Najava nove zagrebačke administracije o uvođenju građanskog odgoja u škole ponovno je aktivirala već dobro poznate sukobe sekularnog i klerikalnog dijela civilnog društva oko vrijednosnog utjecaja na procese odgoja i obrazovanja. S obzirom na to da su potonji u organizacijskoj prednosti, Luka Matić, na osnovu iskustva predavanja predmeta Politike i gospodarstva, predlaže drukčije ulazne točke za sekularna nastojanja.
Kad sam kao maturant, linijom manjeg otpora, za izborni predmet na maturi odabrao Politiku i gospodarstvo (PiG) malo sam mogao znati da će me upravo dvosat tog predmeta dočekati za dobro jutro prvog dana kada ću početi predavati u školi. Malo je, bar nama gimnazijalcima, bilo nevažnijih predmeta od tog, koji je u fondu od dva školska sata u, skraćenoj, maturantskoj nastavnoj godini imao za zadaću da nam objasni ustavno-pravni, administrativni, ekonomski i društveni sustav u kojem živimo. Ništa popularniji nije bio ni među nastavnicima. Kad sam došao u školu kao nastavnik, zaposlen sam da popunim satnicu kolegice koja je posljednju godinu pred penziju imala pravo predavati samo pola satnice. Prvi predmet kojeg se u tom downsizingu riješila, bio je PiG. Druga je, naravno, bila logika.
Sekularno-klerikalni sukob
Razlog da spomenem PiG tema je uvođenja famoznog građanskog odgoja u Gradu Zagrebu od ove školske godine. Eksperimentalna provedba u manjem dijelu škola, koju je najavio gradonačelnik Tomašević, postala je problematična onog trenutka kad je Dora Kršul na Telegramu objavila da je kurikulum pisala osoba bliska ekstremnoj desnici. Međutim, nakon gostovanja dogradonačelnice Dolenec u Nedjeljom u 2 i gradonačelnika u Točki na tjedan, čini se da ničeg spornog nema – postupak uvođenja građanskog odgoja je započet, u drugom polugodištu će se provesti pilot projekt u nekoliko škola, a puna eksperimentalna provedba čekat će barem sljedeću školsku godinu. Dodatno, od oboje smo doznali da u provedbu neće postojeći kurikulum, nego novi kurikulum koji će pisati radna grupa sastavljena od stručnjaka i stručnjakinja koji se već godinama bave građanskim odgojem, pri čemu se dalo naslutiti i da će ih dio biti regrutiran iz redova GOOD inicijative.
Iako se ovaj val prigovora zagrebačkom uvođenju građanskog odgoja ispuhao, neminovno je da će doći i sljedeći. Već smo zagazili u treće desetljeće kako se različitim intenzitetima odvija spor sekularnih i klerikalnih aktera civilnog društva oko uvođenja dodatnih odgojnih sadržaja u odgojno-obrazovni sustav – građanskog i spolnog odgoja. Osnova spora odgojna je dimenzija, primarno osnovnoškolskog, odgoja i obrazovanja. Sekularni akteri zalažu se za uvođenje dodatnih odgojnih sadržaja, čemu se klerikalni protive.
Ako znamo da su teme na kojima se spor prelama one seksualnog i reproduktivnog zdravlja te demokratskog građanstva i ljudskih, među čemu posebno manjinskih, prava – nije teško zaključiti da je uzrok spora utjecaj na reprodukciju društvenih vrijednosti kroz sustav odgoja i obrazovanja. Drugim riječima, pokušaji da se spriječi uvođenje građanskog i seksualnog odgoja u škole imaju za svrhu zadržavanje ekskluziviteta “svjetonazorskog odgoja” za konfesionalni vjeronauk.
Različite pedagoške dimenzije
Na izlazu iz zbornice tog prvog radnog dana, nemali broj kolegica i kolega izrazio mi je, u šali, saučešće. U njihovoj perspektivi, ulazeći u maturantski razred tehničke škole mogao sam doživjeti samo vatreno krštenje u kojem ću sagoriti i izgubiti sve iluzije koje sam mogao gajiti. Glavni razlog tome bio je da idem držati dvosat PiG-a, predmeta koji se odrađuje jer se mora, onako kako je generacija mojih starijih kolegica i kolega odrađivala TIPSS ili marksizam.
Problem s PiG-om je u tome da je bio planiran tako da funkcionira na kognitivnoj razini, odnosno da učenicima prenosi znanja. Naša metodika dugo je funkcionirala na način da ciljeve nastavnog sata dijeli na kognitivne, afektivne i psihomotorne. Kognitivni se u praksi odnose na memoriranje informacija, a afektivni na usvajanje vrijednosti i obrazaca ponašanja. U takvoj strukturi, nastava PiG-a – ono razumijevanje ustavno-pravnog, administrativnog, političkog i ekonomskog društva u kojemu živimo – fokusira se na kognitivno. Time se svodi na bubanje podataka i definicija koje učenicima fokusiranima na završetak srednjoškolskog obrazovanja ne nude nikakvu uporabnu vrijednost.
Razlika u odnosu na PiG, dodana vrijednost koju donosi građanski odgoj promjena je fokusa. On nije usmjeren na suhoparna znanja, nego naglašava prakse koje se baziraju na usvojenim stavovima i vrijednosti. Davno je bilo, ali još Aristotel u “Nikomahovoj etici” uočava da se vrlina stječe vježbom, na sličan način kao i vještina.
