Iskustva krvavih devedesetih nas nerijetko “tjeraju” da SFRJ percipiramo kao neku vrstu multietničkog raja. Međutim, sudbina Albanaca u Jugoslaviji prilično remeti tu idiličnu predodžbu.
Ako sudjelujete u raspravama na temu Jugoslavije, a pritom niste liberal, nacionalistički šovinist ili desničar nekog drugog tipa, najvjerojatnije se u tim raspravama često nalazite u defanzivnoj poziciji. Nekada djeluje kao gotovo sizifovski napor pokušati odgovoriti na sve revizionističke falsifikacije koje desnica plasira u javni prostor. Zato većina lijevih glasova – prisutnih uglavnom na samim marginama političke scene ili u neprofitnim medijima – nastupa s pozicije advokata Jugoslavije, braneći je od blatantnih izmišljotina. Usred dugogodišnjeg sukoba s desnim revizionizmom ostaje vrlo malo vremena za artikuliranje kritičkih pogleda na Jugoslaviju kojima cilj nije diskreditacija same socijalističke ideje, već obavljanje zadataka koje je jugoslavenska historiografija nažalost zanemarila ili svjesno zaobilazila. Nadu ulijevaju recentni vrijedni doprinosi u ovome polju iz kojih je jasno vidljivo da Jugoslavija nije bila savršena te da ju istovremeno možemo braniti od desnice ali i kritički analizirati. Povjesničar Franko Dota bavi se istraživanjem položaja homoseksualaca, više feminističkih autorica pisalo je o nepotunosti procesa ženske emancipacije, a imamo i američkog povjesničara Maxa Bergholza koji je pisao o potpunom memorijalističkom zanemarivanju brojnih hrvatsko-muslimanskih žrtava revanšističkih ustaničkih zločina na području NDH 1941. godine.
Upravo se u raspravama na temu nacionalizma i međuetničkih odnosa u ne-desničarskim krugovima Jugoslaviju nerijetko promatra kroz ružičaste naočale. Možda je tako zato što dobar dio nas na živi u relativno mladim državnim tvorevinama nastalim uz popratne pojave poput ratova, divljanje vođa genocidnih ambicija i etničkih čišćenja. U usporedbi s tom društvenom realnošću čije posljedice osjećamo i danas Jugoslavija na prvi pogled zaista djeluje kao raj na Zemlji. Veliki dosezi jugokomunista i ovdje su neosporni. U vrlo nezahvalnoj situaciji stvorili su Narodnoolobodilačku vojsku koja je okupljala više naroda, partizanski borci u više su navrata doslovno iznosili nevine ljude iz logora, po šumskim zbjegovima su krili seljake od progona, a najzad su uz pomoć Crvene Armije vojno slomili okupatora i zahvaljući njima žrtve fašizma u Jugoslaviji brojimo “samo” u stotinama tisuća, a ne milijunima.
Povijesna skica
Ipak, to ne znači da u periodu izgradnje jugoslavenske države kroz NOB i onom kasnijem ne postoje značajne mrlje i gruba odstupanja od koncepta bratstva i jedinstva. To postaje očigledno na primjeru Albanaca. Odnos jugoslavenskih državnih struktura prema albanskom narodu često je poput divovskog “slona u sobi” o kojemu se ne govori, jer svako spominjanje može narušiti romantizirani prikaz Jugoslavije kao idealne države koja je postigla gotovo poptunu etničku ravnopravnost. Na tu tezu možemo pristati samo ako ne držimo previše do principa kao što su internacionalizam i solidarnost, pa nam je prihvatljivo da se gotovo 100-godišnja povijest ugnjetavanja jednog naroda uporno gura pod tepih. Problem albanskog pitanja seže u razdoblje prije socijalističke Jugoslavije. Prve značajne eskalacije u 20. stoljeću desile su u toku Balkanskih ratova. Još na Berlinskom kongresu 1878. međunarodno su priznate Srbija, Crna Gora, Rumunjska i Bugarska što je označilo početak potpunog kraha Osmanskog carstva. Kada su ove mlade države 1912. osjetile dodatno slabljenje osmanske vlasti krenule su u ofanzivu kojom su povratile mnoge oblasti i tursku teritoriju na Balkanu svele na otprilike današnje granice. Glavna ambicija Srbije bila je u svoje granice vratiti Kosovo na kojem se kroz stoljeća demografska struktura potpuno izmijenila u korist Albanaca. Ideje s kojima su članice Balkanskog saveza kretale u kontraofanzivu protiv Osmanlija u kontekstu onog vremena mogu se nazvati i progresivnima. No, pored želje za razračunavanjem sa imperijalnom okupacijom baziranom na sistemu feudalne eksploatacije lokalnog stanovništva javila se i želja za etničkom homogenizacijom. Sredstva se nisu birala. Albanci su masovno ubijani i protjerivani, a s napredovanjem srpske vojske nestajala su čitava sela i čaršije. Ovo su neke od prvih ratnih grozota na europskom tlu koje je detaljno popratila šira svjetska javnost i mediji, čak i u vidu fotoreportaža. Zločine i poimenične popise žrtava dokumentirale su strane komisije ali i lokalni protivnici politike srpske buržoazije poput Dimitrija Tucovića.
