Interdisciplinarnost znanosti dugo smo promatrali kroz njezinu političku ekonomiju, kroz socijalnu stratifikaciju koju ona uzrokuje, onemogućavajući ili makar otežavajući pristup radničke klase vrhunskom obrazovanju, itd. No dekade prolaze, a interdisciplinarne znanosti, usprkos marksističkim kritikama, daju takve rezultate kakve i marksisti sami žele vidjeti. Danas ćemo se baviti jednim takvim istraživanjem koje su ovoga mjeseca objavili Timothy M. Waring i Zachary T. Wood u Proceedings of the Royal Society u području bioloških znanosti.
Waring i Wood su u svom radu postavili pitanje može li kultura potaknuti evoluciju? Neobično pitanje, jer se do sada evolucija čovjeka uvijek proučavala gotovo isključivo kroz biologiju. Prve promjene u pristupu ovim pitanjima nisu nastale u 21. stoljeću, već sredinom 20. kada su kružoci marksističkih biologa u SAD-u počeli postavljati pitanja utjecaja okoline na evoluciju čovjeka. Oni su prvi razriješili klasičnu binarnu “ili-ili” zamku i postavili pitanje omjera utjecaja okoline i genetike na čovjeka, te su tako nastali počeci epigenetike, znanosti koja se bavi utjecajem okoliša na promjenu ljudskih gena. Istraživanje kojim se bavimo danas, 60-ak godina kasnije, otišlo je korak dalje, i pokušava ponuditi paradigmu utjecaja kulture na genetiku čovjeka. Da utjecaji postoje nije novost. Posljednjih dekada znanstvenici su otkrivali da se trauma prethodne generacije može genetski prenijeti na iduću (istraživalo se na Židovima koji su preživjeli koncentracijske logore), i da trauma – na primjer dugotrajna glad – može fizički izmijeniti naše tijelo i pretvoriti nas kasnije u gojazne ljude.
Waring i Wood postuliraju da “kultura ima veći adaptivni potencijal od gena i vjerojatno je pokretač ljudske evolucije”. To znači da se evolucijski utjecaj kulture uglavnom se razvija kroz kulturno organizirane skupine, koje su u posljednjih tisućljećima dominirale ljudskim djelatnostima. Drugo, i još važnije, ističu Waring i Wood: “čini se da uloga kulture raste, sve više zaobilazeći genetsku evoluciju i slabeći genetski potencijal adaptacije“. Njihova otkrića sugeriraju da bi se odnos, odnosno “koevolucija gena i kulture” trebala proučavati putem utjecaja evolucijskog prijelaza iz nasljeđivanja u kulturu (“iz gena u kulturu”). Zajedno, ova otkrića sugeriraju da ljudski dugoročni GCC (gene–culture coevolution) karakterizira evolucijski prijelaz u nasljeđivanju (iz gena u kulturu) koji podrazumijeva prijelaz u individualnost (iz genetske jedinke u kulturnu skupinu). Stoga bi se istraživanje o GCC-u trebalo usredotočiti na mogućnost trajne tranzicije u sustavu ljudskog nasljeđa.
Kritika pristupa
Kritiku vlastitog pristupa Waring i Wood ponudili su citirajući evolucijskog biologa Eörsa Szathmárya koji pak smatra da je ljudska ‘grupna struktura previše prolazna da bi omogućila glavni prijelaz u evoluciji u čisto biološkom smislu’. Slično njemu smatraju i drugi evolucionisti koji inzistiraju na fulidnosti i nestalnosti ljudskih skupina, kao i činjenicu da ljudi imaju sposobnost građenja višestrukih grupnih identiteta. Ukratko, biolozi smatraju da je koncept “superorganizma” neprimjeren opis ljudskog evolucijskog statusa. Gledano iz ove perspektive, aspekti ljudskog društva, društvene organizacije i socijalne spoznaje mogu ometati ljudski genetski individualni evolucijski prijelaz.
