Luka Ostojić piše o poukama o političkoj komunikaciji i odnosu lokalne i digitalne politike koje je izvukao iz iskustva moderiranja Facebook stranice platforme Možemo!. Dok negativnim komentarima često nedostaje osnovne obzirnosti i empatije, njihov broj je znatno manji od pozitivnih. Pozitivni komentari, pak, upućuju na neke zanimljive trendove u doživljaju politike među građanima.
Dok su članovi i simpatizeri Možemosa slavili trijumf na zagrebačkim lokalnim izborima, manji dio internetskih volontera je tiho psovao što je Tomaševiću za nekoliko postotaka izmaknula pobjeda u prvom krugu. Nije stvar samo u navijačkom impulsu, nego u činjenici da zbog drugog kruga slijede još dva tjedna kampanje, odnosno još dva tjedna potrebe za stalnim moderiranjem društvenih mreža. Ta mi je frustracija bliska jer i osobno volontiram kao jedan od administratora na Facebook stranicama platforme. Prijavio sam se da bih pomogao i podržao rad platforme, ali nisam iznenađen što se to iskustvo pokazalo i kao pogodan materijal za novinarski tekst o političkoj komunikaciji te odnosu lokalne i digitalne politike.
Prvo pitanje koje mi se otvorilo je, dakako, problem vlastite pozicije. Mogu li kao nepristrani novinar direktno sudjelovati u političkoj kampanji neke opcije? S druge strane mogu li kao simpatizer i volonter platforme novinarski koristiti insajdersko iskustvo bez znanja i dozvole mojih kolega? Čini mi se da je odgovor na oba pitanja potvrdan, odnosno da sam dužan tek raditi navedene stvari pošteno i otvoreno, a da su “nepristranost” i “lojalnost” kategorije koje se u novinarstvu često krivo shvaćaju. Nepristranost treba prethoditi političkoj prosudbi, a ne biti konačna točka. Pristupiti nekom pitanju bez predrasuda i doći do određenog stava je pošteno; odbiti zauzeti stav nije nepristrano, nego tek nepromišljeno ili neiskreno. Što se lojalnosti tiče, nisam član nijedne političke organizacije i smatram da mogu istovremeno pomagati platformi, a opet zadržati nezavisnost i distancu spram njenog rada. Budući da u konkretnom slučaju namjeravam uputiti na situacije koje nisu ekskluzivne za Možemo (i s obzirom da nemam šokantna insajderska otkrića), čini mi se da mogu napustiti unutarnje etičke dileme i preći na zanimljivije teme.
Zahtjevni građani
Moderiranje Facebooka ne bi trebalo biti naročita mudrost. Društvene mreže omogućuju direktnu komunikaciju između građana i platforme pa je potrebno taj komunikacijski prostor držati ugodnim i konstruktivnim. Dakle treba zahvaliti na pozitivnim porukama, uvažiti negativne komentare, uklanjati uvredljive poruke i odgovarati na upite. Za traženje odgovora na pitanja, osim javno dostupnog programa, na raspolaganju su dokumenti s odgovorima na česta pitanja i iskusniji koordinatori. Očekivao sam da će se putem stranice javljati građani koji već imaju izražena ekstremna stajališta, a da će mi onda najviše energije otići na micanje uvreda, no prevario sam se. Osim što su pozitivne poruke doista prevladale nad negativnim komentarima, bavljenje negativom bilo je relativno jednostavno i brzo – kad netko napiše da je Tomašević “smeće crveno”, ne treba puno razmišljati što da se radi. No najviše su me iznenadila vrlo konkretna i zahtjevna pitanja građana. Ljudi su se ponajviše raspitivali oko specifičnih problema u svojim kvartovima koji bi bili relevantni, ali često previše specifični da bi bili navedeni u izbornom programu. Preciznost koju su ljudi tražili nekad je znala biti pretjerana – recimo, jedan je gospodin tražio detaljne budžete svih projekata koje Možemo namjerava napraviti ako osvoji vlast u Zagrebu. Ali uglavnom se radilo o legitimnim pitanjima što upućuje na to da su zainteresirani građani daleko više fokusirani na konkretne situacije iz svoje svakodnevice, nego na načelne teme. Nisam siguran koliko je to vezano uz lokalnost izbora, koliko za uvjete nakon potresa i pandemije (koji su gurnuli svakodnevne probleme u prvi plan), a koliko za Možemo koji se prilično otvoreno bavi takvim temama (u čemu vjerojatno leži bitan faktor podrške platformi). U svakom slučaju pojavljuje se dobrodošli pritisak na vlast da se bavi specifičnim temama, ali teško je očekivati da će središnja gradska vlast imati kapacitet baviti se tolikom širinom problema. Kao što su se u odgovaranje na pitanja morali uključiti članovi pojedinih kvartovskih grupa, tako u budućnosti možemo očekivati veći značaj i fokus građana na mjesne odbore i vijeća gradskih četvrti.
