Utakmicom između Italije i Turske u Rimu večeras počinje Europsko prvenstvo u nogometu. Bit će to po mnogočemu specifično prvenstvo. Za početak, trebalo se odigrati lani, ali je zbog pandemije odgođeno. Za razliku od prijašnjih prvenstava koji su se tradicionalno igrali u jednoj ili dvije zemlje, ovo će se odigrati na stadionima širom Europe. A kako spomenuta pandemija i dalje diktira živote, kapaciteti tih stadiona će biti ograničeni i u priličnoj mjeri izostat će uobičajeni navijački rituali. Ali zato ćemo svjedočiti jednom drugom “ritualu” koji izaziva brojne prijepore u gotovo svim zemljama sudionicama.
Riječ je o već sada dobro poznatom klečanju igraču prije početka utakmice kojim se protestira protiv rasne nejednakosti i diskriminacije. Sve je započelo gestom igrača američkog nogometa Colina Kaepernicka 2016. godine. On je klečao za vrijeme intoniranja američke himne prije utakmice. Nakon prošlogodišnjih prosvjeda iniciranih ubojstvom Georgea Floyda u Minneapolisu, gesta klečanja se pretvorila u gotovo međunarodni simbol borbe protiv rasizma i zaživjela i na europskim nogometnim terenima, pogotovo u Engleskoj. Gestu su preuzele i brojne reprezentacije, pogotovo one koje u svojim redovima imaju veći broj tamnoputih igrača.
No, kao što se moglo očekivati, nisu baš svi skloni takvoj anti-rasističkoj poruci. Razlozi su varirali. Prvi igrač u engleskoj Premier ligi koji je prestao klečati je bio Wilfred Zaha iz Crystal Palacea, inače tamne boje kože. Prema njemu, klečanje je degradirajuće i igrači bi trebali stajati uspravno u borbi protiv rasizma. No, bilo je i onih koji se klečanju nisu usprotivili zbog koreografske učinkovitosti. Situacija je eskalirala na nedavno odigranom dvoboju između Engleske i Rumunjske u sklopu priprema za Europsko prvenstvo. Dio prisutnih navijača je na klečanje odgovorio zviždanjem i tako jasno dao do znanja da ne podržava borbu protiv rasizma na nogometnom terenu. Najefektniji odgovor tom činu priložio je legendarni engleski centarfor Gary Lineker na svom Twitter profilu: “Ako zviždiš engleskim igračima zbog klečanja, onda si dio razlog zbog kojeg igrači kleče.”
Reakcija navijača je mnoge ponukala na zaključak da je prošle godine klečanje “prolazilo” upravo zato što na tribinama nije bilo navijača koji često nisu skloni takvom tipu poruka. Ta je pretpostavka za sobom često povlačila i zaključak o neautentičnosti same geste. Ako je navijači ne podržavaju onda je ona naprosto isprazna. Međutim, nedavno obavljeno istraživanje o stavovima navijača o toj temi nudi sasvim drugu sliku. Istraživanjem su obuhvaćeni navijači u devet zemalja: Engleskoj, Walesu, Škotskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj i Portugalu. U osam od tih devet zemalja navijači podržavaju klečanje igrača, dok su jedino u Nizozemskoj podijeljeni. Dakle, teza po kojoj se radi o isključivo neautentičnoj gesti koju publici nameću nogometni establišment, “woke korporacije” i preplaćeni igrači teško da stoji.
S obzirom na to da i Hrvatska sudjeluje na prvenstvu, rasprava se nije mogla izbjeći ni u našoj javnosti. Ona se zakotrljala nakon prijateljske utakmice protiv Belgije u Bruxellesu prije nekoliko dana. Nogometaši Belgije su klekli, dok su hrvatske im kolege ostale u stavu mirno. U prvim danima nakon utakmice nije bilo pretjeranih reakcija osim trijumfalizma desničarskih portala. No, postepeno se čulo sve više glasova i stavova na temu, a kulminiralo je jučerašnjim priopćenjem Hrvatskom nogometnog saveza (HNS) u kojem je obznanjeno da hrvatski igrači ne namjeravaju klečati na terenu. Sama ta odluka nije posebno zanimljiva ni sporna koliko objašnjenja koja iza nje stoje: bila to službena HNS-a ili ona koja cirkuliraju u novinskim izdvojenim mišljenjima i na društvenim mrežama.
Argumentacijske eskivaže
Teško se oteti dojmu da ta objašnjenja više služe relativizaciji rasizma nego sumnji u učinkovitost i legitimnost klečanja kao oblika borbe protiv rasizma. U tom je pogledu simptomatična izjava glasnogovornika HNS-a Tomislava Pacaka: “Poštujemo pravo svakog pojedinca i organizacije da odabere svoj stav o rasizmu.” Ova izjava koja implicira da je i pozitivan stav o rasizmu legitiman stav o rasizmu, prikladno određuje okvir u kojem se rasprava odvija. Naravno, nitko neće otvoreno reći da je rasist i većina sudionika u raspravi zasigurno to nisu, ali skloni su relativizaciji problema na milijun načina. Obrana izbora hrvatskih reprezentativaca da ne kleče postala je poprište eskivaža ključnog pitanja.
Vjerojatno najbizarnija argumentacija je ona po kojoj odluka naših igrača predstavlja svojevrsnu anti-imperijalističku gestu. Tu je sve krenulo od koreografske semantike koja u klečanju prije svega vidi podaništvo. Nastavno na taj pomak u percepciji se nadovezalo spomenuto priopćenje HNS-a po kojem klečanje u Hrvatskoj nikad nije bilo simbol borbe protiv rasizma i diskriminacije, a koje je svoju politički zaoštrenu formulu zadobilo u naslovima na portalima: Hrvati nikad nisu klečali! Riječ je, dakle, o gesti otpora prema tuđinskim vlastima koja svoje uporište ima u slavnoj povijesti našeg naroda. Raznim primjerima klečanja, pogotovo naših elita kroz povijest, ovdje se nećemo baviti, već ćemo samo postaviti jedno pitanje: a što su to simboli borbe protiv rasizma i diskriminacije u Hrvatskoj? Pa da to igrači naprave. I jedan kratak podsjetnik: nigdje do prije pet godina to nije bio simbol borbe protiv rasizma i diskriminacije.
Taj navodni anti-imperijalistički ton geste odbijanja klečanja svoju uvjerljivost nastoji pronaći u već standardnom desničarskom narativu po kojem svijetom vlada koalicija liberalnog establišmenta i raznih manjina, a sve na štetu “običnih ljudi”. Kakvu točno štetu “običnim ljudima” čini klečanje igrača nije baš jasno. Daleko od toga da sama gesta klečanja nije zadobila i svoj komercijalni preljev i da ne služi dijelu establišmenta kao “dokaz” njihove borbe protiv rasizma, ali mjerenje njene učinkovitosti i ispraznosti ne može se odvijati na terenu koji rasnu diskriminaciju u najboljem slučaju ignorira. Riječ je o parazitiranju desnice na neautentičnoj borbi protiv rasizma koju vodi dio establišmenta. Ali PR taktika establišmenta nije dokaz da rasizam ne postoji, upravo suprotno. No, tim ljudima nije bilo “autentično” ni kad su tamnoputi NBA igrači prosvjedovali jer su bogati, a ni kad su “obični crnci” to činili jer su izmanipulirani i razbijaju izloge. Nitko ne može zadovoljiti te visoke kriterije. U tome je cijeli trik.
Drugi rukavac slične argumentacije seže u povijest i tvrdi da to nije “naš problem”. Prosvjedi su ispravni, ali mi nismo poput Engleske i Belgije imali kolonije po Africi i nemamo se mi zašto sramiti i klečati. Ne samo da nismo imali kolonije već smo i sami bili potlačeni još tamo od kletve kralja Zvonimira. Povijesne činjenice koje tvore ovu argumentaciju nisu sporne, samo ne vode nužno do zaključka po kojem je odabir ne-klečanja povijesno-politički ispravan. Zar nas i vlastita potlačenost ne obvezuje na solidarnost s drugima? Čak i da smo potpuno “neutralni” u povijesnim previranjima, zašto se određena gesta solidarnosti ne može napraviti bez obzira na eventualno nepostojanje dodirnih točaka kroz povijest? Ili da se vratimo u sadašnjost: jesmo li toliko nevini ako uzmemo obzir što naša policija radi na granicama tamnoputim ljudima? Jesmo li toliko nevini ako nam je izbornik mlade U-19 reprezentacije Josip Šimunić koji je vikao “Za dom spremni” na punom Maksimiru i posao dobio prije zbog toga nego zbog kompetencija i iskustva?
Treća pak razina argumentacije je ona po kojoj politici nije mjesto u sportu. Ta se legendarna pozicija zasniva na čitavom spletu neodrživih pretpostavki. Prvenstveno zaboravlja da je trenutno stanje sporta rezultat političke povijesti sporta, a ne emanacija čiste ideje sporta koja se može i ne mora kontaminirati politikom. Dovoljno se samo prisjetiti da tamnoputi sportaši nisu uvijek bili normalna pojava na sportskim terenima i da se za to itekako trebalo izboriti. Slična stvar vrijedi i za ženski sport. Visoka cijena ulaznica je također političko pitanje: na taj se način radnička klasa doslovno otjerala s engleskih nogometnih stadiona. Postoji još cijeli niz političkih pitanja na kojima se prelamala povijest sporta, a njegova priželjkivana apolitičnost je iluzija zasnovana na vlastitoj komociji i važnije – meritokratskoj dimenziji sporta, pogotovo nogometa, kojoj ne svjedočimo u ostalim područjima društvenog života.
I ta meritokracija je, dakako, izborena, ali ona danas funkcionira kao dokaz apolitičnosti sporta. Za vrijeme prošlog Svjetskog prvenstva u nogometu na kojem je Hrvatska osvojila srebro, mediji su bili preplavljeni teškim životnim pričama naših nogometaša: od siromaštva do ratnog izbjeglištva. Unatoč svemu, na kraju su uspjeli jer su bili talentirani i vrijedni. Cijela nacija je bila dirnuta tim pričama. Ne predstavlja li klečanje određeni oblik borbe za realizaciju brojnih novih takvih priča? Nije li borba protiv diskriminacije samo želja da se ljudima dopusti da u bilo kojem području uspiju isključivo na temelju svog talenta i rada? I da klasna pozadina, rasa, rod, nacija ili seksualna orijentacija u tome ne igraju nikakvu ulogu? Ako nas je dirnuo uspjeh Luke Modrića koji je započeo životni put čuvanjem ovaca na Velebitu, zašto ne bi, makar simbolično i vjerojatno neefikasno, sudjelovali u gesti koja će možda sličan put omogućiti nekom sličnom dječaku ili djevojčici druge boje kože?