Navodna globalna žurba da se uspori globalno zatopljenje i saniraju klimatske promjene kreće se jednim korakom naprijed i dva unatrag. Kompromisi između rada i kapitala po prvi put u novije vrijeme počinju ići na stranu rada, zelene politike uzimaju maha, a socijalne sve više dobivaju na težini. Usprkos tome, za sada još nije jasno hoćemo li uspjeti u sanacijskim namjerama. Ako bismo u razmatranje uzeli samo aktualne vijesti iz domena zelenih politika vidjeli bismo cijeli niz dobrih i loših informacija koje treba politički organizirati u smislenu kategoriju.
Na primjer, vidjeli bismo da ove godine imamo višak prihoda od ugljikovih bodova (EU ETS), da se sve više sredstava preljeva u zelene politike, da je, srećom, EU na putu da odustane od proizvodnje biogoriva i hidrogena od poljoprivrednih usjeva, da jedan od najspornijih plinovoda u Europi izgrađen posljednjih dekada Sjeverni tok 2 ide dalje iako je sve oko njega sporno na brojnim razinama. No, isto tako vidimo i da Angela Merkel odbija ideju da Njemačka potpuno napusti ugljen i prije roka za sada postavljenoga na 2038. godinu. Pritom Njemačka pritišće druge zemlje da napuste izvore energije koji možda ne zagađuju okoliš (nuklearna) ali nisu po moralnoj mjeri najveće europske ekonomije.
Istovremeno, političke kontradikcije i slabosti nadopunjava znanstvena konsolidacija. Dok se Europa guši u proturječjima i svake godine biva sve slabija, znanstvena istraživanja u pogledu “propasti svijeta” sve su konzistentnija i konciznija. Gotovo je postalo nemoguće pronaći istraživanje koje svjedoči tome da svijet ne izumire. Za danas ćemo izdvojiti samo jedno koje ponovno potvrđuje da klimatske promjene imaju negativan utjecaj na poljoprivredu i stočarstvo, te istražuje koji će dijelovi planeta biti najpogođeniji. Drugim riječima, istraživanje se bavi rizicima na globalnu proizvodnju hrane ako emisije stakleničkih plinova nastave rasti trenutnim stopama. Studija objavljena u prestižnom časopisu One Earth u petak 14. maja pokazuje da će do kraja stoljeća svijet imati sposobnost da proizvodi čak trećinu manje hrane nego danas. U ovome istraživanju znanstvenici su uzeli tri faktora koja su proglasila ključnima za proizvodnju hrane: kišu, temperaturu i suše.
Promjene u količini kiše i sušnosti, kao i zatopljenje klime posebno prijete proizvodnji hrane u južnoj i jugoistočnoj Aziji, kao i u afričkoj regiji Sahel. To su također područja koja nemaju sposobnost prilagodbe promjenjivim uvjetima. Autori istraživanja istaknuli su za Phys.org da se “proizvodnja hrane kakvu poznajemo razvijala u prilično stabilnoj klimi, tijekom razdoblja polaganog zagrijavanja koje je uslijedilo nakon posljednjeg ledenog doba. Stalni rast emisija stakleničkih plinova može stvoriti nove uvjete, no proizvodnja usjeva i stočarstva jednostavno neće imati dovoljno vremena za prilagodbu“. Istraživači su osmislili dva modela za proučavanje proizvedene hrane: jedan po kojem se globalno zatopljenje zaustavilo na 1.5 do 2 stupnja Celzijusa, a drugi po kojem se planet neometano zagrijava i dalje, kao što je slučaj sada.
Istraživači su procijenili kako će klimatske promjene utjecati na 27 najvažnijih prehrambenih usjeva i sedam različitih vrsta stoke, uzimajući u obzir različite sposobnosti društva da se prilagode promjenama. Rezultati pokazuju da klimatske prijetnje različito utječu na zemlje i kontinente; u 52 od 177 proučenih zemalja cjelokupna proizvodnja hrane u budućnosti će ostati na sigurnom klimatskom prostoru. Tu spadaju Finska i većina drugih europskih zemalja. No, već ranjive zemlje poput Benina, Kambodže, Gane, Gvineje Bissau, Gvajane i Surinama bit će teško pogođene ako se ne nešto ne promijeni. Uznemirujuće, ove nacije također imaju znatno manje sposobnosti da se prilagode promjenama koje donose klimatske promjene u usporedbi s bogatim zapadnim zemljama. Sve u svemu, 20 posto svjetske ratarske proizvodnje i 18 posto stočarske proizvodnje pod prijetnjom nalazi se u zemljama s niskom otpornošću na prilagodbu promjenama. “Dobra vijest je da bi se samo dio proizvodnje hrane suočio s još neviđenim uvjetima ako kolektivno smanjimo emisije, tako da bi zagrijavanje bilo ograničeno na 1,5 do 2 Celzijeva stupnja”.
No, nade afričkih zemalja treba promatrati kroz prvi paragraf ove vijesti i svo šepanje Europske unije u njenoj samoodabranoj ulozi globalnog klimatskog predvodnika. Nada za gladnu Afriku je da EU “ubaci u petu brzinu” i prestane se nadmetati sama sa sobom. No, socijalno, ideološki, humanitarno pa i politički, lako je ovo reći, ali hegemoniju i dalje ima kapital koji koči zelenu i socijalnu politiku. Istovremeno, pred vratima EU gomilaju se izbjeglice čija ljudska prava više zapravo uopće ne vrijede.