Nekoliko dana prije finala Europskog prvenstva u nogometu u kojem su se susrele Engleska i Italija, društvenim mrežama je počela kružiti specifična karta Europe. Na toj su karti europske zemlje bile označene zastavom Engleske ili Italije, ovisno o tome za koga većina stanovništva u tim zemljama navodno navija u finalu. I sve zemlje, osim Engleske, bile su označene talijanskom zastavom. Ova karta Europe u obliku mema trebala je predstaviti navodno rasprostranjeni sentiment širom Europe: svi navijaju za Italiju!
Naravno da nije urađeno relevantno istraživanje o navijačkim sklonostima, ali sama karta nije nastala tek tako i nije slučajno postala iznimno popularna. Rastu navijačkih sklonosti prema Italiji prvenstveno pridonijela su dva faktora: činjenica da je Engleska sve utakmice osim jedne igrala na Wembleyju, što je prilična prednost na turniru na kojem zapravo nitko nije domaćin, i dosuđeni kazneni udarac za Engleze nakon navodnog prekršaja na Raheemu Sterlingu u polufinalnoj utakmici protiv Danske oko kojeg postoji konsenzus da nije postojao. Dakle, prevladao je opći stav po kojem je Engleska nezasluženo došla u finale ili u ekstremnijoj varijanti: sve je namješteno. No, navijačke simpatije prema Italiji nisu bile samo rezultat antipatije prema Engleskoj. Kvalitetna i “napadačka” igra talijanske reprezentacije na ovom prvenstvu zapravo je odstranila stari renome te reprezentacije kao one koja igra krajnje pragmatično, negledljivo i “na rezultat” i donijela joj nove pristaše.
Međutim, nisu samo “endogeni” faktori poput načina igre, suđenja i organizacijskih okolnosti pridonijeli rastu sportske, ali i političke mržnje prema engleskoj reprezentaciji. Naime, engleski su reprezentativci bili među najglasnijim promotorima ideje klečanja prije utakmice u cilju borbe protiv rasne diskriminacije. Ta im je odlučnost priskrbila čitav niz protivnika na desnici širom Europe. Ali i kod kuće. Drugi faktor, pogotovo kod nas, ticao se navodne engleske bahatosti i arogancije koje se navodno ne mogu nikako riješiti iako nisu osvojili ništa od 1966. godine. Taj narativ o engleskoj (nogometnoj) bahatosti seže duboko u prošlost i oslanjao se neke opipljivije društvene činjenice. Jedna od njih je nogometna arogancija koja se protezala desetljećima nakon izmišljanja same igre u Engleskoj. Oni su dugo smatrali da jedino oni igraju “pravi” nogomet, no već se do sredine prošlog stoljeća nanizalo dovoljno bolnih poraza da ta priča izgubi svoje temelje, ako ih je ikad i imala. Također, arogancija je bila i politička ostavština bivše imperije koja se također urušila davnih dana.
No, unatoč povijesnom brisanju uvjeta arogancije i bahatosti i njihovoj specifičnoj klasnoj distribuciji, optužba se i dalje ponavlja od prvenstva do prvenstva. I ne samo da se ponavlja već, na primjer, u emisiji Europeo na HTV-u pred jednu od utakmica Engleske dobiva više prostora od analitičkih postavki izbornika Garetha Southgatea. A ako su nestali povijesni uvjeti bahatosti i arogancije, lako se pronalaze novi “dokazi”. Pa ćete tako nerijetko na društvenim mrežama pronaći usporedbu bahatosti engleskih nogometaša i navijača s divljanjem engleskih turista na našoj obali. U toj usporedbi često pozadinski radi kvazi-antiimperijalistički refleks u obliku stanovite suglasnosti s engleskim višim klasama: našim ulicama divlja tamošnja niža klasa koja je jeftinim letovima Ryanaira ovdje došla ispucati svoje frustracije i tretirati nas gotovo pa kolonijalno. Naravno, i rasistički prizvuk je uvijek latentno prisutan, a eksplicirao ga je nekidan na HTV-u “doajen” sportskog novinarstva Edo Pezzi. On je, naime, ustvrdio da su Englezi prije bili “gospoda”, i valjda zato imali pravo na aroganciju, ali da se posljednjih desetljeća “svašta doselilo u tu zemlju”.
Pored tih povijesnih narativa, klasnih akrobacija i najvulgarnijeg rasizma, postoji još jedan razlog zašto se baš engleski nogometaši i navijači optužuju za bahatost i aroganciju. Unatoč tome što se na početku svakog prijenosa komentatori pohvale time što su tog jutra pročitali u španjolskim ili češkim novinama, ovisno protiv koga igramo, sasvim je razvidno i očito, kao što je primijetio Mihovil Topić na podcastu Tribina, da mi zapravo od stranih medija čitamo samo one engleske. Razlog je jednostavan: mahom je to jedini strani jezik koji znamo. Naprosto ne čitamo ni njemačke ni francuske ni talijanske tabloide i portale i njihova nam arogancija i bahatost izmiču. Samo nije jasno kako nam izmiču bahatost i arogancija koji se pažljivo uzgajaju u našim medijima i reklamnoj industriji. A sama zbivanja u Engleskoj nakon poraza u finalu govore koliko je glupo i retardirano prišivati neke osobine cijeloj naciji.
Kao što je poznato, jedanaesterce u raspucavanju protiv Italije su promašili tamnoputi igrači: Marcus Rashford, Jadon Sancho i Bukayo Saka. To je bio dovoljan povod za provalu rasističkih uvreda i prijetnji na društvenim mrežama, ali i za uspostavljanje besmislenog narativa: umjesto da su se bavili nogometom i jedanaestercima, oni su se bavili klečanjem i navodnom borbom za jednakost. To se prvenstveno odnosilo na Marcusa Rashforda zbog njegovog prijašnjeg političkog angažmana. Da su navedeni svoje jedanaesterce zabili, bili bi slavljeni kao heroji, a rasisti bi svoje stavove barem privremeno prigušili. Ova nam priča iznova ponavlja lekciju: nogomet nije ogledalo društva već resurs za izgradnju sukobljenih društvenih narativa. Samo 10 centimetara može, kao u slučaju Rashfordova jedanaesterca, “značiti” neuvjerljivost borbe za društvenu jednakost ili “dokazati” da je nacija prevladala sve razlike i da predstoji, poslužimo se žargonom EU birokracije, slavlje u različitosti.