Ovo ljeto održan je novi filmski festival Ponta Lopud, prema riječima organizatora zamišljen kao kreativni hub. Financirani i javnim sredstvima, probrani sudionici vježbali su yogu, obilazili otok, uživali u masterclassu Pawela Pawlikowskog, razgovarali o filmovima uz fina vina, a večeri zaključivali projekcijama i zabavama. Ponta Lopud dodatno elitizira već turistički prezasićeno dubrovačko područje, a proizvodnju kulture još jednom instrumentalizira za marketing otoka, te ju pretvara u sadržaj koji je dostupan samo pojedinima.
U postpandemijskoj sezoni, dok se brojevi turista koji šeću po dubrovačkim ulicama polagano vraćaju na staro, broj zaposlenih sezonaca niži je jer se poslodavci nisu htjeli prevariti u računici, a posla je jednako kao i prije. Pojedini poduzetnici su radnicima zaposlenima u svojim trgovačkim društvima uzimali potpore koje im je država namijenila, a svim zaposlenicima gradskih institucija plaće su i dalje niže za 15%. Uz svečani vatromet 1.7. na Lopudu otvoren je novi filmski festival ili – kako organizatori navode na službenim stranicama, svjesni da je došlo do zasićenja filmskim festivalima – kreativni hub po imenu Ponta Lopud.
Festival od tri filma
Ponta Lopud smješten je na drugom najvećem i turistički najrazvijenijem elafitskom otoku pored Dubrovnika koji broji dvjestotinjak stanovnika koji žive gotovo isključivo od uslužnih djelatnosti u turizmu. S obzirom na povijesni i suvremeni kontekst otoka možemo zamisliti koliko je zasićen istim i pitamo se je li promocija otoka kroz kulturni događaj ključna stavka zbog koje taj festival odlučuju podržati brojni akteri javnih institucija i privatnih sponzora, kako primjerice svoju potporu festivalu definira župan Dubrovačko-neretvanske županije.
Ponta Lopud posjetiteljima nudi tri vrste aktivnosti; filmske projekcije, razgledavanje umjetničkog paviljona barunice Francesce Thyssen-Bornemisza bivše von Habsburg smještenog u novoobnovljenom franjevačkom samostanu, te turističke izlete i gourmet ponudu lokalnih restorana. Programski poprilično jednostavan festival prikazao je tri filma, dva u režiji Pawela Pawlikowskog koji je ujedno pozvan i kao mentor te predavač, te jedan braće Dardenne po izboru gore spomenutog redatelja, prijatelja i čestog gosta Sarajevo film festivala koji je jedan od partnera/suosnivač ovog specifičnog eventa.
Projekcije filmova održale su se na dvije lokacije. Prvu večer, film Hladni rat prikazan je u franjevačkom samostanu pod koncesijom, sada djelomično pretvorenom u luksuzni hotel, s dijelom prostora koji se naziva umjetnički paviljon a čuva privatnu umjetničku zbirku obitelji Thyssen-Bornemisza. Obnova samostana započela je prije 20 godina, a danas se cijena noćenja po osobi diže i do 1.400 eura. Drugu večer, film Moje ljeto ljubavi projiciralo se i na privatnoj terasi hotela Lafodia Sea Resort, u kojem su bili i smješteni uzvanici ovog ekskluzivnog događaja, a osim u finoj hrani, jutrima su uživali i u vježbanju s poznatom instruktoricom Asjom Peterson. Dakle, dan je započinjao vježbom za pozvane sudionike (glumce, redatelje i akreditirane novinare), nastavljao se obilascima otoka i izletima, ugledni redatelj održao je svoj masterclass, razgovaralo se o filmovima i kinematografiji uz fina vina, a večer se zaključivala projekcijama i zabavama.
Cilj je ostvaren
Kako navode osnivači festivala Tilda Bogdanović Grossel i Mirsad Purivatra, cilj koji su imali ostvaren je već u prva tri dana održavanja Ponta Lopuda. Po njihovim riječima, željeli su da i lokalna zajednica sudjeluje u svim događanjima, te da se filmski festival što više približi mještanima otoka. Suosnivač, te direktor Sarajevo film festivala Purivatra naglasio je kako Ponta Lopud nema ambiciju biti “veliki“ festival, već mjesto na kojem će se ljudi iz svijeta filma družiti kako bi festival dao dodatnu vrijednost turističkoj ponudi Lopuda.