Odnos prema Albancima nije popravljen niti nakon završetka Prvog svjetskog rata i uspostave prve zajedničke države Južnih Slavena. Albance (tada su ih nazivali Arnautima ili Šiptarima) se promatralo kao protudržavni element. Članovi akademske elite poput Vase Ćubrilovića (koji je karijeru nastavio graditi i u SFRJ) pisali su pamflete u kojima su otvoreno zagovarali genocid i potpuno istrebljenje, provođeno je žandarsko nasilje, radilo se na kolonizaciji Kosova na koje su doseljavane obitelji crnogorskih i srpskih vojnih veterana u svrhu izmjene demografije. Teror se nije zadržao samo na teritoriji Kraljevine SHS pa je 1921. čak izvedena i kratkotrajna invazija na teritorij susjedne Albanije.
Mračnu epizodu monarhističke vlasti Karađorđevića prekinula je nacifašistička okupacija i Drugi svjetski rat. U dijelovima Jugoslavije većinski naseljenim Albancima ovo je donijelo novu, kompleksniju dinamiku. Fašistička Italija stavila je najveći dio Kosova pod upravu kvislinške vlade Kraljevine Albanije, koja je bila talijanski protektorat. Tada se Albancima na Kosovu po prvi put nakon 1912. i povratka pod srpsku (odnosno kasnije jugoslavensku) vlast dalo pravo školovanja na materinjem jeziku. Ovakvi “ustupci” određenim etničkim grupama u mješovitim zajednicama često su bili sastavni element fašističke “zavadi pa vladaj” politike. Manji dio Albanaca učestvovao je u kvislinškim grupacijama, ali je dio njih bio aktivan i u Narodnooslobodilačkom pokretu. U ironičom povijesnom zapletu, Albanci su u nekim aspektima više nacionalnih sloboda uživali pod fašističkom okupacijom nego neposredno nakon dolaska partizanskih jedinica.
Albansko stanovništvo je iz mnogih objektivnih razloga bilo nepovjerljivo i revoltirano činjenicom da nakon tri godine rata ponovno dolaze pod vlast Jugoslavena. O ovome su govorili i ljudi iz samog vrha vlasti. Na osnivačkom kongresu KP Srbije održanom u Beogradu 1945. godine narodni heroj Đoko Pajković iznio je oštru samokritiku: “Posle oslobođenja politika naše partije nije organizovano sprovodena na Kosovu i Metohiji. Takvo stanje je učinilo da se izvesne direktive ne sprovode i naša politička linija ne ostvari. Te greške su vrlo loše predstavile naš narodnooslobodilački pokret. Tamo se ponovilo ono što se događalo posle 1918. godine, kada se vodila nepravilna, neprijateljska politika prema Šiptarima. To je pomoglo reakciji da može u novoj situaciji da organizuje Šiptare protiv Narodnooslobodilačkog pokreta. Kad se pokrenuo rad na terenu mi smo napravili krupnih grešaka na Kosovu i Metohiji prema Šiptarima. tako da su oni stekli uverenje da se nije ništa promenilo od vremena stare Jugoslavije.”
