U mainstream medijima i objavama na društvenim mrežama u posljednjih par godina migranti su postali džoker žrtveni jarac za svaku štetu na vikendicama i planinarskim objektima u Gorskom kotaru i drugim predjelima kojima prolaze. Zbog serviranja priča o navalama naoružanih i zlonamjernih migranata ne čudi da je lokalno stanovništvo u strahu od susreta s njima. U stvarnosti najveći broj slučajeva “navala”, kao i provala u planinarske domove i vikendice, jasno rasvjetljava migrantske puteve kao puteve očajnika.
Dok se penjem prema Petehovcu, jedini čovjek kojeg srećem na putu prema vrhu stari je planinar iz Rijeke, Josip. Pozdravimo se kako se već ljudi u planinama pozdravljaju, kao da živimo u istom malom mistu. Sunce nas oboje nišani svojim neumornim ciljanikom. Još parsto metara i bit ćemo u planinarskom centru, opružiti noge i popiti nešto hladno. Pitam ga dolazi li ovdje često. “Godinama”, kaže. Ima i prijatelje u delničkom kraju, ali oni danas planduju ispred televizora, gledaju nogomet. Pita me što radim. Novinarka, uglavnom. O čemu pišem. O svemu. O izbjeglicama i migrantima često.
“Prolaze i ovim krajevima, al’ to vjerojatno već znate”, kaže. Pitam što kažu ljudi na to, kako reagiraju. “Kako ‘ko. Puno ih se boji da će ih sresti u šumi. Bilo je nešto upadanja u vikendice, o tome se pričalo. Tražili su ljudi valjda sklonište. Ja to nisam doživio, nikad nikoga od njih nisam u planini sreo. Ne znam bi li se bojao. Čovjek je čovjek, i druge ljude srećem u planini. Al’ o migrantima se priča drugačije. Kao da ćeš sresti medvjeda ili zmiju. A ni medvjeda ni zmije se ne trebate bojati, znate. Neće vam ništa ako ih ne dirate”, govori mi Josip. Kaže i da nitko od njegovih prijatelja iz delničkog kraja nije imao neugodna iskustva s migrantima (a ni migranti s njima).
Tko to tamo huška?
Prema objavama na društvenim mrežama posljednjih par godina dalo bi se izvesti posve drugačiji zaključak – ispada da gotovo ne postoji vikendica, planinarski dom ili šumarska kuća u Gorskom kotaru koja nije provaljena ili opljačkana. O toj se temi mnogo pisalo i u mainstream medijima (Novi list, Večernji list, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Narod.hr, itd.). Kao najaktivniji “izvor” s terena posljednjih se godina profilirao Tomislav Majnarić, planinar i vodič iz Delnica, koji na svom Facebook profilu učestalo objavljuje različite dojave, snimke šumskih puteva i grupa migranata kako se njima kreću. Majnarić je 2018. s Hrvatskom strankom prava organizirao prosvjed protiv migranata, na kojem se tražilo da vojska zaštiti lokalce, a u intervjuima za medije predstavljao se kao samoorganizirani borac za pravdu, koji “redovito osjeća ugrozu”.
Lani je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju (koji su prenijeli brojni drugi mediji) tako tvrdio: “Te grupe ljudi pljačkaju planinare, slučajne prolaznike… I svi su naoružani, hladnim ili vatrenim oružjem. Provaljuju u vikendice, a kako u ovom kraju ima lovaca, u njima pronađu puške, pa i njih, između ostalog, uzmu sa sobom. Poznajem planinare koje su opljačkali. Stavljali su im noževe pod vrat… I sad ti budi faca i usprotivi im se, reci im da im ne daš svoju jaknu i mobitel. Što uzimaju?! Mobitel, odjeću i novac. Hranu samo ako su gladni. Neki jedu sve, neki ne jedu svinjetinu, pa hranu traže više ili manje. (…) Mali milijun puta sam susreo životinje u šumi i nikada nisam imao problema, ali s ovima je bolje ne imati posla.”
Majnarić u intervju spominje i krađe i provale za koje pretpostavlja da su ih “vjerojatno” izveli migranti, koji sad već dođu kao džoker žrtveni jarac za sve loše što se dogodi u Gorskom kotaru. Ovakvo “svjedočanstvo” podsjeća na priču T. J. iz Otočca koji je policiju nazvao kako bi prijavio migrante koje je zatekao u šumi. Migrante je snimio mobitelom kako prolaze šumom. Policija je brzo reagirala, došla i odvela migrante. Nekoliko dana kasnije, T. J. je jednoj televizijskoj kući, svojem poslodavcu, te na svom Facebook profilu, ispričao da su ga migranti koje je snimao i prijavio fizički napali i udarali kolcem po tijelu. Taj napad nije prijavio policiji kada je prijavio migrante, a naknadna policijska istraga pokazala je da je napad izmišljen. U PU Ličko-senjskoj na kraju su objasnili da se muškarac napio i nije došao na vrijeme na posao, pa je izmislio napad migranata, iako nije imao nikakvih ozljeda na tijelu, niti medicinsku dokumentaciju koja bi to potvrdila. PU Ličko-senjska tada je podignula prekršajnu prijavu protiv T. J. zbog “izmišljanja ili širenja lažnih vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana”.
Šume ne diskriminiraju, diskriminiraju ljudi
Medijske izvještaje o Gorskom kotaru, kao i objave na društvenim mrežama, intenzivno su pratile i istraživačice Iva Pleše i Sarah Czerny, koje su zajedno s Marijanom Hameršak i Sanjom Bojanić autorice rada Can the Forests be Xenophobic? Migrant Pathways through Croatia and the Forests as Cover, koji je nastao kao dio istraživačke suradnje između Rijeke i Zagreba. Rad bi trebao biti objavljen u zborniku posvećenom temi ksenofobnih krajolika, kod izdavača Berghahn Books. Cilj zbornika je razmotriti krajolike kao ksenofobne s obzirom na to da većina znanstvene literature naginje romantiziranju koncepta krajolika. Ubrzo nakon prvih susreta i terenskog posjeta Gorskom kotaru, proglašena je pandemija, pa Pleše i Czerny na klasična terenska istraživanja više nisu odlazile. Govore nam kako su im važan izvor za rad bili izvještaji Border Violence Monitoring Networka koji dokumentiraju svjedočanstva o nasilju koje se ne odnosi samo na demarkacijsku liniju, nego zadire i u unutrašnjost teritorija. “Za razliku od povremene panike koja se vezano uz Gorski kotar i druga područja kojima prolaze migranti diže u medijima, i koja je nadasve prisutna na društvenim mrežama na kojima pojedinci, izdašno fabulirajući, žestoko agitiraju protiv ljudi u pokretu, kao i za razliku od akcija spašavanja u kojima se spašavaju oni koji su tim istim pogibeljnim situacijama namjerno i svjesno prepušteni, izvještaji o nasilju i protjerivanju nisu, eufemistički rečeno, u fokusu domaće javnosti”, objašnjavaju nam Pleše i Czerny.
Navode i kako je jedna od dominantnih reprezentacija šume koja se dade iščitati iz izvještaja ona o šumama kao krajoliku koji štiti od pogleda drugih, što nam samo po sebi govori o statusu i percepciji izbjeglica i migranata u našem društvu. “U radu smo pokazale da šume u smislu pružanja zaštite nisu diskriminatorne, ni ksenofobne niti ne-ksenofobne, prema svima se ponašaju jednako, odnosno zaštitu pružaju neovisno o tome tko zaštitu treba ili traži: migranti, policija, krijumčari, protumigrantski akteri, lokalni stanovnici itd.”, kažu Pleše i Czerny. Gorski kotar, možemo stoga reći, nije niti šuma strave, niti sklonište samo po sebi, već prostor u kojem se zrcale politike progona i represije, u koji se vrlo konkretno i opipljivo upisuje stvarnost europskog migracijskog režima.
Što kažu policijske brojke
Kako bi provjerili što o kretanjima migranata kažu policijske brojke za 2020. i prvih pet mjeseci 2021. godine, kontaktirali smo Policijsku upravu Primorsko-goranske županije. Navode nam kako je tijekom 2020. godine na području PU Primorsko-goranske zabilježen za 22,3 posto manji broj migranata u odnosu na 2019. godinu, a još manji je broj ove godine. “U prvih pet mjeseci ove godine bilo je 1.128 postupanja prema osobama za koje je utvrđen nezakonit prelazak ili pokušaj nezakonitog prelaska državne granice, što je 33,5 posto manje nego u pet mjeseci prošle godine kada je evidentirano 1.695 postupanja”, kažu iz policije.
Kada je riječ o kažnjivim radnjama na štetu osobne imovine, a koje se dovode u vezu s migrantima, iz PU Primorsko-goranske nam spominju jedno kriminalističko istraživanje. “U konkretnom slučaju, kazneno su prijavljena četiri strana državljanina za koje je kriminalističkim istraživanjima utvrđena osnovana sumnja da su početkom travnja ove godine na širem riječkom području počinili kaznena djela narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora i oštećenja tuđih stvari”, navode iz policije. To je jedini slučaj koji PU Primorsko-goranska navodi kao primjer kažnjivih radnji i oštećivanja imovine lokalaca od strane migranata od početka 2020. naovamo.
“Što se tiče vašeg upita o sukobima s lokalnim stanovništvom, ističemo da na području ove Policijske nisu zabilježeni slučajevi bilo kakvih sukoba. Uspostavljena je i dobra suradnja s predstavnicima lokalnih jedinica, nadležnim šumarijama, lovačkim i drugim udrugama, kao i s građanima koji policiji u svakom trenutku mogu dojaviti sumnje na protupravne radnje te će policijski službenici postupiti po istima”, kažu nam za kraj iz PU Primorsko-goranske.
Očajnike koštaju potezi očajnika
Kakve god da bile stvarne brojke, ne čudi da je lokalno stanovništvo, kako je rekao planinar Josip s početka ovog teksta, u strahu, kad nam godinama mediji samo serviraju priče o “navalama” migranata (nekoliko primjera: HRVATSKA U KLINČU, SPREMA SE CRNI SCENARIJ Na pomolu je migrantski val , Polja smrti na granici s Hrvatskom: Počinje velika proljetna ofenziva ilegalnih migranata! , Invazija na Bihać: 5000 migranata na hrvatskoj granici želi se domoći EU).
U stvarnosti najveći broj slučajeva “navala”, kao i provala u planinarske domove i vikendice, jasno rasvjetljava migrantske puteve kao puteve očajnika. Možemo tako spomenuti grupu migranata koja je zbog guste magle zalutala pod Velebitom, a nadzorna kamera na kući u Ličkom Čitluku snimila je jednoga od njih koji se jedva držao na nogama. Nekoliko stotina metara niže kasnije je provaljena jedna kuća. Na razbijenim staklima pronađeni su tragovi krvi, a na ulaznim vratima je izgrebana poruka: “Oprosti prijatelju, ali toliko sam gladan pa sam morao provaliti. Zovem se Khan“. Podsjetimo i na pismo planinara koji je 2019. svjedočio policijskom nasilju prema migrantima na Risnjaku. “U situaciji kad s jedne strane imaš ljude koji mole za vodu, a s druge one koji na tu molbu odgovaraju pucnjavom i pendrecima, uz većinsko odobravanje ostalih, stvarno se moraš zapitati jesi li ti u toj situaciji na strani ljudi, ili na strani zvijeri”, zaključio je tada u pismu planinar.
Da očajnike koštaju potezi očajnika pokazuje i pravno-imovinski malj koji ne razmatra kontekst ni uzročno-posljedične veze. To dobro ilustrira nedavna vijest iz Grčke, gdje su četiri afganistanska tražitelja azila osuđena na 10 godina zatvora zbog sudjelovanja u požaru koji je lani uništio migrantski kamp Moria. Proglašeni su krivima nakon što je sud odbio zahtjev odvjetnika da im se sudi kao maloljetnicima jer su trojica u to vrijeme bili maloljetni. Prije požara Moria je bila najveći europski migrantski kamp, pretrpan improviziranim skloništima zloglasnim po lošim i po život opasnim uvjetima. Odvjetnici obrane rekli su da je mladiće okrivio tek jedan svjedok i da je odluka suda zapravo “nezamisliva, bez dokaza”.
Ovakvi razvoji događaja pokazuju i koliko se duboko ukorijenio narativ koji smatra da su šteta privatne imovine i pobuna protiv sustavnog nasilja veći problem od neprestanog progona i zlostavljanja ljudi, narativ koji policijsko i pravno (ili “samoorganizirano”) nasilje smatra ne-nasiljem i proporcionalnim odgovorom na očajničke pokušaje preživljavanja. Poštovanje prema vlasništvu i imovini jednih tako ostaje neraskidivo povezano s obezvređivanjem života drugih. Radnje migranata van konteksta se prezentira kao besmisleno nasilje, nasilje ljudi koji su se prepustili “najnižim” instinktima i stvaraju nepotreban kaos. Namjerno se svih ovih godina ne koriste pojmovi koji bi takve radnje opisali kao borbu za preživljavanje, borbu za pravdu, koji bi sugerirali opravdan odgovor na ugnjetavanje, pokušaj traženja promjene izvan sustava koji ju ne uspijeva ostvariti.