Naglo otkazivanje velikog plinovodnog projekta izazvalo je mali politički potres u zemljama regije od kojih su neke na Južni tok gledale kao na jedan od ključnih investicijskih projekata. No i bez tog plinovoda, Balkan ostaje prostor intenzivnih naftno-plinskih igara velikih sila.
Projekt izgradnje plinskog cjevovoda Južni tok, kojim se jugoistočna Evropa preko Crnog mora trebala povezati s ruskim plinskim izvorima i koji je crnomorskim podmorjem trebao spojiti rusku Anapu i bugarsku Varnu, naglo je zaustavljen izjavom ruskog predsjednika Vladimira Putina da se “Južni tok obustavlja, kad se tome već protivi Bugarska, odnosno Evropska unija”. Podsjetimo, riječ je o plinovodu ukupne duljine 2.200 kilometara, ako se u obzir uzmu sva četiri paralelna pravca plinovoda, koji je na godišnjoj razini Evropu trebao snabdijevati s otprilike 63 milijarde kubičnih metara plina.
Kad je prilikom svoje nedavne posjete Ankari Putin obznanio kraj jednog projekta, u istom je dahu proglasio početak drugog. Naime, Rusiji bi alternacija za Južni tok trebala biti nešto jeftinija varijanta plinovoda preko Turske do krajnje točke na tursko-grčkoj granici, gdje bi bilo i čvorište za kupce u južnoj Evropi. Moskva je na rečenom sastanku prvog prosinca ove godine za pristup novoj ruti preko Turske do lukrativnog evropskog tržišta Ankari ujedno obećala i povećanje isporuke plina za tri milijarde kubičnih metara godišnje preko već postojećeg plinovoda Plavi tok, te smanjenje cijene plina za šest posto za krajnje korisnike u samoj Turskoj.
Jesu li ovi Putinovi manevri oko Južnog toka posljedica najprije ekonomske blokade koju je Evropska unija uvela Rusiji, formalno zbog njezine intervencije na Krimu te u drugom koraku i posljedica američkog udara na ruski proračun preko dramatičnog smanjenja cijena nafte, nije posve jasno. Lako je vjerojatno da je glavnom nosiocu posla, ruskom Gazpromu, uslijed rečenih udara ponestalo novca za dovršenje ambicioznog Južnog toka.
Cijena otkazivanja
Ono što dio komentatora ovih zbivanja osobito zanima jest kako se dogodilo to da Turska, odnosno predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, dosadašnji manje-više bespogovorni američki saveznik, tako lako uđe u posao i alijansu s Rusijom, a da za to nije pitao svog vašingtonskog patrona. Još je zanimljivije i to da se za sada iz Washingtona ne oglašavaju oko novog rusko-turskog aranžmana. Možda i zato, spekulira američki mjesečnik CounterPunch, jer je Turska i nadalje važan posrednik u dobavi bliskoistočne nafte. U svakom slučaju, jedan od zaključaka je da se pojavom “prgavog” Putina definitivno ruši unipolarni svijet nastao nakon kraha Sovjetskog Saveza te da je multipolarnost (osim SAD -a i zapadne Evrope, tu su još Kina, Rusija, zemlje BRICS-a…) posve izvjesna sudbina u narednom periodu.
Inače, u geopolitičkim su tumačenjima nafta i plin oduvijek bili interpretirani kao presudni faktori u ekonomskim ratovima. Podsjetimo na to da je američki predsjednik Ronald Reagan osamdesetih godina drastično smanjio cijenu barela nafte – na tek 22 dolara – što je, među ostalim, pridonijelo i raspadu SSSR-a, koji se uspeo na naftnom tržištu nakon prve naftne krize početkom sedamdesetih godina.
Vratimo li se današnjici pogledajmo najprije koje su posljedice odustajanja od projekta Južni tok na zemlje koje su trebale biti direktno uključene u njegovu realizaciju. Izvjestitelji tako kažu da je Putinova odluka u službenom Beogradu dočekana s neugodnim iznenađenjem. Poslovni.hr tako piše da je “za Srbiju otkazivanje projekta naročito snažan udarac. U 2008. godini ta je zemlja prodala većinski udjel u državnoj naftnoj i plinskoj tvrtki NIS ruskom Gazpromu. Tada je to srpska vlada nazvala ‘uslugom za uslugu’, očekujući preusmjeravanje Južnog toka kroz Srbiju. Gazprom je platio, kako tvrde analitičari, jeftinih 400 milijuna eura za udio u NIS-u, za njezine dvije rafinerije, mrežu benzinskih postaja, prava na istraživanje i druge pogodnosti. U sporazum, međutim, nije bila uključena obaveza izgradnje Južnog toka.”
Bugarska će izgubiti oko 600 milijuna dolara godišnje samo od predviđene naknade za isporuku plina, a sama se investicija planirala u visini od četiri milijarde dolara. Mađarska gubi investiciju u visini od 500 milijuna dolara, dok je na gubitku i Slovenija u koju se trebao sliti jedan krak. Neke od zemalja razmišljaju i da od Gazproma zatraže naknadu štete zbog otkazivanja projekta.
Alternative u LNG-u i frakcingu
Nakon otkazivanja Južnog toka, koji se nije trebao doticati teritorija Hrvatske, pojavili su se komentari o mogućim benefitima jednog takvog ishoda za tu zemlju. Jer se sada navodno pojavljuje šansa da se konačno krene u izgradnju terminala za ukapljeni plin, uz američku potporu. Tako ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak kaže: “Do 2020. godine trebali bi biti dovršeni svi infrastrukturni projekti. Hrvatska će postati energetsko čvorište ovog dijela Europe s tri ključna projekta – LNG-om na Krku, jadransko-jonskim plinovodom i vlastitom proizvodnjom. Procijenjena vrijednost LNG-a na Krku je 600 milijuna eura, a uz plinovode i kompresorske stanice premašuje i milijardu eura.”
Ovdje treba dodati da “naftno-plinska groznica” u nas traje veće neko vrijeme. Najprije su se pojavile glasine o mogućnostima dodatne eksploatacije nafte u Jadranskom moru, potom se, kako vidimo, nemale nade ulažu u krčki terminal ukapljenog plina, a kao važan korak u novoj energetskoj politici jest i nedavno doneseni Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, te uspostava agencije koja bi se time bavila, a čime je bitno dereguliran prostor istraživanja i eksploatacije nafte i plina u nas. Nije do kraja jasno, iako iz Agencije stalno tvrde da se u takvim istraživanjima u potpunosti poštuju visoki ekološki standardi, dozvoljava li se i u kojoj mjeri nekonvencionalni tip eksploatacije, točnije dozvoljava li se famozni fracking.
Riječ je o tehnologiji koja se koristi spornom metodom kojom se stijene lome vodom i kemikalijama pod visokim pritiskom te se iz njih tako izvlači nafta i plin. Kanadska publicistkinja Naomi Klein oko spomenute metode nema nimalo dvojbi. Vidi je kao novo oružje u američko-ruskom ekonomskom ratu. Prije šest mjeseci za Guardian je kazala: “Način na koji se Vladimir Putin može pobijediti jest da se evropsko tržište preplavi prirodnim plinom dobivenim metodom frackinga u SAD-u, ili bi bar industrija koja se time bavi, htjela da nas uvjeri u to, a američki Kongres je već pripremio dva zakona da bi ubrzao odobravanje te kontroverzne tehnološke procedure. Fracking (skraćenica od: hydraulic fracturing – hidraulično razbijanje) je ekstra prljava tehnologija trajnog usitnjavanja stijenja u dubokom podzemlju ubrizgavanjem velike količine vode i kemikalija. Iz stijenja izlazi metan koji se hvata na površini, zatim se skupom tehnologijom super-hlađenja prevodi u tečno stanje i potom se cjevovodima i brodovima može transportirati i do Evrope. Zbog velikih rizika koji obuhvaćaju potrese i trajne geološke i hidrološke poremećaje, kao i zbog visoke cijene, ta tehnologija se malo koristi, ali se smatra neizbježnom za budućnost kada bude nestalo nafte i plina iz konvencionalnih izvora.”
Energetski dio TTIP-a
Ovim se ponovo vraćamo na Balkan, gdje je, barem formalno, otpočela priča sa zaustavljanjem ruskog Južnog toka. Naime ranija državna tajnica Hillary Clinton je 2012. godine posjetila Bugarsku i tamošnjoj vladi obećala nemale ustupke ukoliko pristane na novu igru oko ulaska američkog plina preko LNG terminala i ako se, dakako, odustane od Južnog toka, a sve pod egidom da Evropi nafta mora stizati iz različitih izvora te da nikako ne smije ovisiti isključivo o ruskom plinu. Njezin nasljednik na istom mjestu John Kerry nešto je slično obećao Rumunjskoj, a i inače je cijela istočna Evropa, odnosno vlade tih zemalja, zainteresirana da pristupi novoj naftnoj i plinskoj politici diverzifikacije. Među stanovništvom bitno je manje entuzijazma vezano uz ekološki krajnje sporne metode eksploatacije, pa sad imamo situaciju da su neke zemlje, uslijed pritiska javnosti, stavile moratorij na fracking.
Postojanje problema vezanog uz izvoz nafte i plina iz Sjedinjenih Država u Evropu vrlo su brzo evidentirali i pregovarači iz Europske unije koji zadnje dvije godine s američkom stranom pokušavaju dogovoriti novi trgovinski savez poznat kao TTIP – Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership). Da se u tom sporazumu, pripremanom inače na krajnje tajnovit način i bez ikakve kontrole javnosti, dogovara i dugoročna nova energetska politika, mogli smo samo pretpostaviti, a nakon što su novinari Washington Posta u maju ove godine objavili tzv. non-paper u kojemu se vidi kako evropska strana od američke traži da SAD skine vlastiti embargo na izvoz sirove nafte donesen davne 1975. te da na taj način pripomogne Evropi da prebrodi krizu nastalu nakon sukoba u Ukrajini, to sad i znamo. Ponuda Amerikanaca na taj zahtjev u vidu prodaje energenata dobivenih od nekonvencionalne eksploatacije u tom svjetlu može biti protumačena kao vrhunski cinizam. Pa tako Amerikanci svog glavnog neprijatelja – Rusiju – dampingom pokušavaju izbaciti iz igre i tako monopolizirati evropsko tržište energenata. Pri tome svojim stalnim evropskim saveznicima na Zapadu Europe drsko uvaljuju problematičnu tehnologiju, pri tome bezočno pomažući svojim naftnim kompanijama da dobiju unosne koncesije na ekstrahiranje plina iz škriljevca, dok istočnim Evropljanima rade sve to isto, samo upakirano s antiruskom histerijom i potrebnom dozom militarizma.