali. Kod nas su zbilja bile male grupe, maksimalno 30-ak ljudi. Znao sam svakog studenta i mogao sam im se posvetiti. Bio je to mentorski odnos kakav ni sam na PMF-u u Zagrebu nisam imao, a sumnjam da imaju i sada. I naravno da je kvaliteta pala i to je glavni razlog zašto su dobili zabranu upisa novih studenata. Oni sad tvrde da je stara uprava razlog zašto nisu dobili reakreditaciju, ali to su debele laži.
IDS-ov kandidat za župana prije manje od mjesec dana izjavljuje da je podrška županije razvoju STEM studija neupitna te da će prioritet biti povezivanje znanstvene zajednice i gospodarstva. Slučaj Politehnike to opovrgava?
Županija kao osnivač i kao vlasnik škole ime pravo mijenjati smjer te škole. Ako politika u nekom trenu uvidi da STEM Istri ne treba, to je legitimno. Da kažu: “Bavit ćemo se turizmom, menadžmentom, poljoprivredom” – to mogu shvatiti. Ono što ne mogu shvatiti je to što se išlo čizmom na pametne ljude. I takve se svjetske ljude razvlačilo po naslovnicama provincijske treš novine kakav je Glas Istre. Imali su pravo promijeniti smjer, ali se nisu imali pravo tako ponašati prema svim tim ljudima.
STEM je za IDS samo mantra. Siguran sam u to da je Županija htjela preuzeti uzde nad Politehnikom zato jer je ta škola odjednom postala dobra, atraktivna. Pojavila se opasnost da ta visoka škola postane samoodrživa. Naravno da nije bila jer ipak je dvije trećine budžeta Politehnike pokrivala Županija. Politehnika se sama razvijala i njima je to smetalo. Oni su Politehniku, kao i većinu firmi koje kontroliraju, shvatili kao platformu za zapošljavanje kadrova. Nakon što sam otišao, ostao sam u kontaktu s kolegama koji su mi rekli da su podijeljene plaće, nitko ništa ne radi, a škola se svakim danom sve više srozava. Politehnika im je bila potrebna kao alat za širenja svojeg utjecaja i dijeljenja plaća iz proračuna. Novci se ne mogu isplatiti ukoliko nije sve po zakonu, ali se mogu stvarati poslovi unutar sustava koji služe za stvaranje kaste povlaštenih. Sve po zakonu, ali suprotno bilo kakvim moralnim, etičkim i stručnim normama, s lošim rezultatima na štetu obrazovnog sustava i njegovih korisnika, što je razvidno iz jedinice na ispitu reakreditacije.
No one na vlasti u Županiji to ne sprječava da iznova, iz kampanje u kampanju, najavljuju zaokret prema IKT-u, gradnju tehnoloških parkova?
Svi pričaju o novim tehnologijama, start up-ovima, tehnološkim parkovima. Radio sam u takvim sredinama, u Italiji, Švicarskoj. Osnovna stvar koja ti je potrebna da bi napravio tehnološki park je izvor znanja – Politehnika u našem slučaju. I ovdje je ta prilika izgubljena. Takvog izvora znanja više nema. Izvora znanja koji rješava konkretne probleme. Potrebno je stvoriti kritičnu masu ljudi na jednom mjestu, koja odjednom počne vriti i iz te mase nastaju nove kreativne ideje koje rješavaju probleme. Pričaju o visokoj tehnologiji, nanotehnologiji, biotehnologiji, to je za nas znanstvena fantastika, o tome ne moramo niti sanjati. Mogli smo, na primjer, napraviti od Uljanika ili neke firme koja će od njega nastati, a znanja i kompetencija ima sasvim dovoljno – ploveće vjetroelektrane. Znanja i vještine su postojale. Uništenjem Uljanika nažalost se izgubilo nešto što se zove, i što je teorijski priznato – intelektualni kapital. Taj se kapital stvarao otkad je Uljanik nastao pa do danas, a to je više od 160 godina. To su znanja, vještine i kompetencije koje ne možeš naučiti ni na jednom faksu, već je to dio baš te firme. Jednom kad se taj kapital uništi, više ga ne možeš vratiti. Stručnjaci iz Uljanika su bez problema pronašli poslove u inozemstvu i raspršili se od Italije do Norveške. Što se tiče Uljanika, tek ćemo za pet do deset godina znati što se događalo. Možda uništenje Uljanika ima veze s uništenjem Politehnike, ali za to nemam nikakav konkretan dokaz. Korelacija postoji, a je li to i kauzacija, ne znam.
Možeš li pojasniti sintagmu “zrmanski antiintelektualizam” kojim opisuješ odnose i stanje u ovoj županiji obilježenoj kampanilizmom, klijentelizmom i korupcijom?
