Potaknuta nedavnom peticijom književnica protiv natječaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture i medija Hrvatske, Nađa Bobičić je o natječajima u polju razgovarala sa Ksenijom Đurović, radnicom u kulturi i članicom upravnog odobra Asocijacije Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS), Vesnom Vuković, kustosicom i članicom kolektiva BLOK, i Lujom Parežaninom, članom redakcije portala Kulturpunkt.
Prije gotovo mjesec dana nekoliko književnica pokrenulo je peticiju protiv natječaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture i medija Hrvatske, kritizirajući ga kao “čisti socijalni darvinizam“. Peticija je imala dvjestotinjak potpisa, prikupljenih u vrlo kratkom roku. O tom konkretnom slučaju već je bilo dosta riječi u medijima, a do sad je gotovo sva priča i zamrla. Čini se da čak i kada neke ad hoc akcije dobiju veliku podršku, sistemski problemi u kulturi ostaju neriješeni. Ali kako ne bismo reagovale samo kada je voda do poda, u ovom tekstu me zanimalo da osvijetlim uzroke koji dovode do raspisivanja konkursa koji rade protiv onih u čiju korist bi deklarativno trebalo da rade.
Čekajući rezultate
Prvi segment pitanja tiče se birokratskih uslova konkursa. U Srbiji se jedini godišnji konkurs raspisuje nakon usvajanja državnog budžeta za datu godinu, što je najčešće u januaru ili februaru, a rezultati se objavljuju nakon 60 dana, objašnjava Ksenija Đurović: “U praksi to izgleda tako da se do 5. meseca ne znaju rezultati i posledično nema mogućnosti planiranja rada u ovom periodu i praktično se gubi cela prva polovina godine za aktere civilnog sektora i manja udruženja koja nemaju kapaciteta za višegodišnje projekte.” Obaveze finansiranih projekata su takve da se petnaest dana od kraja projekta šalje izvještaj i sav se novac mora potrošiti do 31. 12., dodaje naša sagovornica.
Lujo Parežanin objašnjava kako teče dinamika triju konkursa za financiranje kulturnih programa koji se raspisuju u Hrvatskoj: “Kada je riječ o ‘nosivim’ redovnim natječajima – lokalnim (zagrebačkim) i nacionalnim javnim potrebama u kulturi te programima podrške Zaklade Kultura nova – sa samim tempiranjem objave natječaja nema problema: riječ je redovno o početku i sredini rujna, što bi u načelu trebalo omogućiti prijaviteljima da na vrijeme doznaju sudbinu svojih projekata i programa i planiraju aktivnosti u idućoj godini. Međutim, od triju navedenih natječaja, samo se Zaklada Kultura nova drži smislenog rasporeda i objavljuje rezultate početkom prosinca u točno definiranom terminu, dok Ministarstvo, i osobito Grad Zagreb, znaju zagaziti duboko u iduću godinu s objavom za pojedina područja.”
Vesna Vuković na to još i dodaje: “Rezultati su od mandata aktualne ministrice, a što dotična od početka ističe kao svoj veliki doprinos, dolazili na samom kraju godine, nerijetko i u vrijeme praznika. Ove su godine rezultati (opet) stigli početkom svibnja, dakle gotovo s pola godine zakašnjenja. Ova dinamika uvelike uvjetuje dinamiku programa, u prvom dijelu godine programa je manje jer je planiranje u neizvjesnosti teško, a sam kraj godine nerijetko je toliko prepun događanja da ih publika ne može popratiti.” U praksi dinamika rezultata često usporava realizaciju programa, pa se kako to opisuje naša sagovornica, “godišnji nivo lako pretvori u – polugodišnji. Za programe temeljene na istraživanju, za nove umjetničke produkcije i za izdavačke projekte to je izrazito problematično jer je razdoblje realizacije prekratko.”
Kako je ova dinamika usklađena sa konkursima EU poput Kreativne Evrope, od kojih dobrim dijelom zavise ovdašnje scene? “Neizvjesnost rezultata i kratkoročnost poziva otežavaju provođenje dugoročnijih projekata, kakvi su i oni u okviru programa Kreativna Europa. Naime, matching od 40% koji se traži zahtijeva konstantno dodatno apliciranje i tako s jedne strane stvara gomilu administrativnog posla, a s druge povećava neizvjesnost, što donosi golemi stres i vječnu nesigurnost“, objasnila je Vesna Vuković. Lujo Parežanin ukazuje i na skorije probleme kada su ovi tipovi konkursa u pitanju: “Situaciju s raspisivanjem, tempiranjem i planiranjem u zadnje vrijeme višestruko pogoršava sve izrazitije inzistiranje na tzv. modelu ‘najbržeg prsta’ kada je riječ o prijavama za ‘europske’ natječaje. Takvi javni pozivi se raspisuju iznenada, netransparentno, i zatvaraju se u trenu kada ukupna ‘vrijednost’ prijavljenih projekata dosegne određeni postotak predviđenog budžeta natječaja, da bi se potom jednako nenajavljeno aktivirali u slučaju drugog ciklusa, kao što je bio slučaj s natječajem ‘Umjetnost i kultura online’. Takvi novi modeli provedbe natječaja čine ionako tešku situaciju s planiranjem rada drastično težom i produbljuju nesigurnost u kulturnom polju.”
