Krčenje šuma u Albaniji odvija se toliko dugo da je postalo normalnim stanjem političke svijesti. Umjesto povećanja napora za očuvanje i sanaciju preostalog fonda, pad šumske pokrivenosti prati i prekomjerno, ponekad i potpuno dokidanje sredstava.
Dugo razdoblje tranzicije u Albaniji iz centraliziranog u tržišno gospodarstvo stvorilo je mnoštvo izazova za šumarski sektor. Jedan od glavnih problema albanske šumarske službe je sprečavanje i smanjenje ilegalne sječe šuma, stoji u izvješću za 2020. godinu Ekonomskog povjerenstva Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE). Uništavanje šuma, ilegalnim krčenjem i požarima, neometano se nastavlja iako se trenutna vlada sastavljena od Socijalističke Partije još 2013. godine obvezala smanjiti štetu za 30 posto. Tvrtke koje se bave iskorištavanjem šume po zakonu moraju svako drvo posječeno zamijeniti mladicom, no, provjera na licu mjesta pokazuje da to ne vrijedi čak ni u zaštićenim područjima. Već spomenute 2013. godine, Socijalistička partija u utrci za premijerski mandat u svom je programu posebnu je pozornost posvetila okolišu, a kao prioritet je isticala smanjenje ilegalnog krčenja šuma za 30 posto:
“Da bi promijenila situaciju, vlada će u početku zabraniti izvoz sirove građe, ogrjevnog drveta i drvenog ugljena na određeno vrijeme, s ciljem smanjenja sječe drveća u šumama za 30 posto. Bit će izrađena i odobrena nacionalna strategija održivog gospodarenja šumskim resursima. Tvrtke koje dobiju dozvole za korištenje šuma ujedno će biti odgovorne za njihovo održavanje, sadnju mladica za svako posječeno drvo. Ponovit će se nacionalni popis šuma, što će omogućiti stvaranje novog katastra šuma.”
Iako je 2013. obećano da će se krčenje šuma dovesti pod kontrolu, izvješća pokazuju suprotno. Najnoviji podaci agencije Global Forest Watch, američke službe koja prati šume u cijelom svijetu, pokazuju da je od 2012. do 2013. površina šuma koje pokrivaju našu zemlju pala za više od 0.40 posto. U 2012. godini, prema njihovoj bazi podataka, postotak površine pokrivene šumama iznosio je 0.83 posto, dok je godinu dana kasnije pao na 0.40 posto. Trend drastičnog pada opstao je do 2015. godine kada je došlo do obrata, no još nije dostiglo pokrivenost iz 2012. godine.
Ne tako ekološko rješenje
Stanovnici periferije grada i općine Librazhda, područja najbližem Nacionalnom parku Shebenik Jabllanice na granici sa Sjevernom Makedonijom, u posljednje 3 godine trpe posljedice izgradnje hidroelektrana na rijeci na čijoj su trasi izgrađena njihova sela. Trenutno, prema podacima lokalnih institucija i građana na području na ulazu u Nacionalni park, već su funkcionalne 4 hidroelektrane, dok je 5 novih u izgradnji i već su počele s kopanjem. Hidroelektrane Rapuni 1 i 2 na ulazu u zaštićeno područje utječu na park Shebenik-Jabllanicë, ali i na park Kuturman koji se nalazi na zapadnoj obali rijeke Shkumbini, čiji su jedan pritok već isušile te neometano nastavljaju uništavati ekosustav. Stručnjaci upozoravaju na štetu, a čuju ih stanovnici koji su odlučni u tome da zaustave izgradnju novih predviđenih elektrana. Kažu da ih hidroelektrane ostavljaju bez osnovnog resursa potrebnog za život – vode.