Jako me smeta što Istra promovira taj zrmanski antinitelektualizam. Ja sam ksenofil. Uživao sam raditi s ljudima različitih kultura. Istra bi trebala zvati čim više stranaca, koji su najbolji lijek za zrmanski antiitelektualizam – svi smo si dobri, lako ćemo, zvat ćemo ovog-onog, ćemo riješiti, ne trebaju nam silna teoretiziranja. Ipak, vidimo da je svijet složeniji nego što to misle zrmani2. To je pokazala korona. Meni se kao znanstveniku teško snalaziti u hrpi proturječnih informacija koje su se pojavljivale u zadnjih godinu dana. Očito je da će nam u budućnosti trebati sve više intelekta da bismo se mogli nositi s izazovima budućnosti. Nije tu samo korona, tu je još veća opasnost klimatska kriza. Možda je čak i opasnija od korone jer nije neposredna opasnost. Pa čak smo i koronu htjeli otpisati kao tek neku gripu. Klimatska kriza je opasnija jer to je kao kad staviš žabu u hladnu vodu i polako zagrijavaš.
Mislim da i na lokalnom nivou trebamo ljude koji mogu predvidjeti neke stvari. Ljude koji znaju i STEM i društvene znanosti, komunikacijske znanosti; kako cijelu sredinu motivirati prema zajedničkom cilju. Današnja vladajuća politika u Istri nije za to sposobna, nema ni viziju niti može dati polet. A to nam treba da bismo preživjeli. A na kraju krajeva, nisu ponudili ni utjehu, nadu.
U koroni, u regiji koja toliko ovisi o turizmu nitko nije dao alternativni plan što bismo mogli raditi osim turizma. Korona nam je zakratko pokazala da se može dogoditi da turizma uopće nema. Ekologija kaže da je svaka monokultura riskantna za ekosustav jer ga minimalni vanjski poremećaj čini nestabilnim i ranjivim, i to se desilo s koronom. Ne možemo imati monokulturu u jednoj regiji, a s rastućom klimatskom krizom bit ćemo sve ranjiviji. Već i sad znamo da će Mediteran zbog klimatske krize najviše na svijetu biti pogođen sušama. Kako ćemo prati WC-e ako ne bude bilo vode niti za piće. To je samo jedan primjer.
Na ovdašnjem horizontu ocrtavaju se tek kruzeri na koje bi navodno lokalni proizvođači ukrcavali zalihe namirnica.
Kruzeri su se pokazali kao savršena Petrijeva zdjelica za širenje ne samo koronavirusa nego i drugih zaraznih bolesti. I prije korone su na kruzerima izbijale raznorazne epidemije. Jednostavno, tu se vidi manjak ideja, vizije, znanja, nisu uopće u kontaktu s onime što se događa vani. Istra, bez obzira na to što se recimo hvali kao eno-gastro regija, praktički uvozi brdo hrane. Tartufi se uvoze iz Rumunjske, svinje iz Kine, sve je to na jako klimavim nogama.
Ipak, optimističan si?
Svakako razmišljam o povratku u sljedećih desetak godina. Ne znam gdje će me znanost odvesti. Zanima me nanobiotehnologija povezana s laserskim optičkim sustavima, nešto što je sad dosta aktualno jer želimo u istom trenutku detektirati viruse, bakterije, razne alergene i ostale patogene. Pozitivna stvar korone je da smo se navikli raditi od doma i mislim da će mi to omogućiti da se u Istri mogu baviti visokom tehnologijom. Optimist sam jer mislim da se jako puno može napraviti s low tech, ne s high tech nego s vrlo jednostavnim, jeftinim tehnologijama, možemo pripremiti Istru za izazove budućnosti, ali je za to potrebna politička volja, da bi regija krenula u nekom progresivnom smjeru.
- Iz životopisa: “Rođeni sam puležan i uvijek se rado sjećam igranja na ulicama u kvartu “spod Arene“, radionica matematike, fizike i kreativnosti u organizaciji avangardnog pulskog psihologa Zorana Ivezića te višnjanskih ljetnih škola znanosti karizmatičnog Korada Korlevića. Iz pulske gimnazije odlazim na studij fizike na PMF u Zagreb, a potom započinjem doktorat na Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju u Lausanni (EPFL) u grupi prof. Majeda Cherguia u području ultrabrze laserske spektroskopije. Nakon stjecanja titule doktora znanosti 2006. god., odlazim u Italiju gdje započinjem sa znanstvenim radom u grupi prof. Fulvia Parmigianija na sinkrotronu u Trstu, gdje živim deset godina. Od 2012. do sredine 2019. predajem na pulskoj Politehnici i stječem zvanje višeg predavača. Nakon stjecanja znanstvenog zvanja višeg znanstvenog suradnika, krajem 2019. zapošljavam se na Institutu za fiziku u Zagrebu u sklopu Centra za napredne laserske tehnologije, gdje i danas radim. Autor sam dvadesetak znanstvenih radova objavljenih u međunarodnim časopisima i citiran sam preko 600 puta. Tečno govorim engleski, talijanski i francuski jezik. Otac sam jednog djeteta” [↩]
- zrman – reg. rođak [↩]