Ivana Perić razgovarala je sa Simonom Campbellom iz Border Violence Monitoring Networka (BVMN), mreže koja već godinama prikuplja svjedočanstva o protjerivanjima i nasilju na europskim granicama. Svjedočanstva mučno dočaravaju raznolikost nehumanih postupaka hrvatske policije prema izbjeglicama i migrantima na granicama. Unatoč brojnim prijavama protiv nepoznatih policijskih počinitelja i velikom broju dokaza koje su prikupile BVMN i druge organizacije, Ministarstvo unutarnjih poslova i dalje tvrdi da su takve žalbe neutemeljene i netočne.
“U prva četiri mjeseca 2021. godine, prema našim intervjuima, iz Hrvatske je protjerano 805 ljudi, 749 u Bosnu i Hercegovinu, 56 u Srbiju. U ovim smo mjesecima vidjeli velik broj slučajeva koji uključuju obitelji koje su bile odvojene tijekom različitih pokušaja tranzita i koje su neprestano protjerivane dok su se pokušavale ponovno pridružiti rodbini u Porinu”, govori nam Simon Campbell iz Border Violence Monitoring Networka (BVMN), mreže koja već godinama prikuplja svjedočanstva o protjerivanjima i nasilju na europskim granicama.
Campbell nam kaže da se nastavlja redovito korištenje prisilnog svlačenja u policijskim postajama i nehumano zadržavanje u policijskim kombijima, kao i slučajevi seksualnog zlostavljanja i neprimjerenog pretraživanja muškaraca, žena i djece. Ukazuje i na islamofobiju, koja je sastavni dio svjedočanstava o protjerivanju godinama, ali nije u adresirana u javnosti. “U ožujku ove godine dvije su grupe izbjeglica i migranata bile pretučene nakon što su im policajci rekli da ‘ne vole muslimane’, a jednu je obitelj policija prisilila da na granici zajedno sa svim stvarima koje su imali spale i svoj Kuran”, objašnjava Campbell.
Gotovo 90 posto protjerivanja nasilno
Border Violence Monitoring Network prikupio je u 2020. godini 124 svjedočanstva o protjerivanju iz Hrvatske, koja se odnose na tretman 1.827 ljudi. Iz nedavno objavljenog godišnjeg izvješća vidljivo je kako je 87% protjerivanja koje su izvršile hrvatske vlasti sadržavalo jedan ili više oblika nasilja i zlostavljanja koja se klasificiraju kao mučenje ili nečovječno postupanje. U 39% protjeranih skupina podvrgnutih mučenju ili neljudskom postupanju od strane hrvatskih policajaca bila su djeca i maloljetnici.
Opisi mučenja i zlostavljanja u sličnoj su mjeri prisutni i u svjedočanstvima s drugih europskih granica, gdje se takav tretman navodi u 85% svih svjedočanstva, koja se odnose na oko 4.500 izbjeglica i migranata na granicama 11 europskih država. Preko trećine tih skupina uključivalo je maloljetnike, od kojih je najmlađi imao samo pet mjeseci, što jasno pokazuje neselektivnu prirodu policijskih praksi.
Uži fokus na svjedočanstva iz Hrvatske otkriva zlostavljanje u gotovo 90% zabilježenih slučajeva u 2020. godini, što predstavlja porast od 10% u odnosu na 2019. godinu. Kad je riječ o “podžanrovima” zlostavljanja, prisilno svlačenje i uporaba vatrenog oružja više su se nego udvostručili u odnosu na 2019. godinu, dok su se nehumani tretmani u policijskim automobilima i napadi pasa povećali dvostruko. Campbell nam govori kako je BVMN utvrdio da je 31% svih protjerivanja iz Hrvatske lani uključivalo prijetnju ili korištenje vatrenog oružja, od čega je u 54% slučajeva to bilo u prisustvu maloljetnika.
