Sociolog Derek Siegel sa Sveučilišta u Massachusettsu proveo je istraživanje iskustva roditeljstva među transrodnim osobama. Motiv za istraživanje je zanemarenost te teme u sociologiji (unatoč tome što između 25% i 50% transrodnih osoba u SAD-u ima djecu), ali i dobivanje uvida u to kako je pandemija, utjecala na trans roditelje. Siegel je intervjuirao 50 transrodnih žena iz SAD-a – trenutnih i budućih majki. Istraživanje je pokazalo da pandemija, pored toga što je svim roditeljima otežala usklađivanje brige o djeci s poslom, ima i specifične posljedice po trans roditelje: otežala je pravne, društvene i ekonomske izazove s kojima su i inače suočeni.
I prije izbijanja pandemije trans osobe bile su suočene s visokom razinom diskriminacije na poslu, koja se negativno održava i na njihove prihode. Prema jednom istraživanju, 77% trans osoba odgodilo je tranziciju ili sakrivalo svoj rodni identitet na poslu kako bi izbjegle diskriminaciju. Prema istraživanju iz 2020., trans osobe imale su 31% veću šansu da tijekom pandemije rade skraćeno radno vrijeme i 7% veću šansu da izgube posao od cis osoba. Sugovornice u Siegelovom istraživanju podijelile su svoja iskustva o tome kako gubitak posla, koji za svakoga znači i povećanu ovisnost o partnerima i/ili obitelji, za njih kao trans osobe dodatno narušava balans u odnosima moći s partneri/cama. Jedna sugovornica, koja je ostala bez posla tijekom pandemije, objasnila je da se u takvim uvjetima ne osjeća pozvano propitivati roditeljske odluke svoje partnerice: “Kao trans osobi, teško je ne osjećati zahvalnost zbog puke činjenice što vas partner prihvaća. I zbog toga se u trenutnoj situaciji ne osjećam kao potpuno ravnopravan roditelj.”
Financijska ovisnost o obitelji može ograničiti i mogućnost izražavanja rodnog identiteta za trans osobe, zbog straha od gubitka obiteljske podrške ukoliko se autaju. To ilustrira druga sugovornica u istraživanju, majka devetogodišnjeg sina, koja je također izgubila posao zbog pandemije i postala ovisna o financijskoj pomoći svoje majke. Objasnila je da je zbog toga prestala razmišljati o autanju svojoj majci: “Ona bi reagirala jako negativno, i ne bih imala koga zvati ako bi mojem djetetu nešto trebalo.”
Negativan utjecaj izolacije na mentalno zdravlje također je univerzalan problem u pandemiji, ali sa specifičnim posljedicama na trans roditelje – dok su se neke sudionice istraživanja požalile na nedostatak kontakata sa zajednicom koja ih prihvaća, one koje tu zajednicu imaju pod istim krovom su privremenu izolaciju doživjele kao pozitivnu stvar, jer im je privremeno olakšan teret straha oko toga kako ih javnost percipira i povezanog uznemiravanja u javnosti. Na primjer, jedna od sudionica istraživanja izrazila je zabrinutost oko povratka u određene javne prostore u ulozi majke: “Hoću li moći ući u ženske WC-e sa svojim kćerima, ili će me optuživati za zlostavljanje ili seksualni napad na vlastitu djecu?“.
Uz sve specifične nesigurnosti povezane s pandemijom za trans osobe, u SAD-u je i niz anti-trans zakona stvorio dodatne probleme. Između ostalog, tim se zakonima mladim trans osobama nastoji ograničiti pristup hormonskoj terapiji i sudjelovanje u školskim sportovima. Sudionice istraživanja smatraju da takvi zakoni, osim što su diskriminatorni, jačaju mitove o tome da trans osobe ne znaju što je najbolje za njih same, ili da predstavljaju opasnost za druge žene i djevojke. Trans ljudi često apsorbiraju takve poruke – Seigel piše kako je više od trećine žena koje je intervjuirao izjavila da ih je internalizirana transfobija u jednom trenutku spriječila da se uopće zamisle kao roditelji.