Ekstremni vremenski uvjeti poput trenutnih vrućina sa sobom nose i prepoznatljivu dinamiku na društvenim mrežama. Prvi se uglavnom jave oni koji imaju nešto za poručiti zazivateljima ljeta u hladnijem periodu godinu: “evo vam sada ljeto!”. Onda na posao prionu oni koji nastoje iscrpiti posljednje resurse duhovitosti iz klasika small talka – nije toliko vruće koliko je sparno. Završni premaz uglavnom čeka one “trezvene” koji zaključe da mora biti vruće jer je ljeto i krivnju za “histeriju” svale na bombastične medijske naslove.
Bude tu, naravno, i drukčijih opaski, ali ova tri obrasca diktiraju ritam. Posebno je pritom zanimljiv ovaj posljednji kojim se proziva medijsko izvještavanje. Nisu mu skloni samo poluanonimni korisnici društvenih mreža. I renomirani novinari znaju optužiti medijske kuće za davanje neopravdanog primata vremenskim prilikama i neprimjereno izvještavanje. Pritom se krivci uglavnom pronalaze u nekom misterioznom procesu općeg zaglupljivanja društva kao takvog ili u neobrazovanosti novinara. Vrlo rijetko će se problemu pristupiti iz perspektive poslovnog modela. Zar stvarno netko misli da novinari imaju toliku autonomiju i da nisu pod paskom urednika i vlasnika?
Posrijedi nije ništa komplicirano. Najave “toplinskih valova”, “sibirskih zima”, “ekstremnih padalina” i sličnih nedaća spadaju među najpodatnije sadržaje za klikbejt naslove. Bez obzira na to što smo istrenirani i znamo da iza njih često ne stoje toliko ekstremne vremenske promjene, većina nas će kliknuti jer nas se to najneposrednije tiče. Bolje izgubiti koju minutu, naživcirati se zbog prazne priče i napisati bijesni tvit/status nego preskočiti najavu stvarne prijetnje i ne pripremiti se. Na toj okladi raste cijena oglasnog prostora i sklonost medija takvom izvještavanju. Međutim, ne optužuju se samo mediji za neprikladan odnos prema vremenskim prilikama. Na meti su i oni kojim se time znanstveno bave: meteorolozi.
Naime, često se na društvenim mrežama i u svakodnevnim razgovorima može primijetiti i svojevrstan rast nepovjerenja u meteorologe i njihove vremenske prognoze. Čini se da je tome pridonijelo nekoliko razloga. Prvi je vezan uz spomenuto medijsko izvještavanje o temi. Meteorologe se često smatra aktivnim suradnicima u toj raboti. Televizijske kuće biraju isključivo “mlade i atraktivne” meteorologe, a neki poznatiji među njima često sudjeluju u medijskim formatima koji sabotiraju ozbiljnost meteorološkog rada. Drugi razlog bi se mogao pronaći u pojavi meteoroloških aplikacija na pametnim telefonima. S obzirom na to da su “prilagođene” prognoziranju vremena iz minute u minutu sasvim je očekivano i realno da često i griješe. Takve greške motiviraju ljude na ambicioznije zaključke o samoj struci. Često se može čuti kako se prognoze za sutrašnji dan u kojima se najavljaju i kišni i sunčani periodi naprosto omalovažavaju: lako ti je tako pogoditi kad najaviš sve! Kao da nikad nisu proživjeli dan u kojem su se mijenjale vremenske prilike.
Postoji još jedan razlog kojem bi mogli pripisati rast nepovjerenja u meteorologe. Tiče se statusa specifičnih struka u posljednjih godinu i pol dana koje su nam obilježile živote. Te struke su epidemiologija i seizmologija. Inicijalno javno povjerenje dato stručnjacima relativno je brzo kopnilo. Epidemiologe je, naravno, statusa koštala i politička instrumentalizacija, ali i svi oblici znanstvene opreznosti: “ne znamo dovoljno o virusu”, kolebanja oko efikasnosti određenih mjera i poprilična suzdržanost u predviđanju budućnosti. Taj tip suzdržanosti je pogotovo obilježio seizmoloških “pet minuta slave”. Njihovo objašnjenje da ne mogu predvidjeti potrese ih je gotovo učinilo nebitnim sudionikom u javnim raspravama: a koja je vaša točno svrha ako ne možete predvidjeti potrese?
Ili da prevedemo u meteorološki kontekst: koja je vaša svrha ako mi ne možete reći kada će točno padati kiša? Drugim riječima, prilično je izvjesno da ljudima nedostaje predvidljivost svijeta u ovim nestabilnim vremenima. Ako nam ju ne mogu pružiti najobrazovaniji među nama, čemu se onda nadati? Takav strah od budućnosti u kombinaciji sa specifičnim poslovnim modelom medija u kapitalizmu dovoljni su da raste nepovjerenje u struke koje se na prvi pogled čiste sasvim nevinima i politički nekontaminiranima. No, do djelomične eliminacije tog straha ne može se doći ambicioznim znanstvenim okladama. Jedini put je izgradnja institucija i mreža zaštite u slučaju od raznih nepogoda: u što uključujemo i medije. Na tom putu stoje razni profitni motivi i zato predstavlja izniman politički izazov. Pogotovo u kontekstu sve izraženijih posljedica klimatskih promjena. Tabloidni tip prenošenja tih posljedica taj izazov čini još težim.