Zgroženi upit “Zašto?!” najčešća je reakcija na priznanje da me ljeto oduvijek blago deprimira. Ipak, čini se da u posljednje vrijeme više nije tajna da se tako mnogi osjećaju: self-help članci sve češće govore o ljetnoj depresiji, anksioznosti, umoru, bezvoljnosti, nesanici i usamljenosti. Ako se takvim izvorima može vjerovati, depresivno raspoloženje ljeti više pogađa one koji si ne mogu priuštiti odlazak na odmor (što je trenutno u Europi oko trećine građana), ali ni ostali nisu pošteđeni specifično ljetnih problema poput nemogućnosti opuštanja i stresa zbog visokih očekivanja od tih tjedan-dva dragocjenog odmora, kao i lošeg raspoloženja zbog povratka na posao.
Iako se nabrojane posljedice najjasnije vide kao pomućeno raspoloženje pojedinaca, očito se radi o sukobu društveno nametnute ideje uživanja na rajskim plažama tijekom odmora i za to nužnih financijsko-vremenskih preduvjeta. Takva atmosfera stvara i potrebu za onime što bismo parafrazirajući Thorsteina Veblena mogli nazvati upadljivim uživanjem. Jednim aspektom tog fenomena bavit će se tekst Nađe Bobičić o čitateljskim navikama ljeti, u vrijeme kada čitamo sve što ne stignemo tijekom godine, i to prikazujemo na društvenim mrežama. Ili pohodimo glazbene i filmske festivale, a o pozadini rada jednog dubrovačkog ljetnog filmskog festivala čitat ćemo u tekstu Karle Crnčević.
Dok si spomenuta trećina ljudi u Europi ne može priuštiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta prebivališta, mnogima ljeto znači vrijeme za rad, i to često bez slobodnih dana, u lošim radnim i životnim uvjetima, na otvorenom, tijekom najvećih vrućina. O njima piše Ivana Perić u tekstu o sezonskim poljoprivrednim radnicima iz Istočne Europe i Afrike koji rade u zapadnoeuropskim poljima kao berači voća i povrća. Još goru ljetnu sudbinu imaju kućni ljubimci koje njihovi vlasnici napuštaju prije odlaska na ljetni odmor, pa završavaju na cesti i u prenapučenim azilima, o čemu će pisati Luka Ostojić.
Nakon što se radnički pokret krajem početkom 20. stoljeća izborio za ograničenje dnevnog broja radnih sati i slobodne vikende, 1936. u Francuskoj socijalistička vlada po prvi put uvodi plaćeni dopust od dva tjedna za sve radnike. Radnička borba za ljetni odmor nije se zaustavljala samo na tome da se radnici/e dva tjedna udalje od radnog mjesta da bi mu se potom vratili, već je stremila demokratizaciji društva i širenju dokolice na svakodnevicu. Radnici od te godine nisu samo dobili pravo na odmor, već su gradili hostele i kampove u kojima su mogli zajedno i kvalitetno provoditi vrijeme. Sličan primjer imamo i u povijesti zemalja regije: dio ljudi koji si danas ne mogu priuštiti odlazak na odmor vjerojatno bi za vrijeme Jugoslavije imao mogućnost ljetovanja u radničkim odmaralištima na Jadranu. O promjenama vezanima uz turizam i ljetovanje u zemljama regije nakon raspada Jugoslavije pisat će Josip Brković, dok će tekst Tanje Orbove na primjeru popularnih bugarskih obiteljskih komedija iz razdoblja socijalizma usporediti djetinjstvo i ljetovanje iz tog perioda s onime danas, kada je bezbrižno djetinjstvo (a mogli bismo reći i bezbrižan godišnji odmor) postalo privilegijom onih koji si mogu priuštiti dokolicu.