U Europi se ovoga tjedna koplja lome oko pitanja buduće prenamjene plinskih cjevovoda u puteve za transport hidrogena, odnosno vodika, koje je spasonosno gorivo EU u narednom periodu. Istovremeno u Hrvatskoj, u saborsku raspravu je napokon došla tema jednokratnih plastičnih vrećica, nešto što je Europski parlament toliko davno zabranio da se priča jedva još, povremeno, spominje u medijima. Usprkos zabrani, gotovo ništa se u našim svakodnevnim životima nije promijenilo, a plastične vrećice i dalje su u kontinuiranoj svakodnevnoj upotrebi. Otprilike tako čini se da će biti i sa energetskom politikom.
Cijeli tjedan, predstavnici većine zemalja daju novinarima izjave na pitanja plina i hidrogena. Kako su se uopće ove dvije teme spojile? Vrlo jednostavno, hidrogen se može dobiti elektrolizom od raznih sirovina, a najdostupnija i najjeftinija, no ne i klimatski najpovoljnija, mogla bi biti upravo fosilna goriva, posebice zemni plin. Štoviše, hidrogen, izrazito reaktivan (zapaljiv) plin, može se transportirati plinskim cijevima tako da se smjese pomiješaju na kemijski siguran način i onda se razdvajaju na krajnjim punktovima. Čak 20 posto plinovoda može se jeftino preusmjeriti za transport hidrogena, bez dodatnih ulaganja. Stoga plinska pitanja i dalje kotiraju visoko na listi prioriteta. Usput je upravo završen Sjeverni tok 2, čijim ćemo se epilogom na Biltenu baviti idući tjedan.
Cijela plinsko-hidrogenska priča prošla je tobože kako bi se zaštitile periferne članice Unije koje zaista ovise o plinu i “nemaju” zapravo drugih energenata. Koliko je to apsurdna argumentacija govori činjenica da te periferne zemlje nisu Poljska i Mađarska npr. već otočne zemlje Cipar i Malta, dakle zemlje bogate morem i valovima, suncem i vjetrom. Međutim, kad se politika pokušava raditi tako da se tobože očuvaju postojeća radna mjesta, da se postojeća infrastruktura prilagodi što prije za bilo kakve ugljično neutralne izvore, kako bi se šteta sanirala što prije, zapravo se nema vremena baviti kapitalnim interesima koji su ponovno stvorili sve uvjete potrebne za novi društveni kompromis.
Da EU ministri nikako nisu sigurni u tu svoju zelenu politiku pokazuje snaga otpora prema dokidanju plina, usprkos upozorenjima da vremena imamo još samo do 2030. godine. Tako je plin još jednom najpopularnija tema u Europi koja je trenutno iznjedrila više argumenata na kojima možemo proučavati kako i kakve politike EU donosi i kako će nam izgledati budućnost za desetak godina. S druge strane, brojni predstavnici članica EU, pokazali su zabrinutost da će Europa postati ovisna o hidrogenu koji će se proizvoditi u zemljama danas poznatima po obilju nafte. Na taj način, naše će brojke CO2 ostati niske, ali će globalne ostati visoke. Jer, premda nećemo sami pretvarat zemni plin u vodik, i dalje ćemo se voziti na takve pogone. Štoviše, ako to stvarno i bude tako, možemo očekivati i da će cijena takvog goriva biti visoka, jer prema novom pravilu EU će cariniti svaki proizvod koji uđe unutra a da je ugljično aktivan, odnosno ekološki štetan.
Budućnost, ali kakva?
Ukratko, vozit ćemo automobile na baterije koje rade na vodik (tehnologija koja još ne postoji, ali za koju se trenutno diljem Europe planiraju milijarde eura javnih sredstava), za transport tog vodika koristit ćemo plin, koji će kolati istim cijevima kao i do sad – kako preko Ukrajine, Turske, Grčke, Bugarske, tako i preko Njemačke i Malte i Cipra. Stvarne brojke emisija C02 od ovoga bit će sakrivene u padu brojeva zbog prestanka korištenja nafte. Europska autoindustrija vjerojatno će prije ostvarenja ovog cilja morati imati prosvjede svojih radnika diljem kontinenta jer će se do 2035. zabraniti motori s unutarnjim izgaranjem. No, ekolozi neće odustati.
Diljem svijeta, ekolozi će podizat i dobivat tužbe protiv kompanija fosilnih goriva. Po uzoru na aktualne norveške klimatske pionire, i druge zemlje počet će biti tužene zbog nove eksploatacije fosilnih goriva. Usprkos brojnim uspjesima, kompromisi u zelenim politikama toliko su veliki da nije sigurno jesu li poduzeti koraci dovoljno važni da zaustave zagrijavanje. Jer, usprkos padu emisija stakleničkih plinova prošle godine, znanstveni podaci od ove godine pokazuju da se i dalje zagrijavamo na tri stupnja prosječno godišnje. Podsjetimo, svaki prosječni stupanj godišnje na dnevnoj razini se osjeti kao tri do šest stupnjeva više. Tako već u mjesecu junu 2021. godine u pustinjskim područjima Male Azije imamo zabilježene temperature od 50 stupnjeva Celzijusa. Takve promjene uzrokovat će promjenu rasta biljaka i brojne neuspješne žetve, nedostatak hrane u pojedinim dijelovima svijeta, ali i izbjeglički pritisak na manje pogođene dijelove svijeta.
Zašto po tisućiti put nabrajamo poznate stvari? Zbog toga kako bismo neuspjehe posljednjeg sastanka G7 stavili u ispravan kontekst. Usprkos priopćenju u kojem se hvale što su sve dogovorili, neka vas samoproklamirani uspjesi ne ograniče da vidite što se nije napravilo. A ono što fali znatno je veće i dominantnije od svega što su obećali napraviti: zemlje G7 nisu dogovorile kako će skupiti 100 milijardi dolara godišnje, svake godine, za financirati krizu koju su sami proizveli. Sada već dvije godine slušamo o tih sto milijardi godišnje, a još se nije skupila ni prvih sto milijardi. Istovremeno, ucjenjujući politiku radnim mjestima u industrijama koje počivaju na fosilnim gorivima – dobivaju prostora za nove kompromise, koji dalje produžuju ponašanje i politike koje toliko dugo gledamo da za druge ne znamo, i u druge ne vjerujemo.
Čak i ako zemljama G7 damo bona fides, polazeći od činjenice da se radna mjesta moraju štititi pa se npr. plin još ne može dokinuti, ne možemo razumjeti, niti prihvatiti, da ugljen ima jednaku težinu. Jer G7 još uvijek nisu dogovorile datum konačnog napuštanja ugljena, a to ne znači da još uvijek nisu našli načina da otvore nova radna mjesta za rudare, nego zapravo znači da još nisu izvukli svoje investicije iz ugljena. Za rudare će se morati napraviti mjesta u novim industrijama, kad se zelene tehnologije počnu masovno proizvoditi. A to će biti kada G7 skupi 100 milijardi dolara godišnje, što će biti kada izvuku svoje uloge iz ugljena, i neovisno o temperaturi na Zemlji, ni trenutka ranije. Za to vrijeme, mi stojimo i čekamo. U Hrvatskoj, hidrogen, kao ni briga da ćemo postati izrazito ovisni o tom resursu se uopće ne spominje, ali se govori o plastičnim vrećicama, i eksploataciji nafte i plina iz zasad izvrsno očuvanih prirodnih resursa.