Ni u Srbiji situacija nije mnogo bolja, zato Ksenija Đurović na isto pitanje odgovara: “Rezultat je da udruženja iz Srbije moraju da samofinansiraju sve aktivnosti koje se dešavaju u periodu januar–maj (pa i januar–jun) i da u periodu od septembra do decembra moraju da se takmiče sa svim drugim akterima (iz sva tri sektora) za publiku. Takođe, kontinuitet rada, odnosno programa ne postoji – osim ukoliko svi saradnici ne pristaju na besplatan rad, što dodatno ugrožava i život i rad već uveliko prekarnih radnika i radnica.“
Koliko novca, toliko muzike?
Na pitanje kako gledaju na količinu novca koja se dodjeljuje na projektima, Ksenija Đurović kaže da se ona umnogome razlikuje u različim oblastima: “Tako se u oblasti kulturnih delatnosti za decu i mlade ove godine formirao najviši iznos od 500.000 RSD (oko 4.250 EUR), dok je najniži iznos propisan konkursom i iznosi 250.000 RSD (oko 2.000 EUR). Odnos maksimalnih i minimalnih iznosa za projekte u ovoj oblasti je čini marginalizovanom u odnosu na druge, u kojima su takođe propisani minimalni iznosi, ali maksimalni nisu.” Ona navodi muzičke festivale i manifestacije, kao i ples, za koje je minimum million dinara (oko 8.500 EUR), za koncertne sesije oko sedam i po hiljada eura, za projekte (festival, produkcije i projekte međunarodne saradnje) pola miliona dinara, te konferencije i druge edukativne projekte oko 300 hiljada dinara ili dvije i po hiljade eura. “U vizuelnim umetnostima ne postoji više prilika da samostalni umetnici apliciraju za nove produkcije, pa ako nemaju nijedan odobreni projekat za tu godinu, nemaju ni mnogo izbora“.
Vesna Vuković ovo pitanje komentariše ukazujući na to da se nedovoljno finansiranje lomi preko radnica i radnika u kulturi: “Visina potpora na natječajima je uglavnom jako niska i redovito nedovoljna za realizaciju aktivnosti. Naravno, ovo se lomi preko leđa umjetnika i kulturnih radnica jer zbog loših uvjeta stradavaju prvo – naknade za rad. Program se mora izvesti da bi se moglo profesionalno reproducirati i biti ‘kvalificiran’ za novu rundu natječaja. Također, kako su mnogi već primijetili, pri dodjeli se uglavnom primjenjuje – implicitno – metoda ‘po glavi’, što znači da organizacija prijavitelj ima unaprijed dodijeljenu gornju svotu koju ne može probiti, bilo da prijavi jedan ili tri programa, u zbroju će dobiti isto jer toliko ‘teži’.“ U nastavku ona dodaje: “Niske potpore institucijama i organizacijama rezultiraju lošim uvjetima i za umjetnike, malim ili nikakvim honorarima, lošim produkcijskim uvjetima itd. Posljednjih godina Ministarstvo kulture i medija potiče umjetnike na samostalno prijavljivanje (i naravno administriranje) projekata, dakle stavlja ih u poziciju samozaposlenih poduzetnika u kulturi koji se natječu na tržištu projekata. Konkurencija je sve veća, a novci stagniraju.”
“Ukratko – nisu“
Kako su, na osnovu ovih podataka, konkursi prilagođeni potrebama organizacije za dugotrajnu održivost? Obje naše sagovornice vrlo simbolično počinju odgovor kratkim negacijama. Ksenija Đurović kaže: “Ukratko – nisu. Asocijacija NKSS godinama zagovara neophodnost konkursa koji bi obezbedio pokrivanje troškova hladnog pogona i plata, odnosno postojanje konkursa koji bi podrazumevali strukturne grantove za udruženja. Projektni menadžment, odnosno projektno finansiranje kao jedini način finansiranja za mnoga udruženja koja se bave kritičkom umetnošću podrazumeva konstantno iscrpljivanje resursa tako što se rad usmerava na apliciranje i izveštavanje, tj. administraciju, umesto na umetnički rad. Bilo koji obimniji grant koji ikako može da garantuje stabilnost dužu od 8 meseci, takođe podrazumeva obimnu administraciju i ulaganje u te veštine, umesto u umetničku praksu.” I dodaje: “Položaj umetnica i umetnika je dalje ugrožen upravo činjenicom da pored svog umetničkog rada, oni moraju dodatno da se obučavaju da bi pisali prijave, vodili projekte i dalje izveštavali o njihovom programskom i finansijskom menadžmentu.”
