“Senzacionalna” vijest Slobodne Dalmacije o psihologinji uhićivanoj zbog prostitucije koja sada radi s djecom, obila se o glavu glavne urednice i postala tema o moralu i medijima. Važnija priča, ona o tome kako tretiramo seksualni rad, ostala je u sjeni pluralizma vrijednosti rasipanih po društvenim mrežama.
Spektakularno razvaljivanje jedne socijalne radnice prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji naoko je društveno procesuirano i sanirano nekakvim prihvatljivim dosadašnjim ishodom. Zaista, dojmljiv je intenzitet i raspon kritika što su se strovalile na medijske i ostale vinovnike te grozničavo isforsirane puritanske hajke. Podsjetimo: splitski dnevnik najprije objavljuje vijest o dotičnoj neimenovanoj psihologinji u jednom dalmatinskom Centru za socijalnu skrb, uz nalaz da je nekoliko godina ranije, prije negoli će diplomirati te se zaposliti u javnom sustavu, dvaput prekršajno gonjena zbog prostituiranja.
I ne samo da je gonjena, nego su joj undercover-policajci aktivno namještali klopku s hinjenim ugovaranjem trgovine seksom, a što je inače specijalnost tek ponekih policijskih uprava u RH, npr. one u Splitu, pri čemu mušterije redovno ostaju nekažnjene. Drugdje takve metode u pravilu služe jedino za hvatanje na djelu narkotrafikanata i sličnih težih kriminalaca, nipošto za prestupnike koji zakonski samo krše određene propise o javnom redu i miru.
Uglavnom, službeni podaci o nekadašnjim strašnim zlodjelima psihologinje – koja je u međuvremenu rehabilitirana, ako to uopće treba isticati – padaju ekskluzivno u investigativne šake splitskih žurnalista i dospijevaju u javni prostor kao gotova optužba na račun kompletnog sustava s tako sumnjivim osobljem. Ukupno potenciranje slučaja neodoljivo podsjeća i na dirigiranu nečiju ličnu odmazdu, eventualno s ucjenom nad žrtvom još od vremena njezina privođenja, dok formalno neotkrivanje punog joj identiteta ovdje glumi profesionalnu korektnost. Idući dan slijedi drugi članak, odmah i treći, a naredni dan četvrti; pritom je važno da se otpočetka u priču uvode tzv. ekspertni sugovornici u funkciji potvrde startne teze medijskih progonitelja.
To su prvenstveno ugledne psihologinje Mirjana Krizmanić i Mirjana Nazor, čime Slobodna Dalmacija osigurava žanrovsko uporište strukovno i rodno, valjda prema uvjerenju da namjerenoj lovini nema spasa ako je uz njih vijaju i dvije čuvene njezine kolegice. No zatim reagiraju ostali psiholozi, točnije preko tristo njih, potpisujući osvrt sa zahtjevom da se Slobodna Dalmacija javno ispriča zbog ničim opravdanog progona.
Osudi te medijske gadosti pridružuju se drugi znanstvenici, nekolicina većih glasila kao što su portali Index i Telegram, a svakako i Hrvatsko novinarsko društvo, te pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, ali i Mate Uzinić, koadjutor Riječke nadbiskupije i upravitelj Dubrovačke biskupije. Što je posebno zanimljivo, medijska publika po internetskim forumima – od raznih portala do same Slobodne Dalmacije – masovno proziva čin tih novina, već i prije glasa psihologijske struke ili Crkve. Tamo iznesena čitateljska argumentacija ostat će vrijedan prinos društvenoj raspravi o meritumu ove stvari, naročito u odnosu na moralistički pristup nasuprotnih aktera iz establišmenta.
Moral pod reflektorima
Moral, dakle, bio je glavni ulog Slobodne Dalmacije koja na koncu ostaje sama pod reflektorom, ali neopozivo uprljana onime čim je htjela izmrcvariti i stigmatizirati odabranu metu. Upada u oko da građani u ovome nisu pristali ni na kakvo moraliziranje, nego su u prosjeku uvodno relativizirali navodni grijeh iz prošlosti sada prozvane žene, potom sâmo pitanje dostojnosti i podobnosti radnika u javnom sektoru stavili u pravi općepolitički kontekst.