Hidroelektrična energija trebala bi biti dio rješenja za klimatske probleme, ali je umjesto toga postala dijelom problema. Hidroelektrane se grade bez odgovarajućih studija zaštite okoliša i u zaštićenim područjima. Često su u privatnom vlasništvu skrivenih interesa i dobro povezanih pojedinaca koji od njih ostvaruju veliku dobit. Izgradnjom hidroelektrana na području Librazhd ekosustavu Nacionalnog parka Shebenik-Jabllanice prijeti katastrofa. Uz to, biljke su isušile ogranak rijeke Shkumbini, a stanovnici obližnjih sela nisu imali izvor čiste vode, kaže Ahmet Mehmeti, izvršni direktor Elbasan Ecological Cluba.
Shebenik-Jabllanice je najveći albanski nacionalni park, kojim upravlja grad Librazhd. U Libraždu postoji ukupno 130 ugovora za izgradnju HE. Ako bi se ugovori trebali provoditi, onako kako su napisani, dvije bi stvari bile sigurne: prvo, očuvao bi se okoliš, a drugo, stanovnici ne bi željeli napustiti grad. Togez je jedno od sela u kojem je izgrađena prva hidroelektrana u Libraždu. Smještene između 2 HE, Rrapun 1 (pritoka rijeke Shkumbin) i Rrapun 2 (ugrađeni Kuturman, selo), posljedice unosa vode stvorile su “pustinju”. Stabla su uvenula ostavljajući poljoprivrednike bez perspektive za svoje biljke i budućnost. Većina hidroelektrana nalazi se u visokim šumovitim dijelovima planina, a za izgradnju ovih brana žrtvuje se puno drveća, kaže Enxhi Albrahimi, inženjer zaštite okoliša u nevladinoj organizaciji koja se nalazi u Libraždu, u Centru za zaštitu okoliša. HE su transformirale život stanovnika kao i uništile ruralni razvoj. Izgradnja hidroelektrana na području Librazhd uništava ekosustav nacionalnog parka Shebenik-Jabllanice. Nadalje, presušili su pritok rijeke Shkumbin, ostavljajući stanovnike okolnih sela bez ikakvog izvora čiste vode.
Uništeni krajolici: sječa, dugovi i tužbe
Tim od 20 stručnjaka koji djeluju pri Programu Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) primijetila je u svom terenskom istraživanju alarmantnost situacije koja ne funkcionira ni u kojem dijelu procesa: od planiranja, preko izdavanja dozvola, do izgradnje. Iako se velik broj hidroelektrana nalazi daleko od stambenih područja, one kumulativno imaju toliko velik utjecaj da rapidno mijenjaju krajolik.
Izgradnja pristupnih cesta uzrokuje degradaciju okolišnih obilježja na više razina. Izravni utjecaj je uklanjanje prirodne vegetacije nakon čega slijedi kopanje na strmim padinama te posljedično njihov odron, koji je bez ikakve sumnje izravna posljedica radova na izgradnji hidroelektrana. Stručnjaci smatraju da se krajobrazne značajke s vremenom mogu smanjivati. Od 71 izgrađene hidroelektrane, 44 su uzrokovale eroziju tla. Nepravilno gospodarenje građevinskim otpadom, poput materijala za iskop, također je imalo negativne posljedice na krajolik. Od 43 pregledane elektrane, samo 16.3 posto njih pravilno je rukovalo materijalom za iskop. U drugim je primjerima taloženje materijala evidentno i često na obalama rijeka ili u koritu. Stručnjaci su primijetili da 65 posto projekata ima planove sanacije terena, ali nijedna od izgrađenih nije dovršila sanaciju. Mišljenja su podijeljena oko dugoročnog utjecaja elektrana, dok jedni ističu kako to onemogućava turizam, drugi ističu dugoročne prednosti obnovljive energije.