Politika kao talent show
Naravno, pritom ne treba gajiti iluzije da građani idu na glasanje razmišljajući o tome tko će im biti zastupnik u mjesnom odboru. Jasno je da veliku ulogu u komunikaciji i promociji nemaju samo direktne političke teme, nego i emocionalni dojam koji platforma, pogotovo njeni istaknuti članovi, imaju na građane. Korisnici društvenih mreža stoga su očekivali i da ih Možemo osvoji šarmom, pažnjom i karizmom. Jedna gospođa tako se javno požalila što joj je poznata članica platforme zaboravila odgovoriti na pitanje, zbog čega je zaprijetila da ona svoj glas neće dati platformi. Takav način komunikacije podsjetio me na talent show gdje bi građani bili kao nestrpljivi i otresiti članovi žirija, a kandidati kao uplašeni i pristojni (anti)talenti koji će pristati na svaki zahtjev da bi prošli u finale. Malo je reći da takav odnos između političkih organizacija i građana nije zdrav ni za organizacije ni za građane, no i to su očito konvencionalna očekivanja određenog dijela birača, što onda utječe na ponašanje svih kandidata.
U tom okviru Možemo se našao u pomalo nelagodnom rascjepu između ozbiljnog nastupa, s idejom da svi građani trebaju aktivno sudjelovati u političkom životu zajednice, i potrebe da se birače ipak “osvoji”. Platforma je odlučila pokušati održati obje pozicije, što je znalo djelovati nezgrapno (“Glasat ću za vas, samo prestanite pjevati i plesati!”, zavapila je jedna korisnica), ali općenito je namjera bila uspješna jer su putem popularnih medijskih formi posredovani politički sadržaji, dosegnuta je široka publika i rašireni su osjećaji povjerenja i prisnosti. No taj uspjeh može dugoročno postati opterećenje. S jedne strane Možemo preuzima gradsku vlast s visokim očekivanjima, pozitivnom energijom i širokom podrškom, a s druge strane Grad je u još nepoznatom (i vjerojatno vrlo lošem) financijskom i pravnom stanju, te će se program nužno prilagođavati. Smjer, djelovanje i uspjeh platforme ovisit će dobrim dijelom o komunikaciji, o tome kako će platforma balansirati visokim očekivanjima i hoće li uvjeriti birače da je poduzela sve što se može napraviti, a to će onda ovisiti i o medijskim uvjetima unutar kojih će se ta komunikacija odvijati. Pritom valja imati na umu i da će tijekom idućih godina rasti broj birača koji ne koriste ni tradicionalne medije ni Facebook, što znači da aktualnim medijima, kao i medijsko-političkim strategijama polako curi rok trajanja.
Zamor od negativnosti
Naposljetku se vrijedi osvrnuti na toksične komentare koji, kako svi znamo, a potvrđuju razni znanstvenici, naročito cvjetaju na društvenoj mreži sa strukturom poput Facebooka. Ako znamo i da političke kampanje naročito privlače animozitet protivnika, ne čudi niti šokira što i društvene mreže Možemosa svakodnevno posjećuje mnoštvo profesionalnih trolova, provokatora i mrzitelja. Ono što ipak ostavlja neugodan dojam je broj ljudi koji pod svojim imenom i prezimenom javno pišu stvari koje vjerojatno ni u svom stanu ne bi izgovorili. Premda je broj pozitivnih komentara bitno veći, previše je ljudi koji imaju potrebu artikulirati duboke frustracije, agresiju i ksenofobne stereotipe (kako s desnice, tako i s “građanske” ljevice). Čak i nakon što je virtualna komunikacija postala normalan dio općeg života, čini se da su empatija i obzirnost znatno manje prisutni čim komunikaciju između dvoje ljudi posreduje ekran.
Posao moderatora je brisati takve komentare, a njihovim autorima zabraniti pristup, kako bi se spriječila eskalacija konflikta i da bi se zaštitilo ljude od uvredljivih komentara. Već nakon par tjedana čitanja postalo mi je jasno da govor mržnje doista ima konkretan i snažan učinak na čitatelje, čak i kad nam opaske nisu direktno upućene, a toksičnost najgorih ispada može prebrisati pozitivan učinak svih poruka potpore. Usudio bih se zaključiti i da ostali kolegice i kolege osjećaju sličan zamor od negativnosti. Čini mi se stoga važno podcrtati štetnost takvog vida komunikacije, ne samo kao odgovor na argument o “slobodi govora”, nego zato što je o toj temi potrebno govoriti sada, u pandemijskim uvjetima. Komunikacija putem računala postala je sastavni dio svakodnevice, a mentalna oboljenja sve su učestaliji i rašireniji problem zbog čega neugodna komunikacija može biti još štetnija. U političkoj kampanji još uvijek se agresivnost smatra znakom snage – Škoro upravo na tome temelji kampanju prije drugog kruga – ali imam dojam da nježnost i obzirnost u komunikaciji postaju politički izrazito bitni. Riječ je o osobinama koje se obično navode u aristokratskom kontekstu (kao znak “lijepog odgoja”) ili u potrošačkom odnosu (kao nešto što mušterije zaslužuju), ali vrijeme je da ljevica prepozna pristojnost u komunikaciji kao bitan aspekt javnog zdravlja. U tom vidu je i trijumf Možemosa pozitivan pomak jer se modus komunikacije svih istaknutih članova uvijek temeljio na smirenosti, uvažavanju i pozitivnosti, istovremeno bez zaziranja od konfrontacije ili konkretne poruke. Takva bi strategija mogla proći nezapaženo i samorazumljivo, no čini se da nakon Trumpa i jačanja desne retorike u svijetu, te naročito u posljednjih godinu dana, ovakav način komunikacije dobiva novu težinu.