Druga dimenzija razlike u tome je da se nastava građanskog odgoja ne realizira kroz jedan školski predmet u jednoj školskoj godini, nego da je riječ o sklopu tema koje se obrađuju međupredmetno i kroz izvannastavne aktivnosti. Te teme se onda – bivajući prisutne kroz više godina školovanja – razvijaju u skladu s dobi učenika, što omogućuje kontinuiranu nadogradnju i proširenje već usvojenih znanja i vještina. Da povučem paralelu, pristup poučavanju građanskog odgoja sličan je poučavanju matematike svojom postepenošću.
San o civilizacijskoj superiornosti
Problem građanskog odgoja, njegov utopistički san, sastoji se u često slijepoj vjeri dijela njegovih zagovornika u civilizacijsku nužnost prisutnosti takvog sadržaja u našem odgojno-obrazovnom sustavu. Priča je poznata i već nebrojeno puta ispričana, ali i dekonstruirana, prosvjetiteljska bajka u kojoj je naše društvo iz razdoblja samoskrivljene balkansko-socijalističke [demokratske] nezrelosti, linearnim napredovanjem doseglo prosvijetljenje i zrelost prelazeći put evroatlantskih integracija na kojemu su naše, odrasle, generacije usvojile lekcije ljudskih prava, neovisnosti pravosuđa, kapitalističke privrede i liberalno-demokratske politike. Sad, kad je taj nužni stupanj historijskog razvoja dosegnut, treba ga pretvoriti u nastavni sadržaj kako bi naše nadolazeće generacije te vrijednosti usvojile kroz obavezno školovanje, zadržale dostignuti civilizacijski nivo i živjele happily ever after.
Iz takvog razumijevanja onoga što je zapravo predmet građanskog odgoja proizlaze i zagovarački problemi pri njegovom uvođenju. Samorazumljivost civilizacijske superiornosti jednog oblika građanstva – bez obzira na njegov ideološki sadržaj – dovodi do frontalnog sukoba s protivnicima takvog razumijevanja. Posljedica takve konfrontacije je održavanje statusa quo, koji se mijenja samo snažnom političkom voljom, gdje građanski odgoj uvode lokalne vlasti snažno naklonjene civilnom društvu i njegovom razumijevanju građanstva, kao što je bila administracija bivšeg riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, ili novoizabrana administracija zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.
Problem “europske” aure
Dugotrajni spor naročito iscrpljuje i šteti sekularnom bloku. Svijet ideološki reprezentiran u njihovom poimanju građanstva nepovratno se mijenja. Evropski san i njegova obećanja, pogotovo nakon ekonomske krize 2008-09 i političke COVID-19 krize posljednjih godinu i pol, umnogome su izgubili na vrijednosti. Rast desnog ekstremizma i autoritarnog populizma koji erodiraju institucije evropske liberalne demokracije zahtijevaju druge i nove odgovore, a ne ponavljanje starih refrena.
Protivnici uvođenja građanskog odgoja – što stvarno nije nikakva tajna – bolje su organizirani, brojniji su i imaju održivije financiranje. Povrh toga, njihovi su organiziranje i politički rad jednostavniji i efikasniji, a naprednijom upotrebom socijalnih medija šire zahvaćaju mladu generaciju koja ulazi u doba političke zrelosti. U tome im je, paradoksalno, znatno pomogla ista ona Evropa u koju se kunu zagovornici građanskog odgoja – boreći se za osvajanje “srdaca i umova” stanovništva bivših socijalističkih republika tako što je financirala i zagovarala napuštanje tekovina našeg modernizma i njegovog socijalno progresivnog nasljeđa.
Hoće li uvođenje građanskog odgoja u Zagrebu išta realno promijeniti? Dokle god je njegova primjena lokalizirana, jasno je da ne. Čak i ako njegovi učinci budu mjerljivi, oni će predstavljati samo još jedan proof of concept nakon onog riječkog. Međutim, u trenutnoj konstelaciji daljnja njegova primjena uvijek će biti ograničena ili spriječena. To ipak ne znači da promjene u sadržaju građanstva koje se podučava u našem odgojno-obrazovnom sustavu nisu moguće. No trebalo bi prepoznati da treba barem diskutirati o promjeni kursa, da ustrajnost u uvođenju građanskog odgoja može biti dopunjena oblikovanjem nastavnih sadržaja i materijala za one školske predmete čije uvrštavanje nije stvar političke volje.
Prezreni, podcijenjeni i zaboravljeni PiG može biti ulazna točka za takav poduhvat. Zagovornici građanskog odgoja, koliko god njihov društveni položaj možda i bio nepovoljan, svakako imaju ili mogu osigurati resurse potrebne za izradu alternativnih nastavnih materijala i metodičkih priprema te organiziranje edukacija za nastavni kadar. Pitanje je samo hoće li iskoristiti prostor za inovativno proširenje svojeg kreativnog i zagovaračkog rada. Bi li takva inovacija donijela značajnije promjene, nemamo kako znati. No ono što sam iz vlastitog iskustva naučio je da nastavni sadržaj može biti učenicima zanimljiv – makoliko predmet bio beznačajan – dokle god komunicira s njihovim življenim iskustvom i egzistencijalnim dilemama. U konkretnom primjeru, dok se odnos politike i gospodarstva ispituje na primjeru reorganizacije i privatizacije željeznica, i utjecaja tih procesa na uvjete rada željezničara i kvalitetu usluge. Ili kad se učenje o trodiobi vlasti i administrativnoj podjeli države provuče kroz to kojim institucijama treba obijati vrata da bi se dobili besplatni udžbenici ili subvencija učeničkog prijevoza. Kad se stvar postavi tako, dakle, da teorijska znanja zadobiju životno značenje i omoguće učenicima da se izbore da im u nekom pogledu bude bolje.