Da ne prepričavamo mnogobrojne faze i aspekte ove složene afere koju su razni komentatori obradili tako da bi se to moglo poželjeti u bezbroj drugih, podjednako važnih predmeta, uputit ćemo još na uvide pravne stručnjakinje Ivane Radačić, znanstvene istraživačice područja seksualnog rada. Ona je naime, uz ispravno lociranje i opis bitnih momenata lova na tobožnju grešnicu, jasno imenovala pozadinu čitave medijske operacije: patrijarhat. U ime njegova etičkog sklopa i reprodukcije djeluje Slobodna Dalmacija koja se naposljetku mucavo ispričava javnosti, ali više joj ni to neće biti olako dopušteno.
I tek što bi se pomislilo da je sve upućeno na pravo mjesto, međutim, pomalja se iz sjene onaj neugodni nedjeljivi ostatak računice s kojom se uvijek iznova treba suočavati. Kao što je naznačila Radačić, a da nikad nije prispjelo u mejnstrim, ostaje nam i dalje pitanje tretmana prostitucije ili seksualnog rada. S tim da se baš u opreci oko posljednjeg veznika krije dosta od sukusa (ne)poželjnog odnosa prema toj ozloglašenoj djelatnosti.
Nije se čuditi; u nerijetko se žučljivim diskusijama oko toga sukobljavaju i feministički krugovi, te drugi načelno dobronamjerni subjekti koji u cjelini još nisu načisto s time kako bi se točno postavili. S rijetkim izuzecima, naš problem sa socijalnom radnicom koja je nekoć prodavala seksualne usluge, a sad bi trebalo da rješava muke nezbrinute djece ili – nezamislivog li skandala – aktualnih nekih prostitutki, nastavili smo promatrati isključivo u zadanom pravnom okviru. Ili pak naprosto pasivno zatečenom, ima li se na umu da je prekršajni zakon, po kojem se regulira javni mir i red, usvojen još 1977. godine.
Tretman seksualnog rada
Doda li se tome da elitu pravosudne struke danas predstavlja sudac Marin Mrčela, glavni kandidat za novog predsjednika Vrhovnog suda RH, inače tip koji se onomad spram ugroženih žena pokazao empatičnim koliko i guzica prosječnog makroa, znamo kakva je regulacijska stvarnost i perspektiva posrijedi. Crta koju se ovdašnji sustav ne usuđuje preći jest dakako legalizacija i radno-pravna formalizacija seksualno-uslužne djelatnosti.
Obično se u takvim razmatranjima spominje potencijal tzv. švedskog modela s pripadajućim fokusom na kriminalizaciju mušterija-kupaca spram seksualnih radnica ili radnika. No sad već notorna činjenica kontraproduktivnosti te vrste regulacije u vidu daljnjeg sigurnosnog ugrožavanja seksualnog radništva je pouzdano verificirana još dok je hrvatsko društvo na ovu tematiku većinski reagiralo tek provjerenim jebačkim dosjetkama. Ako nekome svejedno treba crtati izlaz van labirinta u kojem se s kontradikcijama sustava nastavljamo sudarati iza svakog ugla, evo makar jedan putokaz k rješenju: drukčiji tretman samog rada u seksualno-uslužnom sektoru.
Drugim riječima, to što se neka trgovačka djelatnost odvija u zoni sive ekonomije, nipošto ne znači da ona ne sadrži sve uobičajene neuralgične točke i kauzalitete prepoznatljive u svakom drugom odnosu rada i kapitala. Štoviše, brojni povijesni i recentni primjeri ukazuju na evidentnu komercijalnu superiornost tih ekonomskih područja u poredbi s onima zakonitim i ovjereno te općeprihvaćeno ćudorednim.
Gro seksualno-trgovačke aktivnosti u svijetu zbiva se uslijed nametnutih ekonomskih i socijalnih relacija koje neće biti anulirane nikakvim prohibicijskim i penalizacijskim mjerama, ne samo zbog porobljavanja ili obmanjivanja kakva epilog imaju u faktičnom silovanju. Jednostavno, ako je maltene svaki rad potencijalno ili djelatno roba, što reproduktivni ženski trud odavno jest, onda je neminovan i proboj seksualnih usluga uz tržišno isturene djelatnosti pospremanja kuća, kuhanja i brige za djecu i starije osobe. Seksualnom radništvu ponajprije treba regulacija primjerena tome generalnom stanju, onda i sindikaliziranost te drugi oblici političkog organiziranja. U slučaju da ipak želimo nešto više, preostaje nam samo potpunija analiza tržišne eksploatacije rada svake vrste, a obavezno i drugih žarišta rodne opresije.