Posljednji tematski blok s temom ljeta otvaramo tekstom Ivane Perić o uvjetima rada migrantskih poljoprivrednih radnika. Tijekom pandemije povećao se broj eksploatiranih radnika u poljoprivredi, onih koji rade predugo radno vrijeme za premalu naknadu i imaju loše radne uvjete – rad na vrućinama, zabrana pauze, manjak vode i hrane. U Italiji tisuće privremenih poljoprivrednih radnika i radnica iz Afrike i istočne Europe svake sezone rade na poljima kao berači voća i povrća. Tek je smrt jednog od radnika, nakon provedenog radnog dana na vrućini od 40 stupnjeva, dovela do toga da se uvede zabrana rada tijekom najtoplijih sati.
Nakon smrti mladog migrantskog radnika Camare Fantamadija u Brindisiju ovog lipnja, talijanska regija Apulija zabranila je poljoprivredne radove tijekom najtoplijih sati dana. Dvadesetsedmogodišnji Fantamadi srušio se i umro vozeći bicikl s posla nakon rada na otvorenom na vrućini od 40 stupnjeva. Na sezonski rad u Italiju došao je iz Malija.
Zabrana rada uvedena u lipnju na snazi je do 31. kolovoza, a lokalne vlasti otvorile su istragu o Fantamadijevoj smrti. Gradonačelnik Brindisija Riccardo Rossi upozorio je da na polju na kojem je Fantamadi radio nije bilo prve pomoći, i poručio da rad po najjačem suncu nije prihvatljiv i treba biti reguliran.
Italija puna privremenih poljoprivrednih radnika
Tisuće privremenih poljoprivrednih radnika i radnica iz Afrike i istočne Europe svake sezone rade na talijanskim poljima kao berači voća i povrća. Uglavnom primaju minimalne plaće, žive u lošem smještaju i rade i do 14 sati dnevno. Fantamadi je navodno bio plaćen šest eura po satu (u većini sektora u Italiji minimalna ugovorena plaća je sedam eura po satu). Mnogi migranti i migrantkinje rade bez ugovora u sustavu poznatom kao “caporalato”. Radnici i radnice su prisiljeni plaćati stanarinu takozvanim “kaporalima” ili posrednicima (ponekad lokalnim mafijozima) koji dogovaraju poslove i prijevoz radnika na polja. U Italiji je početkom ovoga ljeta velika policijska istraga dovela do uhićenja sedmero ljudi optuženih za iskorištavanje migrantskih radnika, uključujući “prisilne smjene, čak i tijekom najtoplijih sati dana”. Istraga je pokrenuta zbog žalbe koju je pokrenulo dvoje radnika iz afričkih zemalja.
Talijanska poljoprivredna organizacija Coldiretti priopćila je ove godine da je za regiju Apulija povećana kvota radnika koji nisu iz EU za poljoprivredne radove, zbog “ozbiljnih poteškoća zbog pandemije koronavirusa”. Više od 38 tisuća stranih radnika i radnica pokriva 22,4 posto ukupnih radnih dana u poljoprivrednom sektoru u Apuliji. Regija je, poput većine južne Italije, posebno poznata po proizvodnji maslinovog ulja, grožđu i rajčicama. Izvješće objavljeno krajem prošle godine otkriva da je pandemija pogoršala situaciju za migrantske radnike u Italiji. Izvješće se poziva na procjene Istraživačkog centra Tempi Moderni, koji je otkrio da se tijekom pandemije povećao broj eksploatiranih poljoprivrednih radnika – onih koji rade predugo radno vrijeme za premalu naknadu i/ili imaju loše uvjete na samom radnom mjestu (rad na suncu, zabrana pauze, manjak vode i hrane za okrjepu).
Na sezonski rad odlaze i Europljani
Između 650 i 850 tisuća građana i građanki Europske unije obavlja sezonski rad u nekoj drugoj državi EU, pokazuje istraživanje Europske komisije. Motivi za ovu vrstu radnih migracija su nezaposlenost i niske plaće u zemljama porijekla te razlika u standardu između pojedinih članica EU. Manjak informiranosti sezonskih radnika o vlastitim radničkim pravima posljedica je njihove geografske raspršenosti, što je posebno izraženo kod poljoprivrednih radnika, o čemu smo na Biltenu već pisali. Rad na crno posebno je izražen u Italiji i Španjolskoj, i generalno u poljoprivrednom sektoru.
Ivana Vrančić jedna je od onih koji iz Hrvatske odlaze vani na sezonski poljoprivredni rad. Zadnja dva ljeta radila je u vinogradima u Južnoj Francuskoj, blizu Perpignana.
Kaže nam da su u njenom slučaju uvjeti bili zadovoljavajući. “Radili smo sedam sati dnevno, od 6 ujutro. Pauzu smo imali prvu oko 9 ujutro, 15 minuta. U 12 sati smo imali pauzu za ručak, pola sata. Pauza nije plaćena. Vodu smo mogli piti kad smo htjeli, ići na wc također. Gazde uglavnom nisu bile s nama u polju. Ako bi nam bilo prevruće mogli smo otići i ranije s posla”, priča nam Vrančić.
