Lokalna baza za osvježavanje kulture (BLOK) u srpnju je pokrenula kampanju “Za poštenu plaću” kojom je od Ministarstva kulture i medija RH tražila povećanje budžeta za programe javnih potreba u kulturi i veće izdvajanje iz budžeta za plaće i hladni pogon neprofitnih organizacija. Kampanja je kroz peticiju naišla na skoro opću podršku kulturnog sektora, a o daljnjim planovima borbe za bolje plaće i uvjete rada kulturnih radnika/ica s Anom Kutlešom i Dunjom Kučinac iz BLOK-a razgovarao je Mario Kikaš.
Volio bih započeti ovaj intervju sa “činjeničnim stanjem” da bi se naši čitatelji/ce koji nisu isključivo dio nezavisne kulture u Hrvatskoj upoznali s vašim radom, ali i problemima s kojima se suočava dio kulturnog sektora ovisnog o projektnom financiranju. Vjerujem da vaše probleme dijele i kolege u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. Dakle, kampanja Za poštenu plaću pokrenuta je zbog jedne specifične stavke Ministarstva kulture i medija RH koji kroz svoj Javni poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi financira dio programa udruga u kulturi, ali istovremeno onemogućuje da se dodijeljenim novcima financiraju udjeli u plaćama zaposlenika udruga u kulturi. Drugim riječima, onemogućuje egzistencijalnu stabilnost radnika u nezavisnoj kulturi. I sad jedno pitanje koje si svi postavljamo godinama: zašto?
Prije odgovora na pitanje zašto, važno je reći da je odgovor na pitanje “kako?” sada jasan: Ministarstvo u provedbi Poziva krši Uredbu o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge. Nema pravni akt kojim bi derogiralo odredbe Uredbe i u sukobu je sa zakonskim okvirom.
Drugo je pitanje zašto Ministarstvo ne želi dozvoliti da se već dodijeljeni novci potroše na istu stvar, samo drugačije ugovorenu (ugovorom o radu, a ne honorarom). S jedne strane, naš konkretan zahtjev se čini toliko zdravorazumskim da zaista može ostati samo jedan vječni upitnik nad našim glavama, jer racionalnog objašnjenja nema. S druge strane, ako stavimo ovu praksu u kontekst drugih politika Ministarstva kulture i medija RH, počinju se ocrtavati konture njihove logike. Sve je više natječaja koji nisu otvoreni za udruge, već samo za samostalne umjetnike, osobe samozaposlene kroz obrte i umjetničke organizacije. Izmjene Zakona o umjetnicima, oko kojih se već neko vrijeme diže prašina, idu u smjeru uvođenja propisane visine prihoda koji se moraju ostvariti od umjetničke djelatnosti, žele li se uživati socijalna prava. Sredstva za udruge se pak iz godine u godinu smanjuju. Stoga je jasno da ministrica Nina Obuljen Koržinek želi reorganizirati kulturno polje u smjeru samo-zaposlenih pojedinaca, poduzetnika i malih firmi koji funkcioniraju po tržišnim pravilima, a većinu javnog financiranja usmjeriti na velike nacionalne kuće i manifestacije, kao i na obilato financiranje obnove i zaštite sakralne baštine. Indikativno je da ministrica i zaposlenici Ministarstva, u rijetkim prilikama u kojima sjede uživo s kulturnim radnicima iz udruga, kao izgovor za nemogućnost financiranja udjela u plaćama navode postojanje Zaklade “Kultura nova”, gdje je jedno od sedam područja financiranja u cijelosti predviđeno za pokrivanje plaća i hladnog pogona, a maksimalno se po organizaciji može dobiti 100.000 kuna, što nije dovoljno ni za jednu prosječnu plaću godišnje. U prošloj godini podrška je odobrena za 116 organizacija, što je daleko ispod broja udruga koje dobivaju sredstva za svoje projekte putem godišnjeg natječaja Ministarstva kulture i medija. Iako je Zaklada “Kultura nova” pravo osvježenje za kulturne radnike zbog načina na koji raspolaže sredstvima (od transparentnog postupka dodjele, preko minimalnog administrativnog opterećenja korisnika, do fer komunikacije u smislu poštivanja rokova, mogućnosti razgovora sa živom osobom itd.), gledamo li širu sliku, čini se da je Ministarstvo osnivanjem izdvojenog tijela dobilo izgovor za pranje ruku od pitanja naših plaća i troškova hladnog pogona. Možda nije loše da se, u periodu u kojem očekujemo poslagivanje kulturne politike u Gradu Zagrebu, zapitamo je li umnažanje koraka u distribuciji javnih sredstava i fragmentacija tijela zaduženih za dodjelu jamac veće transparentnosti i veće količine novaca, ili tek strategija urušavanja, kojom se novac troši na posrednike, pri čemu središnja vlast dobiva izgovor, a proizvođači mrvice od kolača koji se razrezao uzduž i poprijeko.