Podaci prikupljeni lani pokazuju i da je 48% slučajeva hvatanja izbjeglica i migranata rezultiralo pritvaranjem u policijskim postajama, od čega je 66% slučajeva detencije provedeno bez pristupa hrani, vodi ili toaletima. 41% svih svjedočanstva ukazivala su na neljudsko postupanje unutar policijskog vozila, a BVMN je prenapučenost vozila prepoznao kao zlostavljačku taktiku kojom hrvatska policija često satima prevozi do 30 ljudi nakrcanih u malim vozilima, često s teškim zdravstvenim posljedicama. U 2020. metoda prisilnog svlačenja bila je prisutna u 45% zabilježenih protjerivanja koje su izvršile hrvatske vlasti – mnogi su ljudi bili prisiljeni goli hodati od granice satima.
Dokumentirano je i korištenje drugih metoda, podjednako okrutnih, izvan okvira dosad utvrđenih obrazaca zlostavljanja. Takvo je, primjerice, “lažno pogubljenje” gdje je migrant u sklopu kažnjavanja bio “demonstrativno” obješen o vrat, kao i slučaj gdje su migrantima hrvatski policajci trljali kečap i majonezu na otvorene rane na glavi. BVMN je zabilježio kako je sve češće i korištenje elektrošokera, a žrtvama se pritom rutinski odbijaju medicinsko praćenje i njega, bez obzira na njihovu dob ili zdravstveno stanje.
“Nisu nas ništa pitali, samo su započeli premlaćivanje”
Dva slučaja koja se detaljno opisuju u izvješću BVMN-a daju nam dobar uvid u svakodnevni “scenarij” protjerivanja na hrvatskim granicama. U prvom slučaju iz svibnja 2020. godine opisuje se kako je grupu migranata uhvatilo pet policajaca, svi odjeveni u crne odore. Svi su, osim jednog, nosili i fantomke. Od mjesta privođenja policija ih je zadržala šest sati, tijekom kojih je većina policajaca u svakom trenutku tukla barem jednog iz grupe migranata. Izmjenjivali su se i radili pauze za piće kad su bili umorni.
“Čak su nam pucali blizu ušiju u svrhu zastrašivanja, učinili su to usprkos uvjeravanjima da nećemo pobjeći. Zašto bismo pobjegli? Jednom kad su nas uhvatili, pretukli su nas na takav način da nisam mogao ništa… Nisu nas ništa pitali, samo su započeli premlaćivanje”, navodi jedan od migranata u svjedočanstvu. Potom su se policajci smijali i izrugivali muškarcu trljajući njegove otvorene rane umacima pronađenim u njegovom ruksaku. “U torbama smo imali majonezu i kečap koje su nam utrljali na rane. Glava mi je krvarila i trljali su je kečapom, zatim majonezom, a imao sam i pločicu čokolade koju su također utrljali u moju glavu i rane. Mislim da su pokušavali zaustaviti krvarenje stavljajući stvari na to. Imao sam tri ili četiri posjekotine od udarca kundakom u glavu”, naveo je mladi muškarac. Kasnije je, zajedno s ostatkom grupe, protjeran preko bosanske granice, gdje im je pomogao lokalac koji je pozvao hitnu pomoć i odveo ih u svoj dom gdje su se mogli odmoriti i nahraniti.
Drugi je slučaj iz rujna 2020. godine. Dvojica muškaraca, rođaci u dobi od 17 i 34 godine, spavali su u napuštenoj kući u centru Zagreba, kada su u kuću banuli hrvatski policajci i priveli ih. Policajci su bili odjeveni u civilnu odjeću, opisanu kao obična majica i hlače. Odvezli su ih u obližnju policijsku postaju, uzeli otiske prstiju, fotografirali i zatražili da potpišu dokumente bez prisutnosti prevoditelja. Sedamnaestogodišnjak je nekoliko puta tražio azil dok je bio u stanici, pokušavajući im pokazati svoju iskaznicu iz logora u Bosni kao dokaz o svojoj dobi. Prvih nekoliko puta kada je tražio azil, samo mu je odbijen daljnji postupak, a kasnije mu je policajac rekao: “Slušajte, ako nastavite tražiti azil, potući ću se s vama”. Prenoćili su u postaji, u sobi bez svjetla i prozora. Dvojica muškaraca nekoliko su puta tražili pristup toaletu i isprva im je odbijeno. Nakon četvrtog puta su pušteni na wc, što je bio i jedini put da su mogli piti vodu, iz sudopera pored zahoda. Za vrijeme boravka u postaji nisu dobili hranu.