Pregledom literature, autori su međutim pronašli i drugačije teze, bliže njihovim stavovima. Po tome, ljudsko društvo može proći evolucijsku tranziciju kroz kulturne procese stoga predlažu uvođenje koncepta “kulturna evolucijska tranzicija” koji podrazumijeva da kulturna evolucija olakšava promjene u kulturnoj i društvenoj organizaciji, i da su te promjene različite oblikom i sadržajem od biološke organizacije koja je primarno podložna genetskoj evoluciji. Drugim riječima, određeni tip ljudske evolucije ne može se objasniti biološkom, već je potrebno u obzir uzeti i kulturološke faktore. Također, dok je biološka tranzicija individualna (od jedinke do jedinke), kulturološka premješta težište evolucije na društvene skupine, ili kako sami kažu: “U kulturnoj evolucijskoj tranziciji pojedinca ljestvica kulturne i društvene organizacije prebacuje se s pojedinačnih ljudi ili manjih društvenih jedinica na veće skupine sastavljene od mnogih takvih jedinica putem kulturne evolucije koja djeluje bez nužne promjene gena.”
U paradigmi kulturne evolucije koja može dovesti do biološke, autori tvrde da su prije kutlurne evolucijske tranzicije dominantne razine kontrole prilagodbe i nasljeđivanja kulturnih osobina bile organizirane na razini jedinke, samci, ili na razini obitelji te maksimalno regionalne vlasti. No, nakon kulturno evolucijskog pomaka, razina kontrole odvija se na razini kulturne skupine (klan, pleme, nacija). Osim što u svome tekstu navode brojna istraživanja koja bi ovo potvrdila, autori također podsjećaju na prve antropološke rasprave, stare i više od sto godina, u kojima su se prvi antropolozi pitali je li društvo nova razina organizacije inteligencije, odnosno je li društvo “superorganizam”. U sličnim raspravama već se ranije postuliralo da je poljoprivredna revolucija jedna takva točka koja je uvjetovala nastanak velikih i složenih društava, te naglašavaju da je ljudska vrsta odnosno društvo, doživjelo više takvih evolucijskih tranzicija koje omogućuju stvaranje institucija, promiču kooperaciju na uštrb kompetitivnosti i olakšavaju podjelu rada. Premda je ovako promatrajući lako razviti razne modele različitih utjecaja biologije i kulture, za sada su oni nedovoljno razvijeni i nije jasno koji su točno odnosi biološke i kulturološke organizacije ljudi. Stvar je dodatno otežana činjenicom da istraživanja u biologiji sugeriraju da kultura i društvena organizacija mogu ometati individualnu genetsku evoluciju, dok istraživanja u antropologiji sugeriraju da su se možda dogodili višestruki kulturni prijelazi koji ipak ostaju nekako odvojeni od genetskog.
Uloga kulture
Ljudska kultura predstavlja drugi sustav adaptivnog nasljeđivanja kod ljudi. Sastavljena od društveno prenesenih informacija, uključujući jezik, vjerovanja, norme, institucije i tehnologiju, kultura ima velik utjecaj na to kako ljudi preživljavaju i prilagođavaju se u danom okruženju. Kulturna se evolucija također mehanički razlikuje od genetske evolucije na više načina. Primjerice, dok je genetsko nasljeđivanje primarno vertikalno i nestrateško za primatelja, kulturno nasljeđivanje često se događa strateškim socijalnim učenjem, uključuje mnoge kulturne modele i može se dogoditi u vertikalnom, horizontalnom ili kosom smjeru u odnosu na genetske loze. Nadalje, dok su genetske varijacije u velikoj mjeri slučajne, kulturne varijacije mogu se “voditi” namjernim inovacijama, a nakupljanje kulturnih varijacija može biti brže. Dakle, kultura pruža negenetski sustav adaptivnog nasljeđivanja koji se u osnovi razlikuje od genetskog nasljeđivanja na strukturnoj razini. Ukratko, kulturno nasljeđivanje nije paralelno s genetskim. Genetski materijal prenosi se fizički, razmnožavanjem i stvaranjem potomaka, dakle izravno se prenosi i pasivno nasljeđuje. Kulturne se osobine s druge strane prenose aktivnim postupkom rekonstruktivnog fenotipskog zaključivanja i selektivnog oponašanja od strane učenika. (vidi sliku)
Kulturno nasljeđe može imati veći prilagodbeni potencijal od genetskog nasljeđa zbog svojih mehaničkih razlika. Zapravo, primarno objašnjenje nastanka samog sustava ljudskog kulturnog nasljeđa jest da on pruža fleksibilniji i brži sustav evolucije ponašanja nego što to dopušta samo genetika. Dokazi i teorija podupiru tvrdnju da je kulturna evolucija brža od genetske. Jednostavan razlog ove razlike je taj što “vrijeme generacije”, G, kulturnog prijenosa može biti za redove veličine kraće od genetskog prijenosa. U ljudi se prosječno vrijeme između rođenja roditelja i rođenja njihovog potomstva, genetski G, kreće od otprilike 2 do 3 desetljeća, dok kulturno G, prosječno vrijeme između učenja neke informacije i njezinog prijenosa, varira od sekundi do desetljeća. Stoga je razumno pretpostaviti da kulturno nasljeđe može pružiti veću prilagodbenu sposobnost od genetskog nasljeđa.