Kampanja je naišla na skoro opću podršku kulturnog sektora kroz peticiju, što je dalo i svojevrstan legitimitet samoj kampanji da predstavlja radnike i radnice u nezavisnoj kulturi i njihov zahtjev za poštenom plaćom. Koji su daljnji koraci u komunikaciji, ili da se koristimo sindikalnom terminologijom, pregovorima s Ministarstvom kulture? Naime, za razliku od radnika koji rade u institucijama i imaju svoje sindikalne predstavnike, a onda i kolektivne ugovore, nezavisna kultura je lišena tih tekovina socijalne države pa onda do svojih prava mora dolaziti zaobilaznim i manje utabanim putevima poput ovog vašeg.
Bilo da rade u udrugama nezavisne kulture, u kojima su kao radnici često i članovi s pravom odlučivanja, bilo u samostalnim umjetničkim obrtima u kojima su “sami sebi poslodavci” ili su pak honorarci koje Zakon o radu ne štiti – velik dio kulturnih proizvođača, iako rade u lošim uvjetima, nema na raspolaganju mehanizme klasičnog sindikalnog udruživanja. Pitanje organiziranja “samozaposlenih” i autsorsanih radnika već je dugo gorući problem u svijetu rada. Možemo spomenuti, primjerice, ekstremni primjer platformskih radnika od čijih loših radnih uvjeta peru ruke svi koji su za njih zapravo krivi – i platforme, i države.
No svi ti “samozaposleni”, “samoorganizirani” ili “samostalni” kulturni radnici i umjetnici direktne su žrtve gore spomenutih kulturnih politika – slabljenja javnog financiranja, beskonačne projektizacije i guranja prema tržištu – koje za posljedicu imaju konstantno spuštanje cijene rada i srozavanje radnih uvjeta, i to u cijelom sektoru. U takvoj situaciji, smatramo da moramo djelovati na dvije razine istovremeno: s jedne strane pronaći način da se sami osnažimo i zaštitimo od eksploatacije, a s druge strane raditi pritisak na financijere i tzv. donositelje odluka u polju kulture da se okrenu praksama i politikama koje će poticati i osiguravati bolje radne uvjete i veću cijenu rada za sve u polju. Zato smo zajedno s drugim organizacijama, kulturnim radnicima i umjetnicima u okviru Platforme za radne uvjete u kulturi Za K.R.U.H. počeli razvijati alate za (samo)zaštitu od neplaćenog i potplaćenog rada i rada u lošim uvjetima ili rada bez ugovora. To su prije svega tzv. fair-pay protokol te cjenici minimalnih nadnica za poslove za koje oni trenutno ne postoje. Pritom imamo na umu sve tipove poslova – od onih “autorskih” (najčešće privilegiranijih) do, recimo, poslova održavanja prostora. Nitko ne bi trebao ostati nezaštićen ili nepravedno plaćen u našem kulturnom sustavu. Planiramo, također, otvoriti širu raspravu s proizvođačima u kulturi te stvoriti javni pritisak da svi oni koji organiziraju kulturno-umjetničke programe – od udruga, preko institucija do firmi – moraju osigurati adekvatne uvjete za rad. Želimo osnažiti kulturne radnike i umjetnike da se ne srame informirati i pregovarati o uvjetima rada kada im netko nudi posao te se pozvati na protokol i cjenike kao minimalni standard.
