Ponašanje političkih vladara u Bosni i Hercegovini natjeralo nas je na uvođenje stare Glorijine rubrike “S kraljevskih dvora”, a u njoj Mario Kikaš analizira političku pozadinu slavlja rođendana Dragana Čovića u Mostaru i vjenčanje kćeri Bakira Izetbegovića u Sarajevu.
Dva su društveno estradna događaja obilježila politički i medijski život Bosne i Hercegovine pred kraj ljeta i početak još jedne predizborne kampanje koja u Bosni i Hercegovini traje obično godinu, a nekad i duže dana. Izbori su, naime u listopadu 2022. godine. Središnje figure ova dva iventa, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, upravo su političko-estradne figure o čijem dogovoru ovise ne samo eventualni rezultati izbora nego i njihovo održavanje s obzirom na to da se HDZ BiH svim snagama bori da se ne ponovi scenarij Komšić po četvrti put. No vratimo se samim iventima koji su neobično intenzivno zaokupili interes medija i javnosti što samom intencijom vlastitih protagonista, što činjenicom da u nedostatku prave celebrity kulture, ostajemo osuđeni na feudalno-rojalističke ambicije i komplekse lokalnih vladara.
Užasi postmoderne 1: Šerijatsko vjenčanje
Krenimo od recentnijeg događaja i vjenčanja kćeri predsjednika SDA-a, Jasmine Izetbegović čije je šerijatsko vjenčanje u Gazi Huserv-begovoj džamiji poslužilo ne samo da pokaže čaršiji tko je i dalje najjača familija u Sarajevu, nego i da potvrdi određeni set kulturnih obrazaca koji imaju da budu role model raji koja gleda i komentira ovo kvazikraljevsko vjenčanje iz centra Sarajeva. Pravi brak je samo onaj koji se sklopi pod okriljem svete knjige Islama, između dvoje muslimana. Sve ostalo se tumači kao transgresija. I to doista jest ideologija koju je familija Izetbegović gradila godinama paralelno sa svojom ekonomskom i političkom moći, a koju je sad došao potvrditi i svojim milozvučnim pjevanjem ajeta iz Kur’ana uveličati i sam začetnik umjerenog islamizma s totalitarnim tendencijama, turski predsjednik, Recep Tajjip Erdogan. Sama Jasmina kao najsekularniji član dinastije Izetbegović, svojevrsna je povratnica u okvire šerijata s obzirom na to da je ranije bila u vezi s kaurinima i ćafirima o čemu su tabloidi redovno izvještavali.
Međutim, osim direktnih propagandno-hegemonijskih interesa koji se kriju iza ovakvih ivenata, koji je zapravo njihov “historijski” značaj ili doseg? Na prvoj razini čitanja, jasno je da je set predmodernih, neofeudalnih i kvazimonarhističkih rituala svojevrsni užas postmoderne. Ili kako je jučer Stefan Gužvica objasnio, riječ je o svojevrsnom stapanju predmodernog i postmodernog s ciljem brisanja onoga između. A u tom između, socijalizmu, modernizmu i sekularizmu, bosanski muslimani su, istina s određenim zakašnjenjem u priznavanju imena, postali jedna od jugoslavenskih nacija sa nacionalno-republičkim institucijama koje se posebno aktivno grade nakon 1960-ih. U tom kontekstu Bosna i Hercegovina kao mjesto najžešćih oružanih sukoba u NOB-u postaje svojevrsni model i kulturnog i ekonomskog razvoja. Zemlja uvelike zaostala u feudalnim okvirima kroz socijalističku modernizaciju se ekonomski i kulturno razvija, a njena “i srpska i hrvatska i muslimanska” suština postaje model bratstva i jedinstva u jednoj republici. Međutim, bošnjačkoj nacionalnoj eliti, sekularizam i socijalizam njihovih prethodnika predvođenih mostarskim SKOJ-ovcem, NOB-ovcem i kasnijim federalnim predsjednikom izvršnog vijeća Džemalom Bijedića, postaje servilni i izdajnički. Paradoksalno, upravo će njihova politika doseći vrhunac servilnosti klanjajući se pred svojim predmodernim vladarom i postajući biser u turbanu neoosmanizma turskog predsjednika Erdogana.
Užasi postmoderne 2: Heraldika
Drugi event, još je provincijalniji od ovoga opisanog, zbio se u Mostaru, na proslavi šezdeset i petog (sic!) rođendana tamošnjeg neofeudalnog vladara Dragana Čovića. Mene i sama činjenica da netko drži toliko do svog rođendana da ga tako pompozno slavi, a da pritom nije ni jubilarni, iritira. Ali ova proslava, sastavom gostiju i ornamentima koji su došli do javnosti iritaciju tjera do krajnjih granica. I dok se Izetbegović potrudio pa na jedan dan iz Ankare dovukao lika, koji koliko god bio diktator, ipak nekog vraga znači za globalnim okruglim stolovima, hercegovačka raja se morala zadovoljiti sa C klasom uzvanika tipa Goran Grlić Radman i Milorad Dodik kojem i slijetanje helikopterom na nekadašnji Veležov stadion nije pomoglo da ostvari Lepa Brena Vau-efekt. Drugim riječima, kod Bakira je pjevala Severina, a kod Dragana Maja Šuput.