Radovi na izgradnji hidroelektrane koje je opskrbila skupina jezera između Valikardhe i Martanesha, uključujući spomenik prirode Crno jezero, stvorili su niz sukoba i tužbi između privatne tvrtke, albanskih vlasti i stanovnika. U prosincu 2018. godine, općina Bulqiza tužila je tvrtku Teodori 2003 tvrdeći da joj duguje 34.5 milijuna svih neplaćenih najamnina i zakašnjelih kamata. Prema tužbi, tvrtka koja ima ugovor za izgradnju elektrane dobila je od vlade koncesiju za iskorištavanje vode obližnjih ledenjačkih jezera, a morala je općini plaćati još i najamninu za korištenje šumskog fonda koje je tvrtka sklopila s prethodnom upravom za šumarske usluge Bulqiza. Općina tvrdi da najamnina nije plaćena te odbija sklopiti novi ugovor s tvrtkom za ostale dijelove šume, na koje se firma želi proširiti. U izjavi za medije, predstavnici općine Bulqiza kazali su kako “razvoj ovih djela utječe na područje Martanesha i posljedično donosi negativan socijalni utjecaj u ovoj provinciji”, dodajući da drugi ugovor ne može biti potpisan bez podmirivanja obaveza prethodnoga.
Moratorija kao da nema
Dok općini nije problem uništavanje šuma, nego samo neplaćena renta, nedavni podaci Instituta za javnu statistiku sugeriraju da je slično postupanje diljem zemlje tijekom posljednjih pet godina rezultiralo nestankom najmanje 410 hektara šume. Prema njima, fond šuma i pašnjaka u 2019. godini sastojao se od ukupne površine 1.7 hektara ili 60.5 posto ukupne površine zemlje. Međutim, 590 hektara šuma i pašnjaka izgubljeno je od 2015. do 2019. Kao i drugdje u svijetu, trgovina i poljoprivreda glavni su uzroci gubitka šuma. Ilegalna sječa šuma i šumski požari, uglavnom namjerni, najveći su uzroci smanjenju šumskih površina. Iako postoji zabrana sječe stabala, malo je uspjeha u borbi protiv ilegalnog krčenja.
Iako kažnjivo po zakonu, namjerno izazivanje požara veliki je problem zbog toga što lako izmaknu kontroli. Šumskim požarima se ne upravlja, putevi se ne održavaju zbog čega predstavljaju ozbiljnu prijetnju zaštićenim područjima i staništima divljih životinja. Tijekom posljednjih godina albanske su vlasti pokrenule razne kampanje za rehabilitaciju šuma i nacionalnih parkova, ali čini se da se mora učiniti mnogo na podizanju svijesti i promicanju šumarskih aktivnosti koje ublažavaju klimatske promjene. Unatoč moratoriju na krčenje šuma iz 2016. godine, Albanija je nakon njegovog uvođenja uspjela izgubiti oko 378 hektara šume.
Kako se površina pod šumama smanjuje, tako se smanjuju i sredstva izdvajana za njihovo održavanje. Godine 2016. Albanija je imala 1.052.237 hektara šume, što se do 2018. smanjilo na 1.051.859. hektara. Razlog za ovo smanjenje pripisuje se eksploataciji i požarima. Prema Institutu za javnu statistiku u šumarstvo je 2014. uloženo 2,8 milijuna eura, no u 2016. i 2017. ta je brojka bila nula. U 2018. godini za obnavljanje šuma dodijeljeno je samo 220.000 eura.
Moratorij na šume donesen je zakonom 2016. godine i ograničavao je njihovo iscrpljivanje na razdoblje od 10 godina. Smatralo se potrebnim zbog velike štete u albanskim šumama zbog preko 25 godina ilegalne sječe. Ona se često provodi u suradnji s dužnosnicima kojima je povjereno briga o šumama. Ako su šume pluća zemlje, ako pročišćavaju zrak i omogućavaju ljudima da dišu, što da mislimo o vladi koja još malo pa deset godina leži na obećanjima dok posljednji besplatni resursi – voda i čist zrak šuma – nestaju pod bagerom privatnog kapitala?
S engleskog prevela Andrea Milat