Istovremeno, tim alatima želimo stvoriti pritisak na javne financijere da konačno povećaju javne budžete. Male potpore (katkada praktički simbolične) za kulturno-umjetničke programe podrazumijevaju gomilu neplaćenog i prekarnog rada, a velika konkurencija proizvođače prisiljava da, u borbi za mali broj raspoloživih sredstava, projekte prekrcavaju aktivnostima i ambicioznim ciljevima koji su u potpunom nesrazmjeru s projektnim budžetima. Posljedica takvih praksi je daljnje snižavanje cijene rada. Jer, dok rijetko kad možete ispregovarati bolju cijenu za, primjerice, tisak kataloga, kupovinu opreme ili neku drugu uslugu koja vam treba da postavite izložbu ili organizirate koncert, svoju plaću i honorare suradnicima uvijek možete još malo srezati. Treba tome stati na kraj jer niže ionako ne može. Svaka javna potpora za program treba moći pokriti i adekvatne radne uvjete. Osim toga, nastavit ćemo reagirati i na druge probleme koje smatramo ključnim krivcima loših radnih uvjeta u polju – prije svega inzistiranje na kratkoročnom i sve diverzificiranijem projektnom financiranju.
Ministarstvo kulture i medija često se zna pohvaliti godišnjim podizanjem budžeta za javne potrebe u kulturi. Međutim, ako sam dobro shvatio, to “više novca za kulturu“ zapravo je novac koji se raspodjeljuje kroz druge natječaje i fondove, poput Europskog socijalnog fonda (ESF-a). Vi imate iskustva sa svim tim natječajima i fondovima i zapravo ste jedna od uspješnijih organizacija u kulturi po povlačenju sredstava iz ESF-a, ali ste istovremeno i jedni od glasnijih kritičarki takvog principa financiranja, i to upravo iz perspektive radnog opterećenja te birokratskih nelogičnosti kojih su ti programi prepuni.
Još nam je od početka 2019. i prosvjeda inicijative “Dosta je rezova!”, koja se pobunila protiv sve manjih budžeta i sve snažnije devastacije javnog financiranja kulture, jasno da su ministrici upravo natječaji iz Europskog socijalnog fonda najomiljeniji i “najsnažniji” argument za opravdavanje rezova. Od tada do danas nastavili smo podsjećati na niz problema s tom argumentacijom, kao i sa samim ESF projektima, a koje dijeli široki krug udruga koje su uopće bile te sreće da dođu do ESF sredstava. Naime, kakve god da smo nade možda imali kada je Ministarstvo kulture otvorilo prve natječaje, što nimalo ne čudi s obzirom na to da su ESF sredstva po projektu i do 10 ili 15 puta veća od prosječnih lokalnih i nacionalnih potpora, ta su se visoka očekivanja vrlo brzo pretvorila u gomilu frustracija.
Počnimo od toga da je većina ESF natječaja kronično kasnila u odnosu na najave: kako raspisivanje poziva, tako i objava rezultata i ugovaranje, što je bilo kakvo planiranje učinilo skoro nemogućim. Spomenimo samo sad već notorni natječaj “Umjetnost i kultura online” koji je raspisan u svibnju 2020. u svrhu navodne krizne potpore, da bi prvi rezultati počeli stizati tek u siječnju 2021., i to po široko omraženom principu “najbržeg prsta”. Potom valja reći da su ESF projekti primarno socijalno-humanitarnog, a ne umjetničko-kulturnog karaktera, što se nije odrazilo samo na konstantne poteškoće u provedbi kulturno-umjetničkih aktivnosti, nego i na strukturu raspodjele sredstava koja su dobrim dijelom otišla izvan sektora: prema analizi koju smo kao Za K.R.U.H. radili krajem prošle godine, oko 40% nositelja i partnera na projektima uopće ne djeluje primarno u polju kulture.
