Tema nejednakosti već gotovo cijelo desetljeće predstavlja priznatu i prihvatljivu šifru za kritiku kapitalizma. Uspješne i prepoznatljive parole na prosvjedima protiv mjera štednje diljem svijeta nakon financijske krize, iznimna popularnost knjiga Thomasa Pikettyja i sve rašireniji stav političkih elita o nejednakosti kao izvoru političke nestabilnosti temi su osigurali urgentnost i prioritet. Doduše, tema i dalje pripada prvenstveno medijskim raspravama i intelektualnim projektima, ali stalno je na rubu političke aktualizacije. No, ta aktualizacija podrazumijeva i promjene u odnosima moći, a one se ne postižu argumentacijskim kompromisima.
Iako je pojava pandemije detabuizirala alate i sredstva kojima se nejednakosti eliminiraju ili ublažuju, poput snažnijih državnih intervencija i investicija, ona nije dovela u pitanje daljnju reprodukciju nejednakosti. Dok su lokdauni i gubici radnih mjesta ugrozili životne standarde milijuna ljudi na planeti, broj milijunaša je rastao standardnim ritmom. Prema izvještaju Credit Suissea, a koji prenosi Financial Times, svijet je u 2020. godini dobio 5,2 milijuna novih milijunaša (u dolarima). Istovremeno je broj onih koji posjeduju imovinu veću od 50 milijuna dolara narastao za četvrtinu. Dakle, “regrutacija” bogataša i njihovo daljnje bogaćenje gotovo su neokrznuto prošli kroz ovu nezapamćenu krizu.
Glavni razlog, smatraju u Credit Suisseu, leži u politikama centralnih banaka. Niske kamatne stope i pumpanje novca u ekonomiju uglavnom su rezultirali povećanjem cijene dionica i nekretnina. Dogodila se, zapravo, inflacija cijena imovine, što je produbilo nejednakosti između bogatih i siromašnih. Novac koji su u ekonomiju plasirale centralne banke nije završio u ekonomiji jer se nije pretvorio u konkretne investicije već je ostao na burzama i tržištima kapitala. Kako u spomenutom izvještaju stoji, kontrast između onoga što se događa u široj ekonomiji i bogatstava kućanstava nikad nije bio veći. Također, ekonomisti Credit Suissea upozoravaju da su u prošloj godini nejednakosti narasle i na globalnoj razini i u većini pojedinih zemalja.
Kako već i sam žanr nalaže, izvještaj završava sa zlokobnom slutnjom po kojoj će rast nejednakosti dovesti do društvenih i političkih turbulencija i nestabilnosti. Na početku smo naveli da su političke elite taj problem prepoznale, a u slučaju Bidenovih investicijskih projekata ga i konkretno adresirale. Međutim, povijesna iskustva nam govore da se teško pouzdati u elite kao jamac smanjenja društvenih nejednakosti, bez obzira na to što mogu prepoznati i svoj interes u tom procesu. Naime, uvijek postoje mjere i modeli kojima se naprosto mogu izuzeti ili ograditi od turbulencija i nestabilnosti. Pogotovo u slučajevima kad subjekti tih zbivanja uglavnom djeluju stihijski, a krivce često traže prilično daleko od onih koji se kupaju u milijunima.