Kao konkretne primjere spomenutih grešaka navodi: “Na primer. Bilo im je zabranjeno isticanje njihove zastave, prisiljavani su da govore srpskim jezikom. Zatim, preuzimanje same narodne vlasti. Na rukovodećim mestima nalaze se Srbi i Crnogorci, što je izazvalo revolt kod šiptarskih masa… U vreme kada su vođene borbe došli su sa strane razni štabovi divizija, a nakon oslobođenja stvorili su odbore u koje nisu ušli Šiptari već uglavnom Crnogorci i Srbi.”
Na istome kongresu sam Josip Broz navodi da je delegaciji kosovskih Albanaca koja ga je posjetila rekao: “Mi nećemo da Šiptari na Kosovu budu građani drugo ili trećerazredni. Mi hoćemo da imate svoja prava, ravnopravnost. da imate svoj jezik, svoje učitelje, da se osjećate kao u svojoj zemlji. I kad im se tako objasni, onda se slažu sa nama. Ali kad tamo četnički elementi kradu i uništavaju imovinu, onda tu nema saglasnosti. Komunisti treba na Kosovu da budu na radu dan i noć da se to ne bi događalo.” Govorio je i Milovan Đilas: “Zašto mi na Kosovu nemamo Šiptara u Partiji? Ja mislim da Albanci nisu rđav narod. Govoriti o rđavom narodu, znači govoriti o višoj i nižoj rasi. o narodu koji je nadaren od Boga i o narodu koji nije nadaren. Ja sam drugovi čuo, naprimer, od članova partije da o Arnautima govore kao o stoci, koja jedino poštuje silu i za koju nema nikakvih drugih sredstava osim sile.”
Politička radikalizacija na Kosovu
Jedna od najcrnijh epizoda jugoslavenskog poraća događaj je poznat pod nazivom Barski masakr. Tom prilikom su prema samim partizanskim izvorima borci 10. crnoogorske brigade i 46. srpske divizije NOVJ bez suđenja pobili nekoliko stotina albanskih mladića (procjene albanskih povjesničara su i veće) prisilno regrutiranih kako bi smirivali česte pobune na Kosovu i sudjelovali u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije oko Trsta. Nažalost, do Trsta nisu stigli. Umjesto da se u crnogorskom gradu Baru ukrcaju na brod koji bi ih prevezao na frontu, streljani su u lokalnoj tvornici duhana. Postoje različite verzije događaja a ona koja se najčešće spominje je da je sve započelo svađom između jednog od regruta i partizana koji su ih sprovodili. Sa sigurnošću znamo nešto puno važnije od egzaktne kronologije samog događaja – zbog Barskog masakra pred jugoslavenskim pravosuđem nitko nije osuđen ili na bilo koji drugačiji način ozbiljnije sankcioniran. S druge strane, kada bi se na optuženičkim klupama našli Albanci povezani s ustancima, oružanim ili čak i mirnim prosvjedima protiv novih vlasti, vrlo često bi se ekspresno donosile najstrože kazne, uključujući smrtne. Jedan od poznatijih primjera je 23-godišnja Marie Shllaku, koja je predvodila prosvjede Albanki protiv prisilnih mobilizacija njihove braće, muževa i očeva. Strijeljana je 1946. godine.