Osim toga, ESF sredstva su dostupna samo malom broju iskusnih organizacija koje imaju dovoljne kapacitete za prijavu i provedbu tako složenih projekata, a administrativno opterećenje i kontrola vjerojatno su nezapamćeni u polju. Ne poznajemo nikoga tko je provodio ESF, a da nije više puta došao do ruba živaca radi nebrojenog broja dokaza koje je morao podnijeti za svaku minutu svog rada i gomile redundantnih i nelogičnih administrativnih zadataka koje je morao obaviti da bi opravdao svaku lipu potrošenu na program, ostajući na kraju dana s vrlo malo radnog vremena koje može posvetiti samom tom programu. Ne smijemo zaboraviti da su čak i nova radna mjesta čije su otvaranje ESF projekti omogućili nizu udruga samo privremena. Ne moramo, dakako, posebno isticati kakve posljedice sve nabrojano ima po daljnju prekarizaciju rada.
U našem kulturnom sektoru sindikalni poziv za povećanje plaća koji je u središtu vaše kampanje je, paradoksalno, nešto novo. Tek recentno, rad u kulturi postaje tema o kojoj se rade istraživanja (poput onoga Zaklade Kultura nova iz 2016. autora_ica Valerije Barade, Jake Primorac i Edgara Buršića) ili pak organiziraju konferencije. Jedan takav međunarodni kongres ste organizirali i vi ljetos. Kakva su međunarodna iskustva organiziranja radnica i radnika u kulturi oko pitanja vlastitih materijalnih i socijalnih prava?
Krajem lipnja smo organizirali “Kongres umjetnika i kulturnih radnika” koji je okupio organizacije, sindikate, inicijative i strukovna udruženja koja se bore za bolje radne uvjete u kulturi, iz Europe i SAD-a. Tijekom tri dana programa smo razmjenjivali taktike i iskustva organiziranja, pregovaranja, stvaranja pritiska, a bilo je važno pritom dobiti uvide i u različite kontekste u kojima sve ove organizacije djeluju.
Iako je Kongres okupio različite tipove organizacija, od strukovnih udruženja poput BBK Berlin ili srpskog ULUS-a, preko inicijativa poput W.A.G.E.-a ili Art Workers Italia, do sindikata poput United Voices of the World, svima nam je zajedničko bilo to da pitanje radnih uvjeta u kulturi vidimo šire od borbe za prava umjetnika, smatrajući radnikom u kulturi svakoga tko “održava galeriju bijelom” kako su to formulirali kolege iz spomenutog britanskog sindikata. Također, stalna tema naših diskusija bio je Fair Pay protokol, neka vrsta regulacije honorara u kulturi, visine iznosa ali i uvjeta rada. U SAD-u, gdje je privatno financiranje kulture dovelo do neizdrživih radnih uvjeta, inicijativa W.A.G.E. razradila je vrlo specifičan Fair Pay sustav, prilagođen mogućnostima različitih aktera (od velikih institucija do malih kolektiva), koji dobivaju W.A.G.E. certifikat ukoliko se pridržavaju pravila sustava i dostojno tretiraju svoje suradnike. Na Fair Pay protokolu rade i u austrijskim udruženjima IG Kultur i IG Bildende Kunst. U Austriji i dalje postoji javno financiranje kulture pa je takav protokol važna poluga pritiska i u pregovorima s vladajućima da ga prihvate kao standard pri dodjeli i potrošnji javnih sredstava. U Berlinu je na razini savezne države nešto slično već postignuto. Iako je riječ o drugom kontekstu i ekonomski neusporedivo bogatijoj sredini, inspirativno je bilo čuti i taj primjer. Svi su ovi pojedini slučajevi za nas potencijalni putokazi u vlastitoj borbi. Kolege iz Srbije, aktivni u njihovom Udruženju likovnih umjetnika Srbije (ULUS) su primjerice uspjeli izboriti da plaćanje doprinosa samostalnim umjetnicima postane obavezno, a ne opcionalno, što je bila zaista neobična praksa, koja je mnoge umjetnice dovodila do situacije da zbog bolesti ili trudnoće završe u dugovima. Takve pobjede, koje su se uspjele ostvariti na još većoj ekonomskoj periferiji od Hrvatske, vrlo su osnažujuće.
