Udio ekonomski neaktivnih osoba u ukupnom radno sposobnom stanovništvu (15-64 godine) odnosi se na osobe koje nisu zaposlene niti nezaposlene, već uopće ne traže posao, odnosno ne čine dio radne snage. Osim penzionera i osoba u sustavu obrazovanja (učenika/ica i studenata/ica), tu skupinu čine domaćice, osobe koje brinu o ovisnim članovima obitelji, ali oni koji su nakon dugotrajne nezaposlenosti odustali od daljnje potrage – u nekim državama te se osobe odvojeno kategoriziraju kao “obeshrabreni”1.
Prema podacima Eurostata, udio ekonomski neaktivnih osoba u Europskoj uniji u posljednjem desetljeću je u padu (sa 32,3% 2002. godine na 26,6% 2019.), odnosno bio je u padu do izbijanja pandemije. U 2020. godini, udio ekonomski neaktivnih povećao se prvi puta od 2001., za 0,5 postotna boda, pa je u 2020. godini ukupno 27,1% stanovništva Europske unije bilo ekonomski neaktivno. U 2020. članice EU s najvišim postotkom ekonomski neaktivnih osoba bile su Italija (35,9%), Hrvatska (32,9%), Grčka (32,6%), Belgija (31,4%) i Rumunjska (30,8%). S druge strane se nalaze sljedeće države s najnižim udjelom ekonomski neaktivnih u EU: Švedska (17,5%), Nizozemska (19,1%), Estonija (20,7%), Njemačka (20,8%) i Danska (21,0%) – slika 1.
Međutim, navedene države nisu nužno zbog pandemije postigle svoj rejting, pa je tako Hrvatska jedna od zemalja s najvećim padom broja ekonomski neaktivnog stanovništva između 2019. i 2020. godine (-0,6 postotnih bodova, isto kao i Rumunjska). Države u kojima je pandemija dovela do najizraženijeg povećanja udjela ekonomski neaktivnih osoba su Španjolska, Italija, Irska, Portugal, Bugarska i Grčka, dok su države u kojima se u tom periodu smanjio udio neaktivnog stanovništva, uz već spomenutu Hrvatsku, Malta, Latvija, Rumunjska i Litva (naslovna slika).
U 2020. godini trend rasta ekonomski neaktivnih osoba u odnosu na prethodnu godinu zabilježen je i za žene i za muškarce: za muškarce rast iznosi 0,7 postotnih bodova, a za žene nešto manje: 0,4 postotna boda. To je ujedno i najveći rast udjela ekonomski neaktivnih muškaraca otkako Eurostat prikuplja podatke, a za žene je ovo povećanje prvo od 2020. godine. Udio žena izvan radne snage je konzistentno viši od udjela ekonomski neaktivnih muškaraca otkako Eurostat prikuplja podatke o tome (1983.), ali se rodna razlika od 2002. smanjuje – tada je iznosila 16,7 postotnih bodova, a 2020. 10,7 postotnih bodova (slika 1)
Kao što smo pisali, povećanje broja ekonomski neaktivnih osoba u EU od izbijanja pandemije veće je od povećanja broja nezaposlenih: 2% onih koji su bili zaposleni početkom 2020. izgubili su posao između travnja i lipnja, a 3,4% su postali ekonomski neaktivni. U apsolutnim brojkama, 1.2 milijun zaposlenih postalo je nezaposleno zbog pandemije, ali čak 2.6 milijuna radnika postalo je ekonomski neaktivno. Tome treba dodati i 1.1 milijun onih koji su prije izbijanja pandemije bili nezaposleni, a nakon (u drugom kvartalu 2020.) postali ekonomski neaktivni. Ekonomska neaktivnost ostavlja puno dugoročnije posljedice od nezaposlenosti – “pauza“ od sudjelovanja na tržištu rada od četiri godine ili više dovodi do smanjenja godišnje zarade za 65 posto nakon povratka na posao – dok jednogodišnja nezaposlenost uzrokuje pad godišnje zarade od 39 posto.
- Obeshrabreni radnici – osobe koje žele posao, raspoložive su za rad, ali ne rade i ne traže posao jer misle da ga ne mogu naći – čine neiskorišteni radni resurs, ali po definiciji ne ulaze u kategoriju nezaposlenih. Zato se taj dio ljudskih potencijala često naziva i “skrivena nezaposlenost”. Ukoliko bi se redefinirali kriteriji nezaposlenosti, ova skupina ljudi bila bi uvrštena u radnu snagu. Međunarodni standardi predlažu posebnu klasifikaciju za razvrstavanje osoba koje su po definiciji izvan radne snage, ovisno o jačini vezanosti za tržište rada [↩]