“Nikako”, započinje svoj odgovor Vesna Vuković na pitanje o usklađenosti konkursa sa potrebama onih zarad kojih su i raspisani, “Natječaji se vode logikom što više njih po malo, kako bi se u izvještajima MInistarstva pokazao velik broj dodijeljenih potpora i tako sugerirao razvoj kulturnog polja, dok je na stvari odokativna procjena koja nije utemeljena ni na priloženim budžetima (a koje valja detaljno ispisivati i obrazlagati) ni na realnim troškovima provedbe. Nije rijetkost ni to da se programi koji se razvijaju čitav niz godina, koji su prepoznati među publikom, priznati od strane stručne javnosti, pa i međunarodno, iznenada i bez objašnjenja osjetno srežu pa i ostanu bez potpore. To je dugoročno ne samo obeshrabrujuće, nego i eutanazijski. Upućujem i na analizu i komentar koji smo izradili u okviru inicijative Za K.R.U.H.”
Lujo Parežanin kaže: “Što se sredstava alociranih za projekte tiče, ona su definitivno nedostatna, osobito u kontekstu kontinuiranog porasta broja prijavitelja, odnosno različitih udruga u kulturi, umjetničkih organizacija itd. Rječit je u tom smislu podatak da je Zaklada Kultura nova od osnivanja do danas praktički učetverostručila budžet predviđen za potpore, no i dalje zapravo ne može u potpunosti odgovoriti na potrebe kulturnog sektora – a pritom je riječ o nadopunjujućoj mjeri financiranja kulture. Nacionalne i lokalne potpore u sklopu javnih potreba u kulturi nedostatne su – primjerice, za produkciju plesne predstave čak i etablirane umjetnice znaju dobiti petnaestak tisuća kuna. Jasno je da s time ne možete ništa ozbiljno napraviti i da se morate oslanjati na različite tipove produkcijske i preživljavalačke ‘kreativnosti’.“
Konačno, na pitanje šta izdvajaju kao apsolutni prioritet da bi se konkursne prakse unaprijedile, Ksenija Đurović kaže: “Prvi nedostatak je pomenuta dinamika raspisa i objavljivanja rezultata konkursa koja se mora promeniti kako bismo održali upravo sve one manje aktere kojima je godišnji konkurs Ministarstva možda i jedini izvor finansiranja. Prvenstveno treba promeniti odabir članova komisija tako da akteri sva tri sektora mogu učestvovati u predlaganju, zatim uvesti procedure rada koje su demokratične i baziraju se na principima ravnopravnosti i inkluzivnosti (formiranje jasnih kriterijuma koji valorizuju umetnički kvalitet i doprinos predloga projekata, objavljivanje svih predloga projekata uz bodove, jasna obrazloženja zašto jesu ili nisu odabrani, kratak opis i iznos traženih i dobijenih sredstava).”
Vesna Vuković pak na ovo pitanje odgovara iz perspektive pravednijeg i održivijeg finansiranja: “Apsolutni prioritet je podizanje budžeta za kulturu, to je nulti korak i ishodišno mjesto svih gorućih problema. Nakon toga, moglo bi se govoriti o višegodišnjem financiranju (ocrnjena petoljetka zvuči kao san snova), a zatim – i nužno potrebno – o prelasku na programe (koji se u javnom financiranju još uvijek tako zovu, ali se tako ne tretiraju) – višegodišnje programe, a ne desetke sitnih projekata koje provode organizacije s 1-5 zaposlenih. Projektno financiranje je dugoročno pogubno i treba ga ukinuti. Ono polju nameće dominaciju tržišnih odnosa: rastuća konkurentnost i natjecanje su prvi simptomi, a posljedice su intenzifikacija rada, dakle veći pritisak na proizvođače i veća eksploatacija. Ako se ovi razorni procesi ne zaustave, u konačnici ćemo gledati propast kulture kao javnog dobra i njezinu privatizaciju.”
I Lujo Parežanin ističe slične prioritete: “Apsolutni prioritet kada je riječ o promjeni sustava javnih potpora za kulturu je rašireni povratak financiranja troškova plaća radnica i radnika, koje se trenutno u principu (iznimka je opet Zaklada Kultura nova) smatraju nedozvoljenim troškom. Bez takve promjene smiješno je govoriti o bilo kakvoj održivosti izvaninstitucionalne kulture.”
Mogućnost otpora
Ova loša situacija podstiče reakciju od strane radnica i radnika u kulturi, koji su prinuđeni da se samostalno organizuju, kako bi se izborili za ma kakva prava. Kao primjere praksi otpora Ksenija Đurović ističe dugogodišnji rad na analizi rezultata konkursa: “Jedan od primera kritike je upravo praćenje javnog trošenja i analiza rezultata koju Asocijacija NKSS sprovodi već četiri godine na primerima republičkog i gradskog konkursa za savremeno stvaralaštvo. Monitoringom smo uspeli da uočimo brojne nepravilnosti, prevashodno u rezultatima konkursa Sekretarijata za kulturu Grada Beograda, koji uporno odbija da ovaj instrument kulturne politike dovede do ravnopravnih mogućnosti za finansiranje, za razliku od Ministarstva kulture, koje je kritike usvojilo i značajno poboljšalo sprovođenje konkursa. Poslednji primer otpora je presuda iz 2019. godine u korist aktera plesne scene u tužbi koja je još 2016. pokrenuta kada je tročlana komisija dodelila čak 12 miliona dinara jednom projektu privatnog festivala igre od ukupnog budžeta za ples koji je iznosio 19.800.000 dinara.“
Vesna Vuković ističe rad platforme Za K.R.U.H, oformljene početkom 2020. godine: “Platforma Za K.R.U.H. okuplja kulturne radnice/ke i umjetnice/ke u zajedničkoj borbi za dostojanstvene radne uvjete i održivo javno financiranje kulture, kao jedinog mehanizma koji može osigurati njenu najširu dostupnost i omogućiti dostojanstvo rada u polju kulture. Nastavljajući se na brojne historijske borbe i one recentnije, platformu su 2020. godine osnovale organizacije BLOK, CDU, OOUR, Skribonauti i Atelijeri Žitnjak kao nastavak djelovanja inicijative ‘Dosta je rezova!’ koja je 2019. istupila kao široka i ujedinjena fronta kulturnih i medijskih radnika/ca tražeći od Ministarstva kulture RH zaustavljanje urušavanja javnog financiranja kulture, proračunski rast budžeta za kulturu i transparentniju dodjelu proračunskih sredstava, radnu i socijalnu zaštitu svih u polju kulturne i umjetničke proizvodnje, održavanje i razvoj javne kulturne infrastrukture te javno financiranje neprofitnih medija. Naša borba za kruh započela je posve slučajno u pandemijskoj godini koja je do kraja ogolila svu bijedu kulturne proizvodnje u okovima njezinog projektnog financiranja, a nas ostavila bez stvarne ekonomske, socijalne i zdravstvene sigurnosti. Stoga smo u 2020. od Ministarstva kulture RH zatražili hitno uvođenje bazičnog prihoda za sve radnice i radnike u kulturi za vrijeme trajanja pandemije, ali i kao mjeru trajne zaštite kulturne proizvodnje.”
Kriza izazvana pandemijom podstakla je i formiranje Fonda solidarnosti kulturnih radnica i radnika, što je jako dobar primjer pozitivnih praksi smaoorganizovanja, o čemu Ksenija Đurović kaže: “U prvoj godini pandemije Grad Beograd je otkazao godišnji konkurs za savremeno stvaralaštvo, dok je Ministarstvo kulture u istoj godini ipak favorizovalo javni sektor umesto da je pozitivnom diskriminacijom podržalo rad civilnog sektora koji je svakako bio ugroženiji od ustanova kulture koje sredstva za pokrivanje plata dobijaju iz budžeta. Uzimajući u obzir da su donosioci odluka jasno demonstrirali šta su prioriteti u godini bez presedana u novijoj istoriji, razni akteri iz područja kulture1 su se samoorganizovali i osnovali Fond solidarnosti kulturnih radnica i radnika i ponudili jednokratnu pomoć za sve pojedince koji nisu bili obuhvaćeni merama Vlade Srbije.”
Kada je u pitanju samoorganizovanje, Lujo Parežanin prenosi svoje pozitivno iskustvo: “Imam sreću da radim u izuzetno zdravoj organizaciji poput Kurziva, u kojoj stalna komunikacija i solidarnost predstavljaju ključne aspekte rada. Šire polje je trenutno u fazi reflektiranja situacije, dijelom i zato što je organiziranje u pandemijskim uvjetima nemoguće u klasičnom smislu. Kakvi će biti kapaciteti ‘scene’ da se okupi jednom kada se kontekst popravi, teško je reći – ono što svakako ohrabruje je promjena vlasti u Zagrebu, jer je jasno da će među vladajućima biti ljudi izuzetno senzibiliziranih za sektor kulture i njegove različite potrebe.“
- Udruženje likovnih umetnika Srbije ULUS, Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije NKSS, Savez udruženja likovnih umetnika Vojvodine SULUV, Stanica Servis za savremeni ples, Međunarodno udruženje likovnih kritičara AICA – Sekcija Srbija i BAZAART [↩]