Ono što je važno pridodati je i to da je većina okupljenih kolektiva u svim svojim značajnijim kampanjama polazila od relevantnih istraživanja i brojki o stanju u polju. Ona su im služila za širu mobilizaciju i senzibilizaciju, a nama takvih istraživanja kronično fali. Istraživanje Zaklade Kultura nova koje si spomenuo je u tom smislu važan materijal i često ga koristimo, ali pomalo i ono već postaje autdejtano i ne zahvaća procese koje su udruge prošle u zadnjih 5-6 godina, novu radnu snagu koja je kroz njih procirkulirala, utjecaj ESF fondova itd. U principu smo dovedeni u situaciju da sami moramo odrađivati taj ogromni istraživački posao ukoliko želimo izlaziti van s brojkama i široko popularnim grafovima i tako podebljati svoju argumentaciju. Kroz Za K.R.U.H. smo napravili više analiza, ali važno je reći da taj ogromni i neophodni posao koji će nam dati uvid u strukturu rada u polju i učinke kulturnih politika ne bi trebao i ne može biti naš posao, niti za njega imamo kapacitete, već bi to trebalo raditi nadležno ministarstvo.
Ovaj intervju radimo u trenutku kada kampanja Za poštenu plaću završava i počinje onaj period godine u kojem udruge pišu projektne aplikacije i planiraju svoj rad u idućem periodu. Paralelno, i dalje živimo u pandemijskim uvjetima (koji su, istina, dijelom ublaženi procjepljivanjem stanovništva); potresi koji su pogodili Baniju te Zagreb i okolicu su pogodili i dio kulturnog sektora, a obnova traje sporo. I zadnje i možda trenutno najvažnije, jasno je da se Hrvatska nalazi u inflaciji i da cijene živežnih namirnica divljaju. Prosječne plaće i honorari koji se dodjeljuju u neinstitucionalnom kulturnom sektoru neće biti dovoljne za preživljavanje, odnosno samo će unijeti dodatnu nesigurnost u ionako prekaran sektor. Kako gledate na (projektnu) godinu pred nama?
Za udrugu poput BLOK-a, koja postoji dugi niz godina, proizvodi brojne programe i trudi se održati četiri do pet radnih mjesta, “onaj period godine u kojem pišemo aplikacije” nažalost traje gotovo pa svih 12 mjeseci. Mizerna sredstva Ministarstva kulture i medija, kao i lokalnih samouprava, prisiljavaju udruge koje nisu zamišljene kao hobistička udruženja da se prijavljuju na sve moguće fondove i dobar dio svog vremena potroše na pisanje aplikacija pa izvještaja, kao i administriranje. Govorimo li o godini pred nama, da, zbog svega što ste naveli ona će biti teška i mnogi kulturni proizvođači će promijeniti struku. Obnova od potresa će biti dobra izlika da se smanje naši budžeti, dok se novi natječaji Europskog socijalnog fonda za područje kulture ne planiraju, što smo od početka i znali, upozoravajući na kratkotrajni karakter ovog preusmjeravanja sredstava u (socijalnu) kulturu. Kulturne radnice i umjetnici u Zagrebu iščekuju naznake nove kulturne politike nove vlasti, no s obzirom da se na tom planu još ne događa gotovo ništa, i taj optimizam polako splašnjava. Optimizam je možda u tome da užasni uvjeti u kojima radimo mogu biti okidač za borbu, odnosno situaciju treba iskoristiti za mobilizaciju kulturnih radnika i razvijanje solidarnih mehanizama zaštite od eksploatacije, jer ovako se više ne može.