Međutim, zvijezda večeri nisu bili ni ministar vanjskih poslova nebitne države ni velmoža iz Laktaša, nego doslovno torta. I to ne bilo kakva torta nego torta u obliku grba obitelji Čović koju je po narudžbi izradila nekakva riječka tvrtka koja je prepoznala tržišnu nišu u feudalno-narcisoidnim kompleksima novonastale hrvatske elite koja još oplakuje Bečko Novo Mesto. Na semiotiku samog grba nema potrebe trošiti retke. Međutim nad interpretacijom samih pobuda za takvim grbom valja malo zastati. Taj grb obitelji Čović užas je postmoderne i kao takav savršeno odgovara predstavljati pečat koji je ta obitelj ostavila na svjetskoj kontarevoluciji u Hercegovini. Dragan Čović, ambiciozni omladinac i menadžer dekadentne faze socijalizma, na svojim je plećima zapravo iznio kontrarevoluciji i brisanje naslijeđa socijalističke modernizacije. Kao menadžer mostarskog giganta Sokola u kojem su se gradili avioni, hej bolan avioni u Rodoču pored Mostara (sad ne da ne gradimo avione, nego imamo pistu na koju se ni ne spuštaju avioni), Čović je najodgovorniji za uništenje te industrije i pljačku Sokolove vrijedne infrastrukture i strojeva u jeku rata. Drugim riječima, Dragan Čović je tom svojom ulogom, svojim golim rukama brisao i krao nasljeđe modernizacije i socijalizma u kojoj je Mostar bio centar avio-industrije. Da, avio industrije, dragi moji, vi kojima je Mate Rimac revolucionaran.
Što se krije iza performansa
Osim što oba iventa svjedoče brisanju modernizacijskog nasljeđa kroz predmoderne rituale, njihova simbolička važnost ima i svoj trenutni politički kontekst. Kao što smo naučili na uvodima u semiotiku, ovakav tipa izvedbenih činova nije samo puka forma nego ima i svoje konkretne efekte. Performansi ovog tipa postoje da bi nešto podcrtali ili pak sakrili. Podcrtali su feudalne ambicije bosanskohercegovačke političke elite i njihovu ulogu u rušenju i brisanju socijalističkog i modernizacijskog nasljeđa. A što skrivaju, odnosno što nastoje neuspješno skriti?
I jedan i drugi, i Dragan i Bakir nalaze se u ne baš zavidnoj političkoj situaciji. Izetbegović se nalazi pred vjerojatno najsudbonosnijim izborima. Stranku mu napuštaju istaknuti članovi optužujući ga za loše i dinastičko upravljanje, a i zadnji lokalni izbori su slikovito dočarali do koje mjere je snaga SDA nagrižena. Šerijatsko vjenčanje njegove kćeri poslužilo je kao PR pokušaj ublažavanja slike potpunog rasula političke moći familije Izetbegović kojoj je ostalo samo da se poziva na rahmetli babu Aliju i njegove prijatelje iz Turske.
S druge strane, Čović na prvi pogled suvereno drži vlast u Hercegovini. Međutim, ta suverenost je zapravo vrlo krhka i zasniva se na glasačkoj bazi-interesnoj mreži koja ne ovisi isključivo o moći Čovića i njegovim feudal-menadžerskim sposobnostima, nego i svjetskoj ekonomiji i politici. Propast Aluminija 2019. je to najbolje pokazala. Ovaj put, Čović se suočava s najvažnijom bitkom u svojoj karijeri, a to je borba za promjene izbornog zakona koja bi omogućila da HDZ utvrdi svoju vlast među Hrvatima u BiH. Međutim, kako vrijeme prolazi, Čović se čini sve dalje od tog cilja. Vjerovalo se da je novi visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt blizak hrvatskom pitanju, međutim to vjerojatno i nije toliko istina, a ako i jeste, njegov šefica Angela Merkel odlazi u političku penziju, a kako sada stvari stoje, njegov CSU neće sastavljati novu vlast u Berlinu. Pritom je sam Schmidt dobio jasnu odbijenicu i Kineza i Rusa koji ne priznaju njegov legitimitet jer nije potvrđen na sjednici Vijeća sigurnosti. A glas Rusa i Kineza ipak vrijedi nešto više nakon onog kaosa u Kabulu u kojem je aktivno sudjelovala i Njemačka i sve ostale zapadne sile koje sjede u Vijeću za implementaciju mira. Tako da je Čović ostao ovisiti o vanjsko-političkim gestama hrvatskog premijera i predsjednika koji si i dalje utvaraju da su neki bitni diplomatski faktori. U svakom slučaju, dosta jadan skor par mjeseci prije 2022. u koju bi se trebalo ući s kakvim takvim rješenjem bosanskohercegovačkog gordijskog čvora i tzv. hrvatskog pitanja.
I vjenčanje i rođendan dali su zapravo i odgovor na pitanje što je ono što se želi izbrisati i sakriti. Naime, socijalistička BiH, zamišljena i dijelom ostvarena kao svačija i ničija, jedino je rješenje tih gordijskih čvorova i pitanje. Zato se tako silno i želi izbrisati i sakriti iza kiča feudalne heraldike i šerijata.