Predstavom “Arbajt” u prostoru bivše tvornice Grafokarton u Zagrebu ove srijede (30. lipnja) otvoren je trinaesti festival Perforacije u organizaciji udruge Domino. O procesu rada na predstavi i pogrešnim predodžbama o umjetničkom radu s autorskim timom (Šimun Stankov, Una Štalcar Furač i Espi Tomičić) razgovarala je Dunja Kučinac.
Za početak, možete li reći nešto o vama kao autorskom timu i o ideji projekta?
Šimun: Tim iza predstave Arbajt čini mlada skupina umjetnika, Šimun Stankov kao inicijator ideje, izvodač rada i koreograf, Una Štalcar Furač je asistentica i savjetnica za koreografiju i pokret, a Espi Tomičić potpisuje dramaturgiju, iako smo svi bili jednako uključeni u svaki segment stvaranja od samog početka. Branimir Štivić je autor glazbe, a Karla Kocić je dokumentirala četiri mjeseca procesa na videu.
Ideja je nastala iz mog stvarnog iskustva rada na gradilištu za vrijeme prvog lockdowna nedugo nakon razornog zagrebačkog potresa. Osim tog iskustva, pandemijska godina i pozicija u kojoj se kulturni sektor našao uvelike su potencirale nastanak ovog rada, kao i već klasična hrvatska priča o manjku adekvatnih prostora za rad, za izvođenje, za kreativni i poslovni razvoj.
Espi: Šime je u doba karantene radio na gradilištu i odlučio je to iskustvo prevesti u svoju primarnu profesiju, onu plesnog umjetnika. Javio mi se mailom, a s obzirom na to da je ovo moj prvi profesionalni plesni proces, prvo sam mu rekao da nemam profi iskustva u plesu, ali nije ga to puno zanimalo. Počeli smo svi skupa raditi početkom godine, nalaziti se, pričati, istraživati materijal, a onda smo mjesec dana ili dva nakon krenuli u prostor. Čini mi se da smo u procesu svi skupa bili jednako uključeni, shvatio sam što u praksi znači kolektivni rad kao nešto što je zaista nastalo kolektivno, a ne zove se samo tako na papiru. Nalazište materijala su bila Šimunova iskustva s gradilišta, ali i naša iskustva prekarnog rada, nemogućnost zarade i egzistencije od umjetničkog rada, pogotovo u covid vremenu, iskustvo napuštenih prostora, alternativne scene… Sve je išlo iz nas i nekog našeg iskustva življenja u gradu u kojem je toliko prostora koji propadaju.
Predstava Arbajt odvija se na gradilištu, po kojem njen protagonist u prljavom radničkom odjelu prenosi teške vreće cementa, posrćući u oblaku prašine. Kroz predstavu, kažete, želite upozoriti na problem romantizacije rada u kazalištu i čestu javnu percepciju umjetnika kao “neradnika” i umjetnosti kao “zaštićenog” polja u kojem caruju čisti talent, inspiracija i igra, bez pravog “prljanja ruku”. Možete li reći nešto više o tome?
E: Najčešće se u javnom prostoru o radnicima i radnicama u kulturi govori kao o neradnicima i onima koji ne doprinose društvu. Romantizacija se događa i unutar našeg miljea i izvan njega. Društvo romantizira pozicije kulturnih radnika kao onih koji/e stvaraju neki art koji nitko ne razumije, na ovu se profesiju gleda kao na estetski višak u društvu. Tome je sigurno pridonio i kapitalizam, čak bih rekao da je stvorio takvo mišljenje jer se, pogotovo na alternativnoj sceni, ne događaju velike transakcije, proizvod nije u fokusu rada i ne donosi zaradu jer ne potiče potrošnju, a fokus je na procesu i istraživanju. Radnici i radnice u kulturi nisu nikakva prosvijetljena bića kojima talent dolazi s neba, u ovom poslu treba jako puno truda i rada uložiti u zanat i različite mentalne i tjelesne treninge i vježbe.
Istovremeno, i unutar samog tog polja se, pretpostavljam, kao i u drugim umjetničkim disciplinama, degradiraju i prikrivaju različiti tipovi poslova koji su tretirani kao manje važni, nekreativni, tehnički, a zapravo su jednako tako ključni za, primjerice, proizvodnju predstave – od kostimografije, preko zvuka do čišćenja. Jeste li se susretali s takvim tipovima problema i hijerarhija? Možete li si kao mladi umjetnici uopće priuštiti da ne radite te “manje važne” poslove?
E: U kolektivnom stvaranju i kroz proces je svaka pozicija jednako bitna, ne postoje tu velike i male uloge, važni poslovi i nevažni, zato mi se rad u institucijama najčešće ne sviđa jer, naravno, radi kroz hijerarhijsku strukturu. Smatram da su tehničari, studenti i studentice pripravnice, asistenti, čistači, dramaturzi, glumci i svi drugi jednako bitni da stroj kakav je kazalište ili izvedba funkcioniraju. U ovom smo procesu svi zauzimali sve uloge i to mi se svidjelo, volim kad suradnici i suradnice ne smatraju bilo koji posao manje važnim i kad vidimo da zajedničkim snagama stvaramo neki novi svijet.
Š: Nisam se baš do sad susretao sa takvim tretmanom u kazalištima jer moje iskustvo u velikoj mjeri proizlazi iz rada u UO Škvadra, svi se profesionalno bavimo plesom na nezavisnoj sceni tako da de facto nemamo drugu opciju nego biti i izvođači i koreografi i kostimografi i čistači i producenti, PR agenti i sl. Svi ti poslovi jesu dio nekog rada, neke predstave. Imam osjećaj da smo na Arbajtu doslovno svi radili sve, pripremali i čistili prostor prije svake probe, nosili vreće šute, punili ih i praznili ih, to je postala svakodnevna rutina koja nas je vjerojatno još više povezala oko zajedničke ideje i cilja, svi smo bili jednako uključeni u svaki dio procesa.
Una: Budući da sam dio nezavisne scene, nisam se puno susretala s problemima u hijerarhiji jer, kao što su Šimun i Espi naveli, odgovor je da svi rade sve. Ono što prepoznajem kao problem tog koncepta je da jednostavno nismo svi kompetentni da radimo sve. Nekad bi zaista bilo lakše da možemo financirati producenta ili kostimografa koji vrlo jasno odrađuje svoj dio posla oko kojeg se u tom slučaju ne treba brinuti npr. koreograf. Također imam osjećaj da bi posao u tom slučaju bio još kvalitetnije i detaljnije odrađen. S druge strane, taj osjećaj zajedništva i zajedničkog podizanja predstave na noge je stvarno čaroban – upravo zbog toga su sve avanture koje smo proživjeli na neki način postale dio predstave-krađe lopata i metli iz prostora, vožnja autom i traženje šute po gradu, rušenje mog zida doma koji je postao scenografija u predstavi….
Za prostor izvedbe je umjesto kazališta odabran zapušteni, propali prostor bivše tvornice ambalaže Grafokarton u Ilici, na Črnomercu, u koji se predstava prirodno uklapa. Možete li nešto reći o tom iskoraku izvan kazališta, odabiru prostora i suodnosu teme predstave i prostora?
Š: Ovaj rad jednostavno ne vidim u kazalištu, poveli smo se za idejom da napravimo sami svoje kazalište odnosno da u takvom zapuštenom prostoru pružimo ljudima iskustvo gledanja predstave, a ne nekog radničkog manifesta. Sve u prostoru smo počistili sami, smjestili smo sjedeća mjesta sami, odnosili smo se s tim prostorom kao da je kazališni i taj prostor je postao u svakom pogledu adekvatan za naš rad. Kroz ovaj rad smo htjeli oživjeti stari prostor tvornice i dati joj priliku da postane nešto drugo, da postane izvedbeni prostor, mjesto susreta. Ovaj rad je dokaz da treba imati dobar tim ljudi i da je sve moguće, od tvornice napraviti kazalište, od plesača napraviti bauštelca, od bauštele napraviti predstavu, od prašine napraviti dim-mašinu. Imao sam potrebu napraviti mega projekt i to nam je uspjelo, prostor sam za sebe je senzacija i to je bio jedini logičan odabir , a ionako sam gotovo siguran da mi niti jedno kazalište ne bi dopustilo da napravim takav nered na sceni.
E: Želja nam je bila izmjestiti izvedbu iz kazališnih okvira i ponuditi je i slučajnim prolaznicima i susjedima, svima. Premalo je prostora izvan strogog Centra koji nude zajednici nešto, želimo uključiti u svoj proces i zajednicu izvan kazališnog svijeta. Toliko ima napuštenih tvornica i prostora koji zjape prazni, a lokalno stanovništvo nema nikakve prostore za nalaženja, umjetnička događanja, kulturne centre… Zanimalo nas je što je prostor u procesu, na koji način se možemo baviti izvedbom izvan konteksta u kojem inače obitava, kakvi smo mi radnici u kulturi kad je stvaramo u prostorima kojima kultura nije primarna… sve su to pitanja koja smo si postavljali. Osim toga, izvedbeni materijal nalazimo gdje god želimo, samo je bitno promatrati, osluškivati i činiti. Šime je na gradilištu bio u funkciji radnika, ali u okviru izvedbe, on je i tamo bio izvedbeni umjetnik čije tijelo možemo promatrati u odnosu na druga tijela, s drugim tijelima i upravo je to ideja i ovog rada, da se prilagodi bilo kojem prostoru u kojem ćemo dalje izvoditi, da se postavi okvir gledanja izvedbe gdje god ona bila.
Jesu li za navedene probleme percepcije umjetnosti kao autonomne sfere i prikrivanja dimenzija rada do neke mjere (i koje) zaslužne i sama kazališna struka, akademija tj. vaši fakulteti, polje? Kakva su vaša iskustva u vašoj najbližoj profesionalnoj okolini?
E: Sigurno u nekoj mjeri. Već se samim ulaskom na faks uči ljude da je ovo nešto drugačije, ne iz zlih namjera, ali negdje je ideja da nas se potiče na kompetitivnost, na nekim se odsjecima čak studentima i studenticama na prvoj godini govore da su oni “odabrani”, “najbolji” i tu već počinje zatvaranje umjetnosti u svoj mali krug ljudi koji ju izvode i konzumiraju i postavljanje nepotrebne hijerarhije među kolegama i kolegicama. Često možemo čuti i kasnije da ti isti ljudi govore tim istim “odabranima” da se ne zaborave igrati, a igre nije ni bilo. Onda se sav taj narativ prenosi i u širu javnost i u spoju s kulturom i politikama u kojima živimo se događa prikrivanje rada kao takvog. Mislim da su najgore stvari koje su se dogodile za kulturni rad projektni rad i natjecanje. To u startu poništava kolektivni rad i proces koji je najbitniji u ovom zanimanju.
Koliko je zahtjevno kroz više-manje apstraktnu formu suvremenog plesa komunicirati ove teme?
E: Ovisi kako gledamo na ovu formu, ponekad mi se u procesu činilo da je upravo ova forma idealna za komuniciranje ovih tema, ovo je prostor promišljanja izvan dramsko-narativnih formi na koje nas uče promatrati sve oko nas kroz život, od najmlađih dana. Prostor izvedbe nudi puno šire mogućnosti, proces nas je tjerao razmišljati o tome kako radimo, a ne što, to je meni kao kulturnom radniku bilo jako korisno za promišljanje samog rada, ali i svega oko sebe. Ovaj mi je proces otvorio puno stvari, naučio me promatrati, hvatati i razmišljati o samom činjenju, a ne poruci koju želim poručiti, to će mi sigurno biti ključno u budućem stvaranju i radu.
U: S vremenom mi je postalo teško percipirati ples kao apstraktnu formu premda mi je jasno zašto je tako nekome tko nije navikao gledati ples. Smatram da je ples ovdje da komunicira jednako koliko tekst, glazba, scenografija, kostim…Prvotna ideja za predstavu je bila da se zaista koristimo tekstom i govorom, da kreiramo lika s bauštele, međutim taj odabir je nekako potpuno izblijedio dok na kraju nije i nestao – jednostavno mu nije bilo mjesto u ovoj predstavi. Pokret se činio puno boljim odabirom.
Oslanjate li se na neke druge autore ili struje u suvremenom plesu/kazalištu, ili drugim područjima umjetnosti, što vas je inspiriralo?
U: Tijekom ovog procesa, tijek misli je možda bio malo drugačiji nego što je meni uobičajeno. Počeli smo od jedne ideje, jedne slike tijela i zamisli što bi to tijelo trebalo i moglo raditi. S vremenom se ta slika zakotrljala u neke potpuno druge smjerove koji su isprva bili neopipljivi, nepoznati. Puno smo raspravljali o Šimunovoj prezenci i izvedbenosti, o tome kako dobiti tu nijansu plesnog materijala koju želimo, kako stvoriti koreografiju i cjelinu…U tim trenucima nisam mogla prepoznati tko ili što nas je inspiriralo, ali sad kad je sve završeno, u Arbajtu bih mogla prepoznati beskompromisnost Bad.Co, poetičnost Matije Ferlina i “ravno u glavu” Montažstroja.
Svi koji činite uži autorski, a i širi tim predstave ste pripadnici mlađe generacije, niste još prevalili tridesetu. Što možete reći iz vlastitog iskustva o poziciji mladih u kazališnom polju? Kakvi su vaši radni uvjeti i perspektive “probijanja”? Koliko vam je lako ili teško doći do (plaćenih) angažmana, dobrih uvjeta, prostora za rad? Je li tabu pričati o vlastitim uvjetima rada?
E: Sad ću se nadovezati na svoj odgovor gore o natjecanju i predznaku naj, veliki je problem što se njeguje individualnost i autor kao neko nad-biće u ovom poslu koji je prije svega kolektivan rad. Najdraži dio ovog posla mi je rad s ljudima, to da kolektivno stvaramo nešto novo i to je ono zbog čega se i želim baviti ovim poslom. Volio bih da se svi skupa probijamo kao kolektiv i vidim svoje djelovanje uvijek u kolektivu. Raspodjela posla nije dobro postavljena, jedni imaju priliku raditi sve, a drugi ništa, to mi je najgore u ovom polju. Upravo zbog toga kad god mogu birati s kim ću raditi, uzimam ljude koji nisu u ansamblima i možda još nisu imali priliku za rad. Oko probijanja, sve to ide preko nagrada i medijskog prostora, a to je duboko problematično jer i u žirijima tih nagrada sjedi nekoliko ljudi koji imaju svoje osobne preference i ne možemo govoriti o objektivnim kriterijima.
Oko tabua, velika je to tema, ali sama činjenica da ni mi sami ne znamo koliko naš rad vrijedi govori o tome koliko se o tome malo priča. Sad je SPID (Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela) pokrenuo javnu raspravu i napravio prijedlog troškovnika za pisce, mislim da je to primjer dobre prakse za kojom se trebaju povesti i drugi u polju. Najčešće se događa da jedni druge zovemo i pitamo o honorarima jer se o tome ne govori, jedino što znamo je da jedni vrijede 2.000 kuna, a drugi 40.000 kuna, što nimalo nema smisla i pogrešno je. Uvjeti rada u ovom poslu su ogroman tabu i to je nešto što se treba hitno promijeniti. I upravo se zbog romantizacije rada događa da se o novcu ne govori ili je pitanje uvjeta uvijek na samom kraju jer ipak mi svi to radimo za društvo, za sebe i svoje iskustvo i iz srca, a jedemo valjda zrak.
U: Nadovezujem se na Espija – i sama sam dio radne skupine plesnih strukovnih udruga PULS i UPUH koja se bavi kreiranjem i plasiranjem cjenika za profesionalne plesače. To je dugogodišnji posao za koji mi se čini da može imati rezultate, ali tek kroz neko vrijeme kad još diplomiranih plesača stigne na tržište rada i kad se ljestvica kvalitete i načina rada podigne na još zavidniju razinu. Ja imam sreće da sam na Akademiji upoznala kolege za koje sam htjela da mi budu dugogodišnji suradnici – iz tog razloga smo otvorili Umjetničku organizaciju Škvadra koja nam stvara sigurni prostor za dijeljenje naših radova, za promicanje i jačanje vidljivosti suvremenog plesa, omogućuje nam da prijavljujemo projekte, da nas ljudi prepoznaju kao kolektiv i da znaju kako i što radimo. S druge strane, da Škvadre nema, pretpostavljam da bi mi osjećaj u vezi ovog pitanja bio potpuno drugačiji obzirom da je upravo Škvadra naša “sigurna luka” iz koje se svatko od nas mogao razvijati prema svojim željama.