Sljedeće večeri odvedeni su u kombiju u pratnji petorice policajaca na granicu s BiH. Otprilike na pola vožnje pokupili su još osam muškaraca. Vozač kombija izmjenjivao je naglo brzinu vožnje, iznenada i snažno pritiskao kočnice, stvarajući efekt “gore, dolje, gore, dolje”. Klima uređaj pojačali su, kako se opisuje, na “nenormalno visoku” temperaturu. Na granici su izbačeni iz vozila. Mladiću su uzeli jaknu i cipele, polili ih benzinom i zapalili. Iako mu nisu spalili telefon, oduzeli su ga i stavili u plastičnu vrećicu u kojoj su se nalazili i drugi telefoni, oduzeti ostatku grupe. Jedan policajac prvo je mladića nekoliko minuta udarao palicom, a nakon toga policajka ga je udarila elektrošokerom, u područje kuka i bedara.
Poslije ga je policajac gurnuo do rijeke i rekao mu da ode na drugu stranu. Mladić nije mogao precizno reći koliko je duboka bila voda, ali opisao je da je dovoljno duboka da “možda da nisam znao plivati, bio bih mrtav”. Doplivao je na drugu stranu, a kako se nije odmah nastavio kretati nakon što je izašao iz rijeke, jer mu je bilo hladno i želio se odmoriti, policajac je ispalio tri hica u zrak i vrisnuo mu s druge strane: “Idi, idi, idi!”. Nakon toga su mladić i stariji mu rođak hodali pješice do Velike Kladuše.
Prijave na koje se MUP oglušuje
Dokumentaciju BVMN-a o protjerivanjima i nezakonitim radnjama hrvatske policije dosljedno potkrepljuju i nadopunjuju međunarodne i domaće nevladine organizacije i preventivni mehanizmi, ali i svjedočenja zviždača hrvatskih policajaca. U prosincu 2020. godine partnerska organizacija BVMN-a Centar za mirovne studije (CMS) podnijela je dvije kaznene prijave Državnom odvjetništvu u Hrvatskoj zbog dva odvojena slučaja protiv nepoznatih policijskih počinitelja zbog utemeljenog uvjerenja da su u pritvoru držali 13 žrtava, dvije od kojih su bila djeca i potom ih predali desetorici naoružanih muškaraca odjevenih u crno. Nakon toga, muškarci u crnim uniformama i fantomkama mučili su, ponižavali i protjerivali žrtve iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Jedna od žrtava također je silovana.
Prije toga, CMS i AYS podnijeli su ukupno deset kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja u hrvatskoj policiji zbog prekomjerne upotrebe sile, zlostavljanja ili zlostavljanja ljudi u pokretu. Unatoč velikom broju dokaza, Ministarstvo unutarnjih poslova i dalje tvrdi da su takve žalbe neutemeljene i netočne. Campbell nam govori kako unatoč provjerenim geolokacijama, točnim vremenima i demografskim podacima žrtava koje su detaljno opisale svoja protjerivanja, jedan od glavnih argumenata MUP-a protiv golemog broja dokaza koje su prikupili BVMN i druge organizacije ostaje da u svjedočanstvima “nema dovoljno podataka da budu dalje istraženi”.
Iz BVMN-a upozoravaju da u opasnoj igri ušutkavanja i oglušivanja sudjeluju i europski mediji. “Uspjeli smo doprijeti do nekih većih medija s ovim izvještajima, poput Guardiana, ali općenito je veliki izazov doći do javnosti. Čini se da postoji umor ili nemar prema ovoj temi u medijima”, zaključuje Campbell.