S obzirom na ovakvu povijest nisu iznenađujuće parole u kojima se tvrdilo da je Narodnooslobodilačka borba “iznevjerila Albance” a koje su se mogle pročitati po kosovskim gradovima u velikim prosvjedima 1968. i 1981. godine. Albanski otpor vlastima u toku trajanja SFRJ bio je veoma ideološki heterogen, ali su u njemu s protokom vremena sve više jačali komunistički elementi. Dio razloga svakako je jugoslavensko suprotstavljanje Staljinovom SSSR-u i Hoxhinoj Albaniji 1948. kao i posljedično približavanje bloku zapadnih zemalja. Jugoslavija 1953. potpisuje vojni pakt s Turskom i Grčkom, tada članicama NATO-a pa tako i sama de facto postaje dio istog saveza, budući da se u slučaju izbijanja oružanog sukoba sa SSSR-om, Albanijom ili drugim članicama Istočnog bloka obvezuje boriti na strani NATO-a. Ovo je dio albanskih disidenata gurnulo u smjeru radikalnijih političkih opcija pa tako na jugoslavenskom tlu i među albanskom dijasporom diljem Europe nastaju organizacije kao što su Narodnooslobodilački pokret Kosova i drugih albanskih regija u Jugoslaviji (LNCKVSHJ), Marksističko-lenjinistička organizacija Kosova (OMLK), Komunistička marksističko-lenjinistička Partija Albanaca u Jugoslaviji (PKMLSHJ) i Crveni Narodni Front (FKB). Ovakvom ideološkom kursu sigurno je doprinosila i sve teža ekonomska situacija na Kosovu, a s obzirom na same jugoslavenske podatke, teško se oteti dojmu da je “pogrešna” etnička pripadnost i na tom polju nekome mogla dodatno zagorčati život. Naime, sredinom 60-tih na području AP Kosovo u društvenim djelatnostima bio je zaposlen svaki 17. Albanac, svaki 7. Turčin, svaki 4. Srbin i svaki 3. Crnogorac.
Jugoslavenski represivni aparat dosljedno je progonio albanske komuniste ilegalce koji su se protivili ovakvom sistemu. Vođa spomenutog Narodnooslobodilačkog pokreta Kosova i drugih albanskih regija u Jugoslaviji Jusuf Gervalla, zajedno sa svojim bratom i još jednim suborcem ubijen je od strane UDB-e u Munchenu 1982. godine. Samo nekoliko tjedana kasnije njihova organizacija ujedinila se s još nekoliko sličnog profila u Narodni pokret za Republiku Kosovo. Jugoslavenski mediji tog razdoblja Albance, a naročito njihove revolucionarne grupacije, predstavljaju kao najveću prijetnju državnoj sigurnosti. Upravo je to novinarsko huškanje poslužilo kao uvertira u političku ofanzivu Slobodana Miloševića u drugoj polovini osamdesetih i devedesetima, koja će kao krajnju posljedicu imati rat, NATO intervenciju i tisuće raseljenih Albanaca i Srba. Oni koji iole prate sadašnju srpsku medijsku scenu, znaju da je strategija režimskih medija (barem što se odnosa spram Albanaca tiče) praktički nepromijenjena zadnjih 40-tak godina. Još početkom 80-tih ekonomist Branko Horvat je zapisao: “Kad se na Kosovu polupaju prozori na srpskoj kući, onda to vodi u genocid. Kad se polupaju izlozi na albanskim radnjama u srpskim gradovima, onda je to revanšizam neidentificiranih lica. Kad se na Kosovu desi neki incident, štampa to objavljuje iduće jutro – i to je dobro. Kad se u Beogradu ili Požarevcu dogode incidenti u obrnutom nacionalnom smjeru, to se prešućuje po više tjedana, pa i mjeseci – i to je veoma loše. Srpski ustanak je povijesna prekretnica, a Prizrenska liga – koju je Tucović usporedio sa srpskim ustankom – jest reakcionarna nacionalistička ujdurma. I tako dalje unedogled.”
Sva ova povijest naravno ne može opravdati pozicije današnjih albanskih nacionalista ili u potpunosti diskreditirati Jugoslaviju. Ne može niti do kraja crno-bijelo obojati različite aktere, već samo pobliže objasniti odnose moći u određenim trenucima. Trideseta obljetnica raspada Jugoslavije mogla bi biti dobar povod za odustajanje od apsolutističkih i dogmatskih tumačenja povijesti. Ako ovih 30 godina nije prošlo uzalud, mogli bismo napokon zaključiti da jednakost, bratstvo i jedinstvo nipošto nisu zastarjele subnorovske krilatice koje pripadaju dalekoj prošlosti, već vrijednosti za koje ćemo se tek trebati izboriti.