Navodi kako je u francuskim poljima gotovo bez iznimke radila samo sa sezoncima strancima. U regiji u kojoj je ona radila mnogo je ljudi koji na sezonski rad dolaze iz Španjolske. “Plaća se po satu neto oko 8.5 eura (minimalna plaća), obavezno uz prijavu na sezonski ugovor. Samo što, nema tu pravila. Moji poslodavci su bili korektni, manji proizvođači, i nas mali broj radnika, pa je nekako ispalo na obostrano zadovoljstvo. Ali isto tako sam čula razne priče o drugim radnicima i radnicama, gdje ljudi ne smiju ni vode popiti van pauze. Svake godine u Francuskoj bude po koji slučaj da netko umre u polju. To bih znala pročitati u njihovim novinama”, kaže Vrančić.
Sunce sve jače, sve jača i kršenja radničkih prava
Europska polja nisu naravno jedina na kojima usred ekstremnih vrućina umiru radnici. Lani je u Jordanu toplinski val ukazao na surove radne uvjete u poljoprivrednom sektoru, kada su dva radnika migranta umrla zbog izlaganja suncu tijekom rada u jordanskoj dolini. Slijedom toga, jordansko Ministarstvo rada naložilo je poslodavcima da radnici ne smiju raditi na suncu između 11 i 17 sati te da trebaju imati uvijek osiguranu hladnu vodu za piće.
Iz ljeta u ljeto, dok temperature ruše rekorde u Kaliforniji (a često i bukte požari), stotine tisuća poljoprivrednih radnika beru jagode i dinje, obrezuju vinograde i sl., kako bi se održala svakodnevna proizvodnja koja hrani zapadnu američku obalu. Kada su u pitanju opasni uvjeti rada na američkim poljima, od 1960-ih je kao glavni razlog ugroženosti spominjana izloženost pesticidima, ali s vremenom je toplinski stres nadmašio pesticide kao najneposrednija smrtonosna opasnost na poljima. Pristup pitkoj vodi i hladovini, kao i pauza tijekom najtoplijih sati dana, mogli bi biti od pomoći radnicima, ali samo dvije američke države, Kalifornija i Washington, imaju zakone koji zahtijevaju da u blizini mjesta rada bude dovoljno sjene i pitka voda.
U lipnju je iz SAD-a stigla još jedna poražavajuća vijest. Naime, američki Vrhovni sud donio je odluku da kalifornijski zakon o radu krši ustavna prava vlasnika imovine omogućavajući sindikatima pristup radnicima na privatnim farmama tijekom njihovih radnih pauza. Presuda tako poništava ključni dio zakona o radu iz 1975. godine koji je prvi u zemlji priznao prava poljoprivrednih radnika i radnica na kolektivno pregovaranje, a izrastao je iz napora Ujedinjenih poljoprivrednih radnika da zahtijevaju bolje plaće i uvjete rada za radnike na kalifornijskim poljima.
Eksploatacija radnika po najvećem suncu ekstremne je razmjere posljednjih godina poprimila i u Kataru, gdje je najmanje 6.500 migrantskih radnika umrlo otkad je Katar osvojio prava domaćina Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine. Mnogi su umrli upravo zbog toplotnog stresa – nepalski radnici tek u dvadesetim i tridesetim godinama života pretrpjeli su alarmantan porast smrti od srčanog udara. Nakon više od desetljeća umiranja radnika, katarske vlasti konačno su donijele zakon o toplinskom stresu koji je usvojen ove godine u svibnju. Njime je zabranjen rad u periodu između 10 i 15:30 sati, od lipnja do rujna. Također, neovisno o satu u danu, radnici moraju obustaviti rad ako temperature na radnom mjestu premašuju 32,1 stupanj.
Produktivnost vs. kvaliteta života
Radnici s niskim primanjima zaposleni u poljoprivredi ili građevinarstvu koji prvenstveno rade na otvorenom posebno su osjetljivi na toplinski stres. Kako se na ovaj problem primarno upozorava samo kroz prizmu isplativosti za kompanije, istraživači sve više prate vezu između toplinskog stresa i pada produktivnosti, što se podastire kao ekonomski motivator za bolje radničke i klimatske prakse. Globalna studija koju je 2019. godine objavila Međunarodna organizacija rada (ILO), agencija UN-a koja za radne standarde, procijenila je da bi povećanje toplinskog stresa moglo srušiti globalnu razinu produktivnosti za ekvivalent od 80 milijuna radnih mjesta s punim radnim vremenom do 2030. godine.
Treba reći i kako mnogi radnici koji se prže na europskim poljima za minimalne plaće bježe upravo iz zemalja koje su nastradale uslijed ekstremnih vremenskih prilika i ekonomskog kolapsa. Većina migracija iz afričkih zemalja i dalje ostaje unutar Afrike, posebno u zapadnoj i južnoj Africi, i samo oko 25 posto afričkih migranata odlazi u Europu, ali s vremenom bi taj postotak mogao rasti. Svjetska banka predviđa do 86 milijuna interno raseljenih klimatskih migranata u subsaharskoj Africi do 2050. godine. Još su velike suše 1968. – 1973. i 1982. – 1985. uništile tlo i odnijele milijune života i čitavu regiju bacile u tešku poljoprivrednu krizu, koja je samo produbljena katastrofama novijeg datuma. Kao što će rekordno vrući dani i dulja ljeta utjecati na kvalitetu usjeva, tako će utjecati i na kvalitetu života ljudi koji ih obrađuju i beru (ali i onih koji “samo” jedu). Posebno ako zemlje prepuste proizvoljnosti poslodavaca da onima koji nas doslovno hrane svojim rukama osiguraju osnovnu zaštitu i sigurnost.