Narednog tjedna u Hrvatskoj počinje popis stanovništva, a najviše medijske pažnje u najavi su zadobile tehnikalije: mogućnost upisivanja podataka na internetu, ulasci popisivača u stanove, epidemiološka ograničenja i slično. No, polako, ali sigurno, u fokus interesa ulazi i politička dimenzija popisa. Za nju su, sasvim očekivano, zadužene figure na desnici. Naime, nevolja s nacionalnim projektima je ta da mu je popis stanovništva svojevrsno mjerilo uspjeha. A demografski trendovi, pogotovo oni u posljednjem desetljeću, sugeriraju da je hrvatski nacionalni projekt u ozbiljnim problemima.
A ti se problemi mogu sažeti u jednostavnu formulu: višak Srba, manjak Hrvata. Premda je broj Srba u Hrvatskoj od 1991. godina opao za tri puta, desnici ih je uvijek previše. A pogotovo ih je previše u Vukovaru. Za problematizaciju broja Srba u Vukovaru “zadužen” je tamošnji gradonačelnik Ivan Penava. Taj bivši član HDZ-a, a sadašnja uzdanica Domovinskog pokreta, svoju političku karijeru u prvom redu gradi na dizanju međunacionalnih tenzija i eksploataciji vukovarskog ratnog “kapitala”. Trenutna preokupacija mu je popis stanovništva i “opasnost” da broj Srba u Vukovaru nadmaši 30%, što za sobom povlači spektar manjinskih prava koja proizlaze iz zakona. Penava, eufemistički kazano, upozorava javnost na to da će predstavnici Srba u dogovoru s Andrejem Plenkovićem “namjestiti” rezultate popisa i tako Srbima osigurati prava koja valjda inače ne zaslužuju.
Penavine optužbe i konstrukcije prilično su jednostavno demantirane, ali njihova utemeljenost ionako nije ni bila bitna. Radi se samo o još jednoj podvali u smjeru potpaljivanja tenzija sa svrhom dokazivanja većinskom narodu da su mu za sve probleme krivi Srbi. A pored Srba, za sve nedaće hrvatskog naroda može postojati još samo jedan krivac: komunisti. Njih se u svojoj refleksiji o demografskim trendovima dotaknuo dežurni nacionalistički demograf Stjepan Šterc. On je u radijskoj emisiji za dijasporu “otkrio” da je za masovno iseljavanje iz Hrvatske kriva famozna crvena buržoazija, jedina buržoazija koju hrvatska desnica priznaje. Naime, prema Štercu, iz Hrvatske iseljavaju djeca branitelja zato što sve povlastice i ugodnosti života u Hrvatskoj uživaju djeca crvene buržoazije.
Nema u tom Štercovom istupu ničeg novog, posrijedi je samo još jedna varijacija na temu desničarskog klasika o žilavosti navodne klasne strukture hrvatskog društva koja se drži još od 1945. godine. Tu klasnu strukturu čine komunisti kao vladajuća klasa i hrvatski narod kao potčinjena klasa. Čak ni samostalnost ni europske integracije ni Vatikanski ugovori ni tržišna ekonomija nisu uspjeli iskorijeniti tu vjekovnu klasnu podjelu. Štercove teze su, dakako, isuviše besmislene da bi ih se išlo detaljno opovrgavati, ali u pravu je da, između ostalih, iseljavaju i djeca branitelja. Upiranje prstom u crvenu buržoaziju služi samo tome da se ne propita društveni sadržaj onoga što su branitelji branili: kako je to društvo trebalo izgledati osim toga što bi bilo hrvatsko?
Jer možda bi nas propitkivanje odvelo i do pitanja o smislu nacionalne države kao projekta. U nedavnom intervjuu za sarajevsku ispostavu N1 televizije Boris Buden je jezgrovito pojasnio političku logiku rata na postjugoslavenskim prostorima: posrijedi nije bilo buđenje nekog pradavnog sukoba urođenog balkanskim plemenima, već realizacija uvezenog europskog koncepta nacionalne države u smislu jedne nacije, jednog jezika i jedna kulture. Etnička izmiješanost i povijesna kultura ovih prostora predstavljale su prepreke koje su se mogle poništiti samo ratom i zločinima. Podjele koje su nastale uklanjanjem prepreka nisu ništa manje umjetne od zajednice koja im je prethodila, a koju se redovito označava umjetnom tvorevinom. Valovi iseljavanja svjedoče upravo tome: Hrvate u domovini ne može zadržati realizacija navodno višestoljetnog sna.
I zato se desnica boji popisa i unaprijed optužuje i pronalazi krivce za katastrofalne rezultate: čeka se još samo da prozovu žene koje su se odlučile na abortus. Problem ove države i onih okolnih nije u rezultatima popisa već u onima kojima rezultati popisa, pogotovo u smislu etničkog sastava stanovništva, predstavljaju kriterij uspješnosti političkog projekta. A svaki politički projekt koji se vrednuje popisom stanovništva nužno u sebi ima upisanu “tvorničku grešku”.