Osim osnivača i suosnivača – tvrtki Dubrovnik PartneR d.o.o. & Riva film d.o.o., te Sarajevo film festivala, na popisu su brojni partneri i sponzori. Do stvarnih podataka o iznosu financiranja javnim sredstvima teško je doći, međutim jasno je kako je financiran iz fondova Hrvatskog audiovizualnog centra, Srpskog filmskog centra, fondova Dubrovačko-neretvanske županije, te Javne ustanove rezervat Lokrum. Neslužbeno saznajemo da su organizatori tražili dio sredstava od Grada Dubrovnika, van standardnih natječaja za javne potrebe u kulturi, no do odobrenja sredstava navodno nije došlo. Grad Dubrovnik poslao je komunalnu službu da očisti i uredi otok uoči festivala, iako bi trebao imati obavezu prema lokalnoj zajednici obavljati takve usluge bez obzira posjećuje li otok petnaestak glumaca i redatelja iz regije ili ne, te je posudio brodove kojima se posjetitelje prevezlo do otoka pogledati filmove koji su već ranije igrali u redovnom rasporedu Kinematografa Dubrovnik. Sudionici masterclassa, za koje nije potpuno jasno po čijim i kojim kriterijima su bili pozvani, izjavili su kako svaki dan puno rade i uče od renomiranog redatelja i kako to nije svakidašnja situacija.
Dok većina kulturnih radnika i umjetnica zbog rezova budžeta za kulturu jedva spaja kraj s krajem, čini se da nitko ne vidi problem u kreiranju, kako na službenoj stranici festivala stoji, “kreativnog huba na kojem će filmski profesionalci imati priliku za stjecanje novih iskustava i stvaranje dugoročnih profesionalnih odnosa i prijateljstava. U nadahnjujućem okruženju mira i jedinstvene ljepote otoka Lopuda, uz domaću kuhinju, imat će mogućnost voditi razgovore o filmu, vizualnoj umjetnosti i umijeću življenja na način na koji se ovdje živi stoljećima“ – financiranog djelomično iz javnih fondova a programski poprilično ograničenog te usmjerenog isključivo na promociju otoka i lokalnih poduzetnika.
Kultura kao marketing
Iako nema sumnje da su redatelji, glumci i pozvani novinari na ovom događaju profitirali, ako ničim drugim onda barem punjenjem baterija i odmorom koji je većini radnica i radnika u kulturi gotovo nemoguće ostvariti, pitanje koje se nameće je na koji je način lokalna sredina bila uključena u proizvodnju i recepciju programa i kako ovaj događaj uokviruje razvoj kulture i njene prisutnosti u životu građana. Iako je iznimno važno podržavati diversifikaciju kulturnog sadržaja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, posebice na otocima, čini se kako ovaj festival svojim sadržajem i načinom njegove prezentacije primarno misli na (pojedine) proizvođače umjetnosti, a tek posljedično na lokalnu publiku zbog koje su navodno tu. Lokalci se, kako i piše na službenim stranicama, opet angažiraju kroz svoj sezonski rad u turizmu – ponudu gastronomskih delicija ili ustupanje smještajnih kapaciteta – po čemu se jasno vidi kako je ovo još jedan pokušaj spajanja elitnog turizma i kulture koji većinu aktera koji bi trebali biti uključeni u njezinu recepciju jednostavno ostavlja izvan.
Osim toga, Ponta Lopud dodatno elitizira već turistički prezasićeno dubrovačko područje, a proizvodnju kulture još jednom instrumentalizira za marketing otoka, te ju pretvara u sadržaj koji je dostupan samo pojedinima. Kultura se komodificira kroz turističke ture, yogu pod zvijezdama, filmske projekcije u privatnim hotelima, promociju Dubrovnika kao Kraljevog grudobrana, te snažnu spregu s ostalim ugostiteljskim djelatnostima zaboravljajući da iza svega toga stoji eksploatirana masa (migrantskih) radnika koja čak i da ima novca, nema vremena posjetiti umjetnički paviljon na Lopudu ili gledati kino pod zvijezdama. Činjenica kako strukture vlasti na gradskoj, županijskoj i nacionalnoj razini to izdvajaju kao iznimno važan i kvalitetan program govori nešto i o doživljaju kulture, te smjeru u kojem se kreću kulturne politike.