Subotnji “Festival slobode” na glavnom zagrebačkom trgu dočekivan je u ponešto drukčijoj atmosferi od prethodnih inkarnacija tog prosvjeda protiv epidemioloških mjera i “službenih” interpretacija pandemije. Eskalacija sukoba koji dan prije na sličnom prosvjedu u Ljubljani i masovni prosvjedi širom Europe, prije svega u Francuskoj, pridonijeli su pojavi stanovite političke zebnje: hoće li i na našim prosvjedima doći do masovnije mobilizacije i hoće li samim tim postati značajan politički faktor? Medijski anketirani stručnjaci nisu davali previše izgleda takvom scenariju, ali nisu ga u potpunosti ni odbacivali. Sve u svemu, subota je bila test.
Koji, složni su komentatori, antivakserski pokret u Hrvatskoj nije položio. Na Trgu bana Jelačića okupilo se, prema medijskim izvještajima, maksimalno 3.000 ljudi, što s obzirom na dugotrajnost mjera, razinu frustracije i broj necijepljenih zasigurno predstavlja podbačaj. Također, poruke koje su uputili govornici bile su isuviše raznolike da bi mogle predstavljati nužan korak u izgradnji koherentnije ideološke platforme. A ne treba ni spominjati da ih je nezanemariv broj bio daleko s one strane razuma i da je vjerojatno kod mnogih protivnika epidemioloških mjera ili onih donekle sklonijih avanturističkim tumačenjima pandemije, izazivao određenu nelagodu. Izostali su gotovo u potpunosti i oporbeni političari, s iznimkom Zlatka Hasanbegovića u pratnji prijatelja Velimira Bujaneca. Njihovi rivali i pretendenti na mjesto političko-ideološkog interpretatora i kanalizatora narodnog nezadovoljstva pandemijskim politikama, čelnici Mosta, očito su vrlo razumno procijenili da bi im pojava na takvom skupu ugrozila reputaciju ozbiljne stranke.
Podbačaj prosvjednog skupa pozivao je i na nešto ambicioznije zaključke o pandemijskom političkom kontekstu u Hrvatskoj. Čini se da polako vrlo prijemčivom interpretacijom postaje ona po kojoj su Andrej Plenković i njegova vlada zapravo najveći gubitnici ovog prosvjeda. Naime, ta interpretacija kaže da je neuspjeh prosvjeda zapravo dokaz da je za slabu razinu procijepljenosti isključivi krivac vlada Andreja Plenkovića. Zanemariv broj ljudi na prosvjedu, tvrde pobornici tog tumačenja, nam jasno govori da je utjecaj teoretičara zavjere i profesionalnih antivaksera vrlo ograničen i da prave razloge treba tražiti u dvostrukim kriterijima Stožera, nekonzistentnim politikama i patronizirajućem stavu vladajućih. Među pobornike spadaju i političarke poput Ivana Kekin iz Nove ljevice, ali i kolumnisti poput Goranka Fižulića s Telegrama.
Iako zasigurno nezanemariv dio krivnje leži na vladajućima i iako među masom onih koji se ne žele cijepiti ne prevladavaju militantni antivakseri i teoretičari zavjera, čini se malo interpretacijski lijenim slučaj razriješiti jednostavnim identificiranjem krivca. Neuspjeh političke mobilizacije ne znači sam po sebi da potencijal za tu mobilizaciju ne postoji. Puno se uvjerljivijom čini interpretacija po kojoj oni koji su se istaknuli kao pretendenti na mjesta vođa nisu u stanju artikulirati dovoljno primamljivu i koherentnu ideološku poruku, kao i da nemaju dovoljnu infrastrukturnu podršku. Naime, nigdje isključivo antivakserska poruka, sazdana od “alternativnih otkrića” ili razgranatih teorija zavjera, ne predstavlja dovoljnu inspiraciju za masovnu mobilizaciju. Ona se mora “nasloniti” na postojeće ideološke vrijednosti i političke okidače. Vrlo lako se moglo primijetiti da su se govori na “Festivalu slobode” upravo natjecali u pružanju što uvjerljivijeg “naslanjanja”: bilo da je riječ o porukama protkanim libertarijanskim vrijednostima bilo o onima koje su sadržavale jasne aluzije na Domovinski rat. Širenje antivakserskog sentimenta ne odvija se samo novim “otkrićima” već i ideološkim prošivanjem. Govori na Trgu bili su poligon za vježbanje takvih prošivanja i među konkurentima očito nitko nije ponudio dovoljno uvjerljivu priču: prvenstveno u mobilizacijskom smislu. Što ne znači da ne postoji potražnja za takvim pričama.
Pri pokušajima “seciranja” te potražnje potrebna je doza opreza. Kekin je u svojoj dijagnozi neuspjeha prosvjeda istaknula kako u “tihoj većini” necijepljenih važnu ulogu imaju oni “zbunjeni i nesigurni” i da su “zagriženi antivakseri” u manjini. Ta je podjela prilično sigurno točna, ali ona vrijedi za većinu političkih pokreta u izgradnji. Profesionalni ideolozi i militanti su uvijek u manjini i o njihovim političkim i organizacijskim sposobnostima ovisi hoće li uspjeti mobilizirati i integrirati “zbunjene i nesigurne” koji tragaju za najuvjerljivijim ideološkim odgovorom koji će odagnati zbunjenost i nesigurnost. Ako su “nesigurnost i zbunjenost” spontani proizvod nekonzistentnih politika vlade to ne znači da će i ostati na razini “proizvoda” i da ne predstavljaju “materijal” za ideološko oblikovanje. To što se nisu pojavili uspješni oblikovatelji je sasvim druga stvar. Ili su se pojavili, ali doseg im je uvjeravanje ljudi da se ne cijepe i kaskaju u političkoj mobilizaciji.
A ne treba zanemariti ni “podjelu rada” među protivnicima epidemioloških mjera. Upravo lunatici i fanatici koji uzimaju mikrofon u ruke na prosvjedima dopuštaju “ozbiljnim” protivnicima mjera poput predstavnika “pandemijskog realizma”, Nenad Bakića i Gorana Lauca, ili saborskih zastupnika Mosta, da se predstave kao relevantni i ozbiljni kritičari iako je granica često tanka.Naime, previše je političkog i reputacijskog rizika u priklanjanju bizarnim teorijama ili osporavanju pandemije. Vidljivo je to i po upadljivom držanju Katoličke crkve po strani. Sve te ideološke naslage, dvostruke igre i komplicirani procesi političkog identificiranja čine jednostavno upiranje prstom u Plenkovića i Stožer politički kratkovidnim. Famozne tihe većine uvijek netko oblikuje. Neke političke snage su ih oblikovale tako da dvostruke kriterije Stožera protumače kao dostatni motiv za odbijanje cijepljenja, a neke će ih oblikovati tako da odbijanje cijepljenja “uvežu” u obuhvatniji politički narativ. Na sreću, još nisu isplivali uspješni pretendenti na taj cilj.