Dok u brojnim državama EU raste broj siromašnih radnika i minimalna plaća često nije iznad linije rizika od siromaštva, u polovici država EU brojni radnici uopće nisu uključeni u pravo na zakonski propisanu minimalnu plaću. Europska sindikalna konfederacija ETUC provela je istraživanje o pravu na minimalnu plaću u EU i došla do zaključka da radnici u polovici članica EU ne ostvaruju pravo na zakonski propisanu minimalnu plaću zbog svoje dobi, vrste zanimanja ili činjenice da imaju invaliditet.
Najčešći razlog zbog kojeg su radnici isključeni iz prava na minimalnu plaću je diskriminacija zbog dobi – u osam članica EU radnici mlađi od 21 godine dobivaju plaću u iznosu od 70% minimalne plaće (Njemačka, Grčka, Irska, Latvija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal i Rumunjska). Na primjer, osamnaestogodišnji radnik/ica u Nizozemskoj zarađuje samo 10.917 eura godišnje, umjesto 21.835 eura, koliko bi zarađivao da ostvaruje pravo na minimalnu plaću. U osam država događa se i diskriminacija prema drugim osnovama, npr. diskriminacija sezonskih radnika/ica, radnika/ica u kućanstvu (Cipar, Francuska, Njemačka,Grčka, Mađarska), pomorskih radnika/ica (Malta), radnika/ica na javnim radovima (Mađarska) i radnika s invaliditetom – primjer za to je Portugal, gdje radnici s invaliditetom zarađuju samo polovicu iznosa minimalne plaće.
Zaključci ETUC-a temelje se na istrazi Vijeća Europe o kršenju prava na pravednu plaću i na procjeni utjecaja predložene direktive Europske komisije o povećanju minimalne plaće u EU. U tom dokumentu piše da odstupanja od zakonski propisanog iznosa minimalne plaće “mogu produbiti postojeće nejednakosti za ranjive skupine radnika”, što je suprotno argumentima udruga poslodavaca o tome kako mogućnost rada za plaću nižu od minimalne plaće može olakšati put do zaposlenja za te skupine radnika. S time se slaže i Esther Lynch, zamjenica glavnog tajnika Europske sindikalne konfederacije koja je prokomentirala rezultate: “Velike tvrtke diljem Europe pronalaze rupe u zakonu koje im omogućuju da mlade ljude, žene i migrante tretiraju kao jeftinu radnu snagu, i na taj način potkopavaju temeljni smisao minimalne plaće. Umjesto da pomognu najranjivijim članovima društva da dođu do zaposlenja, ove iznimke od prava na zakonski propisanu minimalnu plaću ih drže u siromaštvu. Rad za plaću ispod razine minimalne plaće, koji često krši međunarodne standarde ljudskih prava, trebao bi biti zabranjen u cijeloj Europi. Ti radnici obavljaju iste poslove, plaćaju iste poreze, njihova hrana i stanarina koštaju isto kao i svačija, i stoga ne postoji opravdanje za to da ih se plaća manje nego druge.”