Doista, postoje snažni dokazi da je kultura glavna prilagodbena sila u evoluciji mnogih životinjskih vrsta, među kojima ljudi pokazuju i najsnažnije dokaze i najveće utjecaje. Ljudska je kultura daleko najsloženiji i najopsežniji oblik kulture, a njezin je utjecaj na ljudsku genetiku odgovarajuće dubok. Smatra se da su ljudi stekli značajne genetske promjene kao rezultat dugoročne gensko-kulturne-koevolucije, uključujući dramatične probavne promjene, pojavu poslušnosti i smanjenu agresiju, modificirane glasnice, kognitivni aparat za socijalno učenje i internalizacija normi. Očito genetsko prilagođavanje kulturne evolucije kod ljudi podupire prijedlog da bi kulturna evolucija mogla biti prilagodljivija od genetske evolucije. To još uvijek potkrepljuje korespondencija između rasta razmjera i složenosti naših društvenih sustava i pojave naše vrste kao dominantne ekološke sile na Zemlji. Ovaj dokaz daleko više od puke promjene ljudske evolucije sugerira da je ljudsko kulturno nasljeđe od globalnog evolucijskog značaja.
Grupa je moćnija od pojedinca
Ljudska je kultura također strukturirana više u odnosu na ljudske gene. Prvo, kulturno organizirane skupine obično su moćnije od pojedinaca. Ova jednostavna činjenica ima evolucijski značaj jer znači da se kulturno organizirane skupine mogu razmnožavati, čak i na štetu prosječne individualne spremnosti. Što je najvažnije, grupni odabir o kulturnim varijacijama olakšavaju mehanizmi koji nemaju genetske paralele, uključujući sukladnost i socijalno obilježavanje, kao i nove procese unutar skupina kao što je ravnotežni odabir na institucijama. Drugo, natjecanje između kulturno organiziranih skupina olakšava razvoj suradnje unutar grupa što dovodi do širenja ljudske suradnje i prosocijalnih tendencija, često s genetskom osnovom. Treće, čini se da kulturno organizirane skupine rješavaju adaptivne probleme brže od pojedinaca putem složene vrijednosti socijalnog učenja i kulturnog prijenosa u skupinama. Društva mogu djelovati na način da svakog svog člana učine inovativnijim nego što bi inače bio pojedinačno.
Doista, veće skupine sa zajedničkom kulturom mogu brže postići kulturne prilagodbe na razini grupe od manjih skupina. Na primjer, u Oceaniji veličina populacije predviđa tehnološku složenost u nedostatku varijabilnosti okoliša. Slično tome, jezici s više govornika imaju tendenciju da budu učinkovitiji iz perspektive teoretske informacije, vjerojatno zato što se stopa razvoja jezika povećava s veličinom stanovništva. Ukratko, čini se da je kulturna prilagodba na razini skupine glavna snaga u ljudskoj evoluciji općenito, čak iako je grupni odabir rijetkost u genetskim sustavima. Općenito se vjeruje da kulturna evolucija pokazuje tri bitne karakteristike u odnosu na genetsku evoluciju: ona je tendencija brže, ima veće opće prilagodljive sposobnosti i generira prilagodbu na razini grupe. Čini se da ti učinci oblikuju i dugoročne obrasce gensko-kulturne-koevolucije, ističu autori.