Ideja da su vlasnici medija i urednici u određenoj mjeri odgovorni za napade na novinare zvučat će bogohulno i neprihvatljivo. No, ipak, pluralizma mišljenja radi, razmotrimo je.
Od početka ove epidemije, mnogi mediji, a najviše samoprozvani barjaktari demokracije, poput najvećeg internet portala u zemlji i televizije koja se diči sloganom “jer građani zaslužuju istinite informacije” uporno i intenzivno osiguravaju medijski prostor ljudima koji kontinuirano pogoršavaju napore društva za izlazak iz epidemije. Više od godinu dana tako, pojedini biznismeni i u mišljenju izolirani znanstvenici putem malih ekrana nude nam pokazatelje koji se u pravilu ne pokažu točnima. Štoviše njihove analize su toliko netočne da su postali predmetima ismijavanja na društvenim mrežama, čak ne na sociološkoj razini, već statističkoj – zbog loše znanosti. Samodiskvalifikacije se nisu pokazale dovoljnima da se lošim znanstvenicima reducira medijski prostor, usprkos tome što “građani zaslužuju istinite informacije”. Takva se vlasničko-urednička odluka može inercijom opravdati kao pluralizam mišljenja, kao druga strana priče. A sve samo zato jer imamo jedan jedini legitimni izvor kojemu se osigurava iracionalna količina medijskog prostora. Treba se zapitati, što baš tog jednog lošeg znanstvenika razlikuje od drugih sličnih antikoronaša. Zašto umjesto tog jednog lošeg znanstvenika prostor ne dobiva onaj drugi, što je radio u Imunološkom zavodu, čije se izjave odmah prepoznaju kao nadriznanost i odmah izazivaju podsmjeh u medijima?
U Hrvatskoj se od prvog dana nastave (prošloga tjedna) vodi svojevrsni rat između roditelja antimaskera koji nošenje maske u školama smatraju najgorom stvari koja se njihovoj djeci u životu mogla dogoditi; zatim novinara, koje antimaskeri prepoznaju kao neprijatelje; i države koja pokušava iskontrolirat iracionalne roditelje. Sve je eskaliralo proteklih dana u Krapini napadom na novinare koje se krsti vanrazumnim asocijacijama, a često im se i fizički prijeti. Odgovornost za napade ne nose novinari poslani na teren, već njihovi urednici i poslodavci čije neravnomjerno izvještavanje uz popratnu demonizaciju radničke klase (diskursi o uhljebima), okreće radnike protiv medija – ali ne protiv urednika i vlasnika, već protiv novinara koji su prvi na crti ovog bojišta.
Osim problema u odnosu građana prema epidemiji u sektoru obrazovanja, situacija nije ništa bolja ni u drugom važnom javnom resoru – zdravstvu – gdje se necijepljenim radnicima – a takvih je, čini se, oko polovica – prijeti covid putovnicama. Otkaze im podijeliti ne mogu, poslati ih s radnog mjesta kući ne mogu jer moraju zaposliti nove ljude na njihovim mjestima, a stalnozaposlenima isplaćivati plaće. Situacija je gotovo bezizlazna. U trgovinama, građani, posebno mladi muškarci nerijetko prijete i urlaju na trgovkinje kada ih upozore da stave masku. Situacija je neizdrživa. Radnici u zdravstvu, roditelji i drugi građani, negdje se moraju informirati. Sudove i stavove građani donose na temelju informacija u javnom komunikacijskom prostoru, to je doslovno definicija i funkcija medija – oni su posrednici između subjekata koji informacije odašiljaju i objekata koji ih primaju. Građani nisu sami došli do zaključaka da je korona izmišljena laboratorijska bolest koja zapravo nikoga ne ubija. Njima je to “uspješno” objašnjeno.
Očajan odabir sugovornika mejnstrim medija, javnoga i komercijalnih, postao je opće mjesto. Izgovori urednika su već izlizani: “nitko drugi nam se ne javlja na telefon” ili “teško je ispunjavati prostor informativnog programa 24 sata dnevno” – pa zato daju prostor antivakserima, antimaskerima, radikalnim desničarima, ali ne baš i ljevičarima, jer oni će nam “pokvariti emisiju”. Desničari, antimaskeri, antivakseri, antigejevi, antisekularci će uvijek biti lakši urednički izbor gostiju i sugovornika: oni ne ugrožavaju kapital (oglase), ne propituju društveni poredak (politiku), a navodno su toliko ridikulozni i neozbiljni da samo nabijaju klikove i dižu gledanost (dok ne postanu većina). Koncept je to s kojim se proslavila Noćna mora Željka Malnara. Samo, tamo je bilo evidentno da se radi o ismijavanju, a danas je to postalo legitimnom uredničkom politikom mejnstrim medija. Dekade takve medijske politike u komercijalnim medijima danas su rezultirale onime što su znanstvenici Proctor i Schiebinger sa Standforda nazvali stvaranjem i rastakanjem znanja, a Deutsche Welle nedavno je napravio dokumentarac parafraziravši poznatu medijsku kritiku lingvista Noama Chomskog o proizvodnji pristanka – kao proizvodnju neznanja. Dakle, odgovornost medija – odnosno urednika i vlasnika medija – za rastakanje znanja javnosti je nedvojbena. Možda je počelo sa duhanskom industrijom, ili reklamama nakon Drugog svjetskog rata da se žene vrati u kuhinju i ukloni ih se sa radnog mjesta koja je ponovno trebalo osloboditi za veterane. No, nastavilo se na pitanjima klimatskih promjena, ženskih prava, prava manjina, ekonomskih prava, epidemiološkim temama, cjepivu i brojnim drugim temama. Nikakve radionice medijske pismenosti neće pomoći riješiti ovaj problem, jer srž problema kontinuirano ostaje neartikulirana. Napade na novinare ne uzrokuju samo optužbe političara na naš račun, već i naše dosljedno uredničko i vlasničko favoriziranje kapitala kojem podvrgavamo klimatske promjene, ljudsko zdravlje, i kvalitetu društva uz istovremenu eroziju medijske funkcije, radničkih novinarskih prava, i demonizaciju radničke klase. Kad nekoga deset godina nazivaš uhljebom, na temelju čega se čudiš što te pljuca na ulici?