Iako se o ekonomskom i društvenom utjecaju pandemije dosad puno pisalo, donedavno se dio podataka temeljio na procjenama, pa su neki podaci bili i međusobno kontradiktorni. Europska komisija je prije nekoliko dana objavila godišnji izvještaj “Employment and Social Developments in Europe 2021” koji objedinjuje sve dostupne podatke o ekonomskom i društvenom utjecaju pandemije u Europskoj uniji. Izvještaj pokazuje da je geografski utjecaj krize bio neravnomjeran, i da bi i dugoročno mogao produbiti regionalne nejednakosti koje su postojale i prije pandemije. Gubici posla bili su pet puta veći u ruralnim područjima nego u gradovima, a unutar EU mediteranske zemlje bile su najviše pogođene nezaposlenošću, što je velikim dijelom odraz ovisnosti tih regija o turizmu. Kriza je općenito imala najizraženiji utjecaj na one regije i države koje su ovisnije o sektorima pogođenima mjerama za suzbijanje širenja korona virusa – osim turizma, to su i sektori ugostiteljstva, zabave i rekreacije, prometa i prijevoza.
Iako je rast nezaposlenosti u EU znatno ublažen mjerama očuvanja radnih mjesta, pandemija je dovela do velikog porasta broja ekonomski neaktivnih osoba – budući da je postalo teže ili nemoguće pronaći posao, mnogi nezaposleni su se povukli s tržišta rada u neaktivnost, posebno u prvoj polovici 2020. godine. Stope ekonomske aktivnosti najviše su se smanjile među mladima, dok se stopa nezaposlenosti mladih povećala. Skupina koja je posebno pogođena krizom su upravo mlade osobe, zbog toga što su činili većinu zaposlenih u pogođenim sektorima, ali i niskokvalificirani radnici i radnici u nestandardnim oblicima zaposlenosti, kao i samozaposleni. U nekim je djelatnostima zaposlenost tijekom pandemije čak i narasla, a radi se o sektorima osiguranja, računalnog programiranja i telekomunikacija, što se velikim dijelom može pripisati tome da se radi o poslovima koji se mogu obavljati od kuće.
Utjecaj krize na socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje u pojedinim državama EU bio je raznolik: države sa snažnim socijalnim dijalogom u pravilu su uključile socijalne partnere u osmišljavanje mjera za očuvanje radnih mjesta u ranoj fazi pandemije, dok je u nekim državama socijalni dijalog oslabljen zbog izvanrednih okolnosti, a neke države poput Mađarske, Češke i Portugala privremeno su i ograničile neka osnovna radnička prava. Međutim, zanimljivo je da se u nekim državama poput Estonije, Danske i Finske zbog izvanrednih okolnosti dogodio suprotan proces – socijalni partneri bili su uključeni u osmišljavanje izvanrednih mjera i doneseni su kolektivni ugovori za područja koja ih dotad nisu imala. Zbog naglog porasta novih oblika rada poput rada od kuće i rada u nepunom radnom vremenu, pandemija je ubrzala proces regulacije tih oblika rada.
Ukupna stopa zaposlenosti u 2020. bila je 72,4%, što je 0,7 postotnih bodova niže u odnosu na predpandemijsku 2019. godinu. O utjecaju krize na rodnu nejednakost mnogo se pisalo, a u nedostatku podataka za EU stvarale su se i neke pogrešne pretpostavke, poput one da su žene doživjele veći pad zaposlenosti od muškaraca. Podaci ipak pokazuju da su muškarci u prosjeku doživjeli nešto izraženiji pad zaposlenosti od žena. Međutim, kriza je također naglasila i produbila druge dimenzije rodne nejednakosti. U drugom kvartalu 2020. žene su imale puno izraženije smanjenje broja radnih sati zbog nadzastupljenosti u sektorima na koje je lockdown imao poguban utjecaj, poput ugostiteljskog sektora. Također, žene su imale daleko veće probleme u usklađivanju tzv. privatnog i profesionalnog života, odnosno na njima je bio puno veći dio brige o djeci i starijima uslijed zatvaranja institucija poput dječjih vrtića i staračkih domova. Izvještaj se bavi i širim efektima pandemije od onih vezanih uz tržište rada, poput loše stambene situacije, manjka socijalne podrške, raširenosti anksioznosti i usamljenosti. Svi ti negativni efekti posebno su izraženi među skupinama koje su i prije izbijanja krize bile najosjetljivije i najviše marginalizirane, pa je tako pandemija produbila već postojeće nejednakosti, na štetu skupina poput beskućnika, migranata, njegovatelja, jednoroditeljskih kućanstava, osoba s invaliditetom i mladih osoba. Pogoršanje životnih uvjeta ovih skupina tijekom pandemije vjerojatno će imati dugoročan utjecaj na produbljivanje društvene i zdravstvene nejednakosti.