Nedavno je osnovan tzv. Hrvatski radikalnofeministički pokret koji među ostalim transrodne žene smatra stvarnom prijetnjom za sigurne ženske prostore, a lijevi feminizam smatra licemjernim jer se zalaže za jačanje radničkih i socijalnih prava seksualnih radnica/ika. Iako iza HRP-a unatoč nazivu ne stoji pokret, njegovi stavovi su dio šireg trenda radikalnog feminizma koji isključuje trans osobe. Za Bilten o toj pojavi piše Petra Karmelić, članica Platforme za reproduktivnu pravdu, fAktiva i Ponosnog Zagreba.
Onima koji_e prate feminističke debate sigurno nije promakao sukob vezan uz odnos feminizma i trans aktivizma koji je odnedavno aktualan i na hrvatskoj feminističkoj sceni nakon što se prelio iz Srbije. Rasprave su intenzivne, a pokušaji da se među sukobljenim stranama izgrade mostovi su neslavno propali. Iako je za mnoge od nas ovakav razvoj situacije težak i bolan za promatrati ili smo čak ostale bez dugogodišnjih prijateljica, drugarica i mentorica, ovakva mjesta su važna jer stvaraju prilike da pokret postane uključiviji, a samim time i snažniji.
Ne planiram u tekstu predstavljati sukobljene argumentacije ili pokušavati dokazati koja strana je teorijski rafiniranija jer smatram da transfobiji u feminizmu nema mjesta. Upravo zato je zabrinjavajuće osnivanje Hrvatskog radikalnofeminističkog pokreta u čijem proglasu se navodi kako ženama smatraju odrasle ljudske osobe ženskog spola, a biološku činjenicu spola bitnim čimbenikom koji motivira eksploataciju žena zbog mogućnosti trudnoće i rađanja i specifičnih oblika ranjivosti vezanih za biološku razliku, čime se jednoznačno svrstavaju u trans isključive radikalne feministkinje (TERF).
Teorija koja isključuje iskustvo
No, krenimo od početka. Radikalni feminizam izrastao je iz feminizma “drugog vala“ 1970-ih i neupitno je da je zadužio žene brojim izborenim promjenama, posebice u području seksualnog i obiteljskog nasilja kojim se najintenzivnije bavi. Ne bi bilo fer zanemariti hrabre iskorake koje su pripadnice ove struje učinile i važno je napomenuti da ni neke od glavnih figura radikalnog feminizma, poput Andree Dworkin, ne podržavaju isključivanje trans žena iz feminističkih i ženskih prostora. Ipak, odbacujući novije spoznaje unutar feminističke teorije i ne slušajući iskustva brojnih ljudi, radikalni feminizam ostao je jednim od konzervativnijih feminističkih struja. Usko shvaćanje patrijarhata kao sistema muške dominacije nad ženama unutar kojeg su muškarci nasilnici a žene žrtve, definira žene kao klasu podređenu zbog svoje reproduktivne funkcije. Ovime se ponovno vraća na biološki esencijalizam i ne ostavlja se prostora za to da bi itko drugi osim žena s maternicom mogao biti žena, čime borba nužno postaje isključiva. U tome nema ničeg progresivnog ni radikalnog.
S druge strane, razne druge struje feminizma uviđaju da priča nije toliko jednostavna. Stoga intersekcionalni feminizam govori o različitim vrstama opresije koje se preklapaju kroz svakog_u od nas, dok marksistički feminizam smatra da patrijarhat ima materijalnu osnovu koja nije izravno povezana s biološkom razlikom već je spolna podjela poslova funkcionalna za kapitalizam jer mu čini uštede. Naime, reproduktivni rad koji pretežito obavljaju žene u skladu sa svojom tradicionalnom rodnom ulogom često ostaje neplaćen ili potplaćen. Koja god feministička struja nam bila draga, treba biti svjestan_na da je teorija odvojena od življenog iskustva samoj sebi svrha i često može biti nasilna prema pojedincima_kama čija iskustva ne upadaju u stroge znanstvene kategorije. Dok se radikalni feminizam poziva na biološke činjenice, feminističke teorije i prakse od svojih početaka kritiziraju “objektivne“ kategorije znanja, svjesne toga da produkcija znanja nije lišena ideologije, da njome dominiraju muškarci te da znanstveni koncepti jesu u raskoraku sa življenim iskustvom1. Pa iako nam TERF-ovke govore kako one nemaju ništa protiv trans osoba i direktno ih ne ugrožavaju, one potiču strukturno nasilje nad njima i onemogućavaju im pristup zdravstvenim uslugama, ali i građanskim pravima. Slično kako i seksualnim radnicama otežavaju pristup radničkim pravima i zdravstvenoj skrbi.
Slično kao što TERF-ovke oduzimaju glas trans ženama jer one ne upadaju u njihovu esencijalističku definiciju žene, tako oduzimaju glas i seksualnim radnicama koje vide isključivo kao žrtve muškog nasilja. U svom proglasu navode i kako istraživanja pokazuju da “žene u prostituciju najčešće ulaze kao maloljetnice bez adekvatne obiteljske skrbi i kao žrtve trgovine ljudima”. Osim što ovi podaci nisu točni i manipuliraju statistikom kako bi bolje poslužila svrsi, ovakav način razumijevanja seksualnog rada oduzima ženama autonomiju, glas i mogućnost da se organiziraju oko radničkih prava te ostavlja radnice u izrazito ranjivoj poziciji bez za neke jedinog izvora prihoda i izložene raznim oblicima nasilja. Organizacije poput Human Rights Watcha i Amnesty Internationala, ali i – još važnije – same seksualne radnice, pozivaju na dekriminalizaciju prostitucije kako bi se smanjila eksploatacija žena.
Vrlo je problematično ne slušati same žene za čije se interese radikalnofeministički pokret nominalno bori, pričati o trans pravima i pravima seksualnih radnica bez da ih se uključuje u rasprave, dok se negiraju njihova iskustva jer se ne poklapaju s teorijskim konceptima ili ih kompliciraju. Pozicija koja se na taj način zauzima je patronizirajuća, moralizirajuća, ali i etički pogrešna.
Tko je subjekt feminističke borbe?
Ova tema otvara i pitanje tko je subjekt feminističke borbe, to jest čija iskustva ona reprezentira i za čije se interese bori. TERF-ovke nam se nameću kao “istinske” feministkinje, kao one koje nisu zaluđene postmodernim identitetskim teorijama i liberalizmom, te predstavljaju svoju borbu kao univerzalnu žensku borbu, dok istovremeno isključuju cijelu lepezu ženskih iskustava, kao što su iskustva trans žena i seksualnih radnica.
Univerzalnog ženskog iskustva nema i nijedan feministički pokret ne predstavlja interese svih žena. Specifične borbe su svakako nužne i dobrodošle, ali brisanje i isključivanje tuđih iskustava i borbi te moraliziranje se nažalost čine primarnim ciljevima TERF-ovki koje kao da se boje ostati bez svojih pozicija moći dok borbu za društvo koje uistinu poštuje i podržava sve spolne, rodne i seksualne identitete ispunjavaju sve različitiji glasovi.
Van zdrave pameti je argument da su trans žene ugroza ženskim pravima i sigurnosti. To nam pokazuje i primjer Islanda gdje su sve feminističke organizacije poduprle zakon o trans pravima a nijedna žena nije ostala bez svojih prava. Što se sigurnih prostora za žene tiče, žene trebaju biti sigurne i slobodne od nasilja, a ne od muškaraca ili trans osoba. Sramotno je usmjeravati energiju na borbu protiv drugih potlačenih i deprivilegiranih skupina, dok je istovremeno besmisleno jer ne gađa u srž problema.
Feministička i trans borba uistinu jesu u mnogočemu komplementarne. Podaci nam pokazuju da trans žene doživljavaju razne oblike nasilja kao i cis žene, čak i puno češće. Samo iskustvo trans osoba narušava binarnost spola/roda i time potkopava sistem tradicionalnih rodnih uloga koji je toliko opresivan za žene, ali i sve ostale identitete koji se opiru ukalupljivanju u ovu binarnost. Također, borba za tjelesnu autonomiju i kvalitetnu te dostupnu zdravstvenu skrb zajednički su nazivnik cis i trans žena. Trans i cis žene mogu i moraju biti saveznice te učiti jedne od drugih.
Feminizmu trebaju različite feminističke pozicije i struje, trebaju mu konstruktivne rasprave i neslaganja. Takva su mjesta vrijedna, ali nipošto ne smijemo isključivati i brisati trans ili bilo koje druge osobe i iskustva. TERF pokret samo mimikrira feminizam, ali on to nije jer poništava temeljne feminističke principe solidarnosti i nenasilja te je kao takav ne samo štetan za trans osobe, već i sramotan za cijeli pokret čijim se dijelom predstavlja. Stoga, naša je obveza i odgovornost, kako prema trans osobama, tako i prema feminističkom pokretu, ograditi se od takvih isključivih tendencija te ih izravno osuditi. Feministički_a saveznik_ica je svatko tko želi dati svoj doprinos u izgradnji pravednijeg društva, neovisno o svojim genitalijama.
- Ali čak i da se pozivamo na biologiju kao objektivno i neutralno znanje te zanemarimo feminističku kritiku, velik broj recentnih istraživanja ide u prilog tome da stvarno iskustvo spola uistinu reduciramo ako ga shvaćamo kao binaran koncept. Naime, interspolne osobe kojih u populaciji ima oko 1,7%, ali i različita iskustva življenja spola navode nas na to da se naša tijela i iskustva nalaze i kreću po cijelom spektru između idealtipskog muškarca i idealtipske žene. [↩]