Tek što je u Hrvatskoj, usred netom završene kampanje za lokalne izbore, ugasla tema tajnih dokumenata koji su trebali biti poslani na javnu raspravu, a nisu, Europska unija prepoznala je da cijela srednja i istočna Europa imaju isti problem. Javno savjetovanje oko raspodjele sredstava tranzicijskog fonda za oporavak od krize vrijedan 17.5 milijardi eura bila je obaveza svih vlada u EU. Usprkos tome, brojne, pogotovo one na istoku i jugu kontinenta koje imaju jako slabo povjerenje svojih naroda, oglušile su se o ove obaveze, pa tako i HDZ-ov Andrej Plenković, o čemu smo već pisali. Sadržaj plana ponovno je aktualan, budući da je veliki dio hrvatskog kolača – u kojem javnost nije imala pravo glasa – namijenjen auto-poduzetniku Mati Rimcu, za samovozeće taksije. Upravo je ovih dana i Wall Street Journal, poprilično ozbiljan i referentan biznis magazin, objavio analizu u kojoj autori zaključuju kako Rimčev tajmlajn ne odgovara stvarnosti jer su ozbiljnije autokompanije sa znatno dužom povijesti bavljenja pitanjem električnih automobila i ozbiljnim istraživačkim centrima, koje Rimac nema, tek na pola puta (desetljeća daleko) do ostvarenja cilja kojeg je ovaj Hrvat obećao napraviti do 2023. godine.
Da stvar bude gora, od svih resora u zemlji kojima treba pomoć države – samovozeći taksiji su posljednji na listi potrebitih djelatnosti. Na primjer, to je otprilike kao da nemate wc ni kanalizaciju u kući ali imate bazen. Naime, upravo je sektor cestovnog privatnog prijevoza posljednjih desetak godina apsorbirao mnoga radna mjesta izgubljena u posljednjoj krizi koju HDZ ni SDP zapravo nikad nisu gospodarski sanirali. Sanirali su brojke računovodstvenim metodama, ali nisu otvorili nova radna mjesta. Mnogo toga izgubljeno u građevini, novinarstvu, brodogradnji, ali i u smanjenju javnog sektora i drugim gubicima pretočilo se u uslužne djelatnosti poput Ubera i drugih oblika taksi prijevoza. Samovozeći taksiji ugasili bi i ova radna mjesta, a ako je HDZ i osmislio mehanizam njihove reapsorpcije, javnost o tome nije ništa pravovremeno doznala, jer plan oporavka nije bio u potpunosti javno objavljen. Sada je HDZ zaključio da ogromni dio kolača javnih sredstava treba ići baš u taj resor. Takva logika, nije nužno ekonomski i socijalno opravdana. Nju se može pokušati razumjeti s obzirom na prioritet tehnologije vodika koju EU gura. U Hrvatskoj nitko drugi s industrijskim proizvodnim kapacitetima ne nudi nikakve slične opcije – inovativnih zelenih pogona – stoga je Rimac kapitalizirao na od manjku ideja, manjku politika i u konačnici manjku javnih rasprava.
Jer, da je bilo javne rasprave, onda bi se možda većina sredstava za pokretanje zelene industrijske proizvodnje ulila u npr. lokalnu proizvodnju vjetroturbina, da ih ne moramo uvoziti iz Njemačke (bilo da se sredstava dalo brodogradilištima, ili čak Končaru, Đuri Đakoviću itd.), ili pak u proizvodnju i inovacije u polju fotosenzibilnih ćelija, budući da se ova sve više tehnologija okreće npr. algama, i da Hrvatska ima dovoljno i algi i sunca, a i malo više razvijenih industrijskih znanja za proizvodnju solara nego samovozećih taksija. HDZ nije kvalitetno promislio raspodjelu sredstava, niti je držao na umu činjenicu da su oni prije svega javna uprava, a tek onda stranka privatnih interesa, jer bi u suprotnome kupili ovim sredstvima socijalni mir. No, kupiti socijalni mir, znači u ovome trenutku ubrzati zelenu tranziciju. HDZ je odnosom prema planu oporavka (držeći ga tajnim) pokazao da nisu spremni niti planiraju slušati javnost i raspodijeliti tranzicijska sredstva tako da se osnaži stanovnike, posebno one u područjima od posebnog državnog interesa, pa time i gospodarstvo i kupovnu moć. Da stvar bude gora, narodi srednje, istočne i jugoistočne Europe jako su ovisni o fosilnim gorivima, usprkos potencijalima koje imaju u obnovljivim izvorima energije. Da je Plenković održao poštenu javnu raspravu onda bi saznao da je osim klimatskih katastrofa i potencijalnih nestašica hrane u skoroj budućnosti, energetsko siromaštvo ovih regija nešto što je dosta problematično.
Slične procese Euractiv je zabilježio u Rumunjskoj i Bugarskoj gdje EU isplaćuje ogromne konzultantske naknade savjetnicima koji trebaju provoditi socijalne i ekonomske analize utjecaja zelene tranzicije na lokalne narode, a posao nije ni približno dobro obavljen, niti adresira prava pitanja, već je kao i u HR umjesto u javnoj raspravi, većina toga donesena bez savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Ukoliko se takve prakse ne promijene, teško će biti u narednoj dekadi održavati socijalni mir: svi proizvodi u čijem je životnom vijeku došlo do emisije stakleničkih plinova poskupit će, benzin će poskupiti prije toga, ugljen će se prisilno prestati koristiti, i sve ovo čeka nas u naredne dvije godine, a vlade europske periferije ponovno djeluju po starome da čekaju da stignu europske direktive. Pa će onda kasnije biti “nismo mi krivi to zahtijeva EU”, što je kao i toliko puta do sada, neistina, jer premda EU zahtijeva